Kad sam krenuo u još jedan intervju s akterom lokalne scene, potrudio sam se prikupiti sve raspoložive materijale koji bi se ticale njega i njegova rada. Nažalost, nisam siguran da li sam u potpunosti uspio u tome, ali barem sam napravio sve što je tehnički izvodivo. Dugo sam zurio u podatke koji su se rasprostirali preda mnom – rock i pop omoti, naslovnice knjiga, dizajni kalendara, letaka, bookmarkera, pozivnica, plakata. Dostatno za nekoliko samostalnih izložaba, posloženih žanrovski ili kronološki, možda bi u potpunosti dalo cjelokupnu sliku o riječkom dizajneru Mladenu Stipanoviću.
Da pobijedim nesigurnost duboku poput kvarnerskog zaljeva i samo nastavim piljit u riznicu likovnih rješenja, dokučio sam da je najjednostavnije nazvati čovjeka koji sve to izdizajnirao, a krije se iza pseudonima SMART69, i saznati sve što me zanima sa samog izvora. Da ne okolišam, odmah sam ga zaskočio s pitanjem kad će konačno ta retrospektivna izložba?!
MS: Pa neki rok sam si već par puta zadao, ali uvijek mislim da mi fali materijala, pa nastavim samo dalje raditi, ha ha ha… i nikako da dođe do neke izložbe. Ali dobro je to, barem se nakupila zdrava konkurencija rješenja. Nekako idealno bi bilo da se sve dogodi 2019. godine – 50 godina života, 30 godina dizajniranja i 15 godina studija. Valjda će mi poći za rukom. Premda i dalje stalno bježim od nekog obilježavanja jer mi se čini da ću onda izgubiti ono nešto što me sve ove godine tjera naprijed. Taj cilj koji ne dolazi drži me u formi. Eto, olakšao
sam se odmah na početku.
VS: Znaš li točan broj napravljenih omota za domaće izvođače?
MS: Ne znam sad točno, mislim onako od oka 50-ak, što CDa, što ploča i kazeta. Bez plakata, knjiga, letaka… Manje više sve riječka scena, osim par izuzetaka za državu. Morate paziti šta zaželite s 15-16 godina. Meni se ostvarilo. Samo još za moj bend nisam oblikovao, ali trebam ga najprije oformit i naučit nesto sviruckat. Ali
gitarist, za početak, bi mi dobro došao…
VS: Da li ti je prvi cover koji si napravio za En Face i njihov vinilni debi, Barock ‘n’ Roll? Vaša je suradnja nastavljena kroz cijelu vašu karijeru, koja je gotovo paralelno tekla, zar ne?
MS: Misliš prvi službeno objavljeni? Čini mi se da je… Premda mislim da je prvi ikad cover pokušaj bila kazeta za demose od Grada. Još nisam znao niti imao komp. Ručno sa škarama i ljepljenjem. Ali tako sam volio tu grupu, da sam napravio kako bi to trebalo izgledati za njihov prvijenac, tada početkom 90-ih… htio sam im to
tada predložiti, ali me bilo sram pitat’. Čak sam je imao u džepu od kaputa na jednoj njihovoj probi, ali sam premro’ od straha to napravit, ruka se ukočila i nisam pokazao… Godinama kasnije kad sam već izradio par covera za Grad, spomenuo sam tu svoju čežnju Stivu i Deanu iz grupe, pa nisu mogli vjerovat’… A Jegi mi je dragi prijatelj, i da istina, nekako smo zajedno rasli… a i dobri smo frendovi. Miro je isto genijalan
tip. Često smo se družili, što u Kostreni, što u Marčeljevoj. Veže nas dosta zajedničkih prijatelja. A i lamentiramo redovito tekme od Rijeke i nadamo se prvoj tituli.
VS: Vjerujem da ti često dopadne u ruke i nekakav posao, ili izvođač svejedno, kod kojeg ne vidiš nekakav poseban motiv. Kako se ipak, na koncu, otreseš malaksalosti i usredotočiš na zadano? Vježbaš li jogu, hahaha…
MS: Oguglao sam već na to. I kad nemam neki poseban motiv, trudim se biti bar na 99%. Jednostavno ne znam drugačije. Neko kalkuliranje kao takvo, mi je nepoznato. Ima jedna super definicija posla kojim se bavim, a to je stvarno istina. Citirat ću: „Grafički dizajn je famozno ozloglašena disciplina jer klijenti često naručuju posao od vas, a ne dopuštaju vam ga da ga odradite kao profesionalci nego kako oni smatraju da bi trebalo. To je svakodnevica”. Pa ti sad radi.
VS: U tvojim radovima prepoznajem utjecaje indie dizajnera. 4AD, Rough Trade, SubPop, ali ne toliko nadrealističnih rješenja koji su karakteristični za Hipgnosis. Draži ti je ovaj prvi, moderniji, pravac?
MS: Da, dobro si to primijetio… ja i jesam odrastao u zlatno doba 4AD, Rough Tradea, SubPopa. A ispada da sam i najviše slušao njihove bandove. Uvijek mi se sviđala ta ideja jednog dizajnera za sva izdanja jedne
diskografske kuće. Tu mi se čini da su se Vaughan Oliver (V23) i Ivo Watts-Russell
(osnivač 4ADa) baš kliknuli. Vlasnik mu je dao tu potpunu slobodu i povjerenje koju mi dizajneri uvijek tražimo i čovjek napravio čudo. Mislim da sam žmirećki u shopu na dodir i miris papira znao da je to njihovo izdanje. Ajme, kakvih je tamo omota bilo – Pixies, Throwing Muses, Cocteau Twins, Breeders… a tek kakve je fontove znao izraditi i upotrijebiti…nevjerojatno… vrh… šteta da ovdje u Hrvatskoj nisam uspio dogovoriti jedan takav odnos. No, postotak vjere u nekoga i volje za suradnjom na duže staze je ovdje nemoguća misija.
