Jednog klasičnog riječkog jesenskog poslijepodneva, uz sivo nebo i pljusak koji me pratio cijelim putem, izišao sam van. Usput sam bacio i dvije vrećice smeća, jer naša se mala familija obvezala biti olimpijskim pobjednicima u stvaranju otpada, bilo kakve sorte, plastike, konzerve, stakla. Moguće da nemamo pravu konkurenciju. Nakon što sam se uspješno riješio tereta, pokisao sam stao pred ulaz i razmišljao nekoliko minuta. Zakoračio sam natrag u kišu, otišao do auta, upalio ga i krenuo prema gradu. Stao sam autobusnoj stanici kod fontane na Jelačiću, četiri su žmigavca klackala u nepravilnom ritmu. Riskiram kaznu, znam, ali ne mogu si pomoć. Rukom namještam masku posred lica pa pokrivam glavu kao da mi je kišobran i trčim prema ex Jugotonu.

Marko nije za pultom, vidim ga u onom sobičku kako odlučnim pokretima prebacuje kutije pune CD-a, sjeda za stol, tipka u kompjutor naslove, i spazi me kad se indiskretno nakašljem kao da naokolo osobno raznosim virus korone. Ej, treba te iscijedit?, upita me ne bezrazložno s dozom ironije u glasu. Ma, ne, samo sam slučajno uletio u vrtlog vode, ništa strašno, kažem. Usput uzimam album po koji sam se sjurio i vadim novčanik iz jakne. Marko podigne šiltericu kažiprstom koji centimetar prema gore, dodaje fakturu na A4 formatu i zaželi mi ugodno slušanje. Zahvalim se i požurim natrag prema vozilu koje još daje znakove života, a i na šofer šajbi nisam zatekao čestitku od murije. Odličan početak. I dalje pljušti, promet je oko mene slab, beskrajno je lijepo okupan grad.

Kidam celofan s CD-a, nakratko pregledam omot, vadim disk i ubacim ga u plejer. Buuuum! Deni me upozorava nek dišem, ali ne stižem, dovraga, ovo je zvuk izvan obzorja naše male države! Jel može to svojom neiscrpnom energijom i snagom odletjeti prema Australiji, Americi, Skandinaviji, pitam se. Možda se netko ondje zaista probudi i svrne pogled prema ovom bendu, ONE POSSIBLE OPTION.

Nude se upravo na pladnju, da budu otkriveni i ovladaju pozornicama bilo gdje na svijetu! Još uvijek mi se voda cijedi s čela, zaboravljam koliko sam mokar, jer OPO brišu iz mojih misli strah od nove upale pluća koja mi prijeti ako se uskoro ne požurim presvući. Ali nova mreža sint teme hvata me u egzotične i ljepljive koordinate, ne želim se zamarati onim što sam danas. Bend je nevjerojatno moćan, spreman za isplovljavanje na ekspediciju na Arktik. Tijekom mog odrastanja, ovakvih domaćih ili lokalnih rock grupa nije postojalo, ali pripišimo to jednom drugom, nevinijem dobu, bez puno tehničkih mogućnosti, polazilo se u jednostavnije rock škole, i ta je kultura ipak ostavila traga i postala dijelom našeg riječkog života. OPO pripadaju također tom naslijeđu, ali ne ostaju usidreni u tom zaljevskom prostoru, svojom ambicijom strše iznad najvišeg nebodera, čini se da će biti vidljivim odasvud.

Album No King je nastajao kroz naraštaje, rezultat je tvrdoglavosti, upornosti, tehnologije, pa i inženjerskog umijeća, i najvažnije, sviračke vještine i uvjerljivog autorstva. I možda najvažnije, ovih dvanaest sjajnih komada ne dolaze iz dubine prošlosti, u potpunosti predstavljaju budućnost. Tamo nema mjesta kraljevima.

Ne odvajam uši od zvučnika, sve dok mi uniforma ne pokuca na prozor i kružnom gestom mi pokaže nek’ spustim staklo. Stišavam bodljikavo polje ruža i učinim što se zatražilo od mene. Kratko upozorenje od strane organa reda i prometa da se izvolim pomaknuti s ovog parkirališta koje to uopće nije. Kimnem glavom zahvalno i konačno krenem prema doma. Grijanje stavim na distorziju, zabezeknut sam kako vrijeme leti uz dobro društvo.

Kalendar događanja