Prva
ideja o 3D printanju potječe iz davne (hm, davne?), 1970-e godine. Prvi takvi
printeri bili su ogromni, skupi, većini nedostupni i ogromnih ograničenja u
svom radu. No tijekom svih ovih godina situacija se kontinuirano mijenjala. Već
krajem 80-ih osmišljen je FDM (Fused deposition modeling), te je tijekom 90-ih,
kad je istekla licenca za njegovo korištenje velik broj open-source kompanija
preuzeo ideju i počeo širiti koncept 3D printanja. Kao rezultat takvom pristupu
došlo je do velikog sniženja cijena te sveobuhvatnog širenja ideja o načinima
korištenja drugih materijala te o modelima izrade 3D tehnologije. Ekspandirala
je industrija polimera, u velikoj mjeri zahvaljujući novim potrebama i idejama
tržišta koje je bilo gladno novih tehnologija te je FDM tehnologija ubrzo napuštena
zbog svojih ograničenja.
Danas
je uz pomoć 3D printera moguće proizvesti gotovo sve. I pri tome u potpunosti
izbjeći škart, dakle otpad. Dok se u proizvodnim procesima koristi model viška
materijala, odnosno korištenja određenog tipa materijala koji se reže ili
smanjuje za potrebe rada, te pri tome sav višak materijala više ne možemo
koristiti za ništa, kod 3D printera koristimo se tehnikom dodavanja. Možda
zvuči komplicirano, no u praksi je veoma jednostavno. Dakle, dosadašnjim
tehnikama kod izrade bilo kojeg elementa od npr. metala stavljali smo na
podlogu neku osnovu te je šablonski rezali dok ne bi postigli potreban izgled
ili oblik. Sav višak, kojeg ne znalo biti i do 30% smo bacali ili rijetko
koristili u druge svrhe. Kod 3D modeliranja osmislimo uz pomoć kompjutera
izgled potrebnog dijela, unesemo parametre u printer i dodamo materijal,
odnosno granulat od kojeg će potreban dio biti izrađen. Škarta nema, a ogromna
prednost je u tome što možemo kombinirati i dodavati i druge materijale ili
granulate od kojih je moguće izraditi potreban dio. Neki dan sam gledao jednu
popularnu emisiju u kojoj je prikazan rad upravo ovakvih modela te je voditelj
prikazao brodski propeler izrađen dosadašnjim tehnikama koji je težio 4 kg, a
nakon toga je izradio uz pomoć 3D modeliranja propeler boljih karakteristika
težine 10 dkg. Definitivno tehnika pred kojom je budućnost.
Što je moguće proizvesti 3D
printanjem? Kako smo rekli, od visoko sofisticiranih elemenata potrebnih u raznim
vozilima, uređajima, preko elemenata mode, dakle cipele, ogrlice, naušnice,
arhitekture, printanja kuća, metalurgije,
medicine, molekularne kemije, sve do hrane. Pa tako čitam da su studenti
na MIT-u isprintali jestivi sladoled. Neki drugi studenti, naravno u svijetu,
isprintali su jestive slatkiše, torte, ma ima li smisla nabrajati što je sve
moguće isprintati? Recimo jednostavno, moguće je isprintati većinu stvari koja
nas okružuju. I to kod kuće, na malom ili malo većem printeru, cjenovno
dostupnom svakom kućanstvu.
Tko
može najviše profitirati ovom novom tehnologijom? Obzirom da je ovo tehnologija
koja postaje dostupna svima najveću korist mogu izvući mali poduzetnici i manje
firme. Radi se o proizvodima koji spadaju u kategoriju tzv. maloserijskih te je
za njihovu izradu dovoljno imati dogovoren plasman na tržištu. I naravno ljude.
Sad dolazimo do onog ključnog faktora o kojem Hrvatska ne razmišlja. U ovom
trenutku najviše tražen kadar u svijetu su hardware i software inženjeri koji
su obučeni za rad na ovim novim tehnologijama te su spremni usvajati i širiti i
nova znanja. Ne znam da li u hrvatskom školstvu postoji smjer H/W ili S/W inženjera,
no već kratkim googlanjem otkrivam da se u Srbiji za ovaj smjer poduzetništva
trenutno educira više od stotinu mladih. A kad upišete u Google: 3D edukacija
prvo se otvaraju privatne škole u Republici Srpskoj. A odmah nakon toga
dolazimo zahvaljujući googlanju i do novih saznanja. Pa kaže: Tehnička
škola u Karlovcu jedina je škola u Hrvatskoj koja
ima vlastiti 3D printer. Kaže nam to informacija
iz travnja 2014 godine. Treba li reći više?
Trebamo
li se bojati ove novotarije u budućnosti? Mislim da razloga za strah itekako
ima. Nova tehnologija u potpunosti će izgurati prilično veliki broj nama danas
poznatih zanimanja. Kome će biti potreban zidar kad je moguće dobiti 3D kuću
već za 5.000 USD. Sa montažom. Kome će trebati auto industrija kad je već danas
moguće isprintati auto, za sada bez nekih vitalnih dijelova kao što su gume,
motor i slično, no i to će očito brzo biti riješeno.
Vratimo
se malo u povijest, u razdoblje kraja 18. stoljeća, negdje oko 1750. godine.
Tko je u to vrijeme mogao znati što nosi nova industrijska revolucija? Pojava
parnog stroja u potpunosti je promijenila vizuru dotadašnjeg izgleda svijeta.
Ili krenimo malo dalje, u nama bolje poznato vrijeme, u razdoblje 1980. godine.
U to vrijeme radio sam u tvrtki Honeywell, održavao ogromne kompjuterske
mastodonte i imao tu čast vidjeti jednog od prvih PC-a koji su bili prodani u
Rijeci, za ogromne novce. Tko je tada, prije samo tridesetak godina mogao
misliti da će svako domaćinstvo imati jedan ili više PC-a, a kamoli da će
svatko od nas u džepu nositi uređaj nevjerojatnih mogućnosti? A radi se o
razdoblju od samo 30-ak godina. Spomenimo i jednostavnu, svima dostupnu praksu.
Zahvaljujući novoj tehnologiji nema više razloga ljutiti se na suprugu što je
na parkingu ulubila blatobran. Jednostavno, unesemo u svoj 3D printer parametre
blatobrana i voila, za nešto više od
par sati na našem pisaćem stolu čeka nas novi blatobran.
Vlak
još nije prošao, no nemojmo čekati zadnji čas. Kako sam već rekao potrebe za
stručnjacima na ovom području sve su veće. Trenutno tržište radne snage
grčevito traži specijaliste koji mogu obuzdati ovu novu tehnologiju. I koji
imaju nove, kreativne ideje. Vlado Republike Hrvatske, podržite mikro, male i
srednje poduzetnike u naporima da pokrenu Hrvatsku kroz nove tehnologije.
Podržite novitete kao što su 3D printanje. Jer već sutra ti noviteti biti će kostur
održanja zdrave i kvalitetne ekonomije mnogih zemalja. Dozvolite da i mi
dobijemo svoj dio kolača.
Podijeli na društvenim mrežama