Netom nakon dočeka 1995. godine, siječanj nije donosio ništa zanimljivo u našem kraju. Mrak i zima su još čvrsto držali u svojim rukama ovaj mali svijet koji nije obećavao svijetlu budućnost.

Izvještačeno je bilo smijanje i ignoriranje stanja, u malo komu je bujala radost i bezbrižnost. Palach je organizirao slušaonice za srednjoškolce, matineje od podne do dva. Školarci su, naprotiv, sjajili divljom čežnjom za životom, težili su ljubavi i boli istovremeno, trčali prema ekstazi i druženju, ili pak prema izbavljenju od obaveza.

Razloga za dolazak u klub su svakako imali, a prihvaćanje je, osim muzike, bilo jedno od njih. Blistavog osmijeha pojavili bi se, većina s cigaretom u ruci, s upitom za glazbenom željom, pa ako je spadalo u opus grupe The Doors, čiji sam portret za taj dan pripremio, rado sam ispunjavao istu, dakako.

Usput nisam najavljivao i recitirao svima znanu biografiju benda nego sam uglavnom stajao nad omotima ploča, vrtio ih značajno po rukama, kao da čitam zahtjevno štivo Thomasa Manna. Ponekad bih se osjećao tjelesno vrlo napetim tijekom trajanja tih slušaonica. Imao sam uvjerljive razloge koje ću ovdje preskočiti. Dok sam tražio pravu sljedeću stvar za miks, na stepenici se ukazao Simon.

„Zdravo“, kaže.

„Ej, haj“, uzvratim.

„Šta misliš da se organizira novo izdanje Noć uz Rijeku?“ pita.

„Odlična ideja“, kažem, „imaš već neki line up na pameti.“

„Već sam pričao s Valterom, Zdravetom i Pjerom, Paraf bi nastupili.“

„Pa to je fenomenalno!“ raširim ruke ushićen.

„Ali još moramo definirati honorar“, Simon oprezno doda.

„Možda da ne škrtariš“, velim. „Kad bi to bilo?“

„Već sam rezervirao Dvoranu mladosti, za četvrtak 9. ožujka.“

„Opla! Stvarno si poduzetan.“

Spektakl na Trsatu

Pred nekoliko godina, prisjetio sam se teško, bio je na Trsatu istoimeni spektakl. Smucao sam oko bine, besposleno vrtio palčevima po džepovima dok su se gore redali već etablirani bendovi Fit, Cacadou Look, Đavoli i još neki, i svima je bilo zajedničko to što sam im zavidio. No, atmosfera u dvorani bila je predivna, pa čak i zagušljiva, za sinuse ne baš privlačna, ali za to nikog nije bilo briga kad je s razglasa treštalo kako valja. To su bili još oni dani kada ne bismo vidjeli kako se noć raspršuje pred zorom već smo sunce dočekivali uglavnom u krevetima, ušuškani uz sam rub djetinjstva. Ali srce je nastavljalo lupati istim željama i ritmovima, dakako.

To su bili još oni dani kada ne bismo vidjeli kako se noć raspršuje pred zorom već smo sunce dočekivali uglavnom u krevetima, ušuškani uz sam rub djetinjstva

Uskoro su plakati na Zdraveta s Fenderom na preponama (da, isti onaj koji je najavio i 40. Ri Rock) preplavili gradske zidove, a kad je konačno stigao i taj četvrtak rano sam se uputio na tonsku probu, već oko dva. Oteglio sam Voxa, ispustio dušu pritom, pa ovlaš pregledao na vratima garderobe zakačen redoslijed nastupanja. Onuda se motao i neki tip, bit će valjda diler, tražio je žrtve. Obuzela me nakratko malaksalost, ali sam se brzo pribrao, jer je ondje već bio Miki. On živi odmah ispod stepenica, na zadnjoj stanici jedinice (danas duje), malo govori, vrlo je diskretan i činio se bezbrižnim. Polako su počeli pristizati i ostali izvođači, neriječani uvijek dolaze u punom paketu, ne ovako raspačani individualno poput nas lokalaca. Uspostavio se obrazac dolazaka, pa su do sedam navečer završile i tonske probe. Zvuk je bio, kao i obično, igleno kreštav. Kriva je akustika prostora.

Stari znanci

Simon je bio u odličnoj kondiciji, kad su kaos i nered prijetili zavladati, uskočio je i rješavao nastale probleme, ponekad smirenim tonom, ili, posebno iznerviran, kipteći od bijesa. Kad se dvorana polako počela ispunjavati, sve je počelo imati smisla, optimizam je navrnuo, osjećao sam se pozitivno i jako. Rokenrol pruža utočište alternativnom životu. U toj labavoj, kontradiktorno primijetit ćete, ali i čvrstoj zajednici pojedinaca rijetko se netko pojavi postavljajući se iznad svih jer zapravo težite slobodi, ne podređujući se.