VS: Da li si intuitivno birao svoj dizajnerski potpis ili se ponekad prilagođavaš zahtjevima onoga tko te angažira?
MS: Oduvijek sam malo tvrdoglav po tom pitanju. Neki bi rekli, nemoj se s rogatim bost… ha ha ha… čvrsto stanem iza neke ideje jer u tom trenutku stvarno mislim da je to najbolje. Uvijek me pokušavaju malo razuvjeriti, ali mogu reći da se ne dam tako lako. Najbolje bi bilo da pitaš stranke, hehe. I mislim da se taj neki moj
stav tokom godina ispeglao u taj neki potpis koji je na početku ljudima bio malo premoderan, a sad su ga vjerojatno prihvatili. Ili su ljudi počeli gledati dizajn drugim očima, pretpostavljam, uspoređujući s konkurencijom, pa ipak vide neku razliku. Ali tu i tamo kod nekog materijala čujem odličnu kritiku, pa
mislim da sam još uvijek na pravom putu.
VS: Jedan od tvojih najambicioznijih projekata/proizvoda je ‘bombonijera’ za Let3, prava mala Pandorina kutija s hrpom dosjetki unutra.
MS: Da, Bombonijera… koliko je tu neprospavanih noći bilo. A tek kilometara na papiru, pa na kompu… kad pogledam s odmakom, tu mi je baš žao što nas struka nije prepoznala te godine na Porinu. Još uvijek mislim da je Bombonijera „razbila“ Pivinu ‘Knjigu žalbi’ po svemu, ali šta se može. Nisam imao tako jak PR kao i neki,
koji se te noći nisu ni pojavili, ako se dobro sjećam, na dodjeli, a pokupili kipić.
VS: Tko ti je dosad bio najzahtjevniji klijent? I po čemu se to razlikuje od npr. onoga tko ti daje potpuno slobodne ruke pri izradi?
MS: Da me probudiš u tri ujutro, snen bi ti odgovorio – Mrle. Onda znaš koliko je težak. Ma, šalu na stranu. Mrle je tip koji uvijek traži više, mislim da sam radeći s njim i puno toga naučio. On izvuče i posljednji atom iz tebe, premda si u tom trenutku gotovo siguran da ga nemaš. I super je to. Baš se dobro posvađamo. Šta je bilo drugo pitanje? A ha, sloboda… pa nekako mi se čini da kada dođe stranka bez ikakve ideje unaprijed, da onda možda i najbolje djelujem. Nema nikakvih zadanih okvira, cijeli jedan beskraj je predamnom i udri… obično ispadne super.
VS: Veliki si ljubitelj alternativne indie muzike, od sanjive americane do noise pop izvođača. Kad bi ti se ostvarila želja, s kojim bi bendom jako jako volio surađivati?
MS: Da, ne bih mogao zamisliti život bez dobre glazbe. Ima puno zanimljivih tipova i bendova. Laneganu bi vjerojatno napravio gratis, samo jer postoji… The Spoonu i sve što radi Britt Daniel… Tex Perkinsu dolje u Australiji, pa većini bendova s Flying Nuna na Novom Zelandu… Pavementu, dEUSu, Smithsima, Calexicu… grupi Cousteau, ima ih… neki više ni ne postoje.
VS: Nedavno si u Novom listu objavio i potresnu priču o danima koje si proveo u Njujorku, u vrijeme napada na Blizance. U kolikoj te je mjeri to iskustvo inspiriralo pri izradi rock omota? Ili uopće nije? Takav je događaj
prilično dojmljiv i u umjetnika rezonira često na podsvjesnom nivou vrlo dugo…
MS: Pa slušaj, sad kad gledam unazad… ja sam u nekom čudnom trenutku otišao taj prvi put u NYC, prekid duge veze, dugo studiranje, sve dugo… dosta me je taj događaj usmjerio. Možda bi najbliže bilo da usporedim s vidom… malo mutnjikavo i škiljasto, a onda najedanput neka bistrina, jasnoća i oštrina. Shvatio sam da
trenuci pored nas jako brzo prolaze i ako ih ne uhvatiš, gotovo… vratio sam se iz Amerike, iz druge ubacio u četvrtu i krenuo, napustio tadašnji posao, otvorio studio, završio faks… sve se najedanput otvorilo…
VS: A sad krenimo ispočetka – kada i gdje si otkrio svoju kreativnost? Naime, završio si građevinski fakultet, a evo te sad s vlastitim dizajnerskim studijom…
MS: Moja kreativnost? Mislim da je počela još u vrtiću kada sam dobio nagradu u Večernjem za neki crtež s mornarima… ali ako ćemo bit točniji, 1988. Kad sam došao s Ogijem (Goran Ogurlić) u redakciju Vala, upoznao Oreba i Miška koji su po meni tada bili, glavni kreativci dizajna u Rijeci. Čak sam i s Ropcem (7 nedvojbenih, Strossmayer, Švejk, Robi je glup) htio otvoriti dizajnerski studio, no on je otišao kod brata geodete