Rokenrol pruža utočište alternativnom životu. U toj labavoj, kontradiktorno primijetit ćete, ali i čvrstoj zajednici pojedinaca rijetko se netko pojavi postavljajući se iznad svih jer zapravo težite slobodi, ne podređujući se

Vrteći se po back stageu (nikad nisam čuo smješniju kovanicu od ove novokomponirane hrvatske zapozorje!) pozdravljam stare znance, s nekima se zadržim u kraćem razgovoru, drugima stignem samo odmahnuti ili stisnuti ruku. Bilo je onih koji su bili puni štoseva, kao pokreću neku ugodnu atmosferu, shvatio sam, ali nakon nekog vremena potražio bih azil vani, ispred službenog ulaza, uživajući u vlastitoj šutnji. Kao i uvijek pred svirku u mene se uvukla mušica sumnje, uporno je zujala mojom podsviješću, nisam joj nalazio opravdanja, jednostavno je prijetila. Ali to sam samo ja. Popio sam još jednu kolu, pogledao nastup originalnih Parafa, prvi nakon petnaest godina, kao da su me deložirali iz vlastitih tenisica! Idijoti su nastavili u tom naglom energetskom tonu, bilo je nečeg lijepog u toj večeri, miroljubivog i lišenog gorčine. Majke su prštali, neobuzdano se noseći s ulogom jednih od head linera festivala. S obje strane bine vidio sam neke tipove koji nisu nalikovali muzičarima, a ni redarima. Učinilo mi se da njihovim kretanjima upravlja neki ćelavi brko s pristojnom škembom punom ćevapa. Ili je trebao roditi. Njihov se entuzijazam okrijepio i izoštrio kad je Bare pozdravio publiku, ali to je već bilo vrijeme kad smo se okupljali da bismo odsvirali za sam kraj Učinimo nešto, pjesmu koja je s pravom monopolizirala pobjedu nad bakarskom koksarom.

Zvuk Gibsona

Dobro je ukorijenjeno načelo da dio publike očijuka s izvođačima, kao i suprotno. Nikad ne znate hoće li vam kakvo lijepo oko dobaciti do ramena pogled, katkad prići i previše blizu, za paranoične ne baš ugodan položaj, ali ukoliko održavate redovno higijenu ne mora značiti da ćeš se jako usmrdjeti nakon par udaranja po gitari, zar ne? Ponekad je dovoljno i par minuta da shvatiš nečije stavove, razmišljanja i zaključiš u svjetlu skulirane racionalnosti da nisu baš sve žene materijal za ženidbu. Stoga sam se ostavio tog ćoravog posla, pa uzeo po treći put te večeri Gibsona u ruku. Ne može se reći da nisam marljive naravi, vjerojatno nalik na tatu koji je bio vrijedna kombinacija zanatlije i veseljaka. Istina, on je upao u kolotečinu života, dok je mene kaotičnost više privlačila. Uključio sam kabel, pristojno odvrnuo Voxa, imao je hrskav i pršteći zvuk, baš kako sam volio. U klasičnom smislu ne odaje pretjerani dojam inteligencije onog tko ga koristi na takav način, ali snage ne nedostaje, pa me to i dan danas tješi. Pjevači su se počeli penjati na binu, uskoro sam im gledao u leđa, bilo ih je desetak, Leo mi je stao najbliže. To nije bilo čudno jer smo tu večer s njim izvodili prvi i posljednji put Ogledala su oko mene, kao nekakav bonus našem nastupu. Ili smo procijenili da nemamo dovoljno udarnih stvari pa smo se njegovim ukazanjem osigurali.

Generacija koja je bila naslonjena na rampu ispred bine je sa zanimanjem pratila izvedbu, a neki su je i prepoznali, pa su razvukli osmijehe preko lica. Bio je to dobar znak da ih Ri-val nije podsjetio na seminarski rad iz starorimskog prava. Sjeo sam na zagrijano pojačalo i gledao kako se Mladost ubrzano prazni, da sam imao novine u rukama preletio bih preko velikih naslova bez ozbiljne ambicije da išta i pročitam, tek tako da ispratim posljednjeg posjetitelja i dočekam tišinu. Sam. Ali život nije unaprijed ispisani krajolik već vožnja zasićena kišom, suncem, mrakom i svakakvom prtljagom.

Skip to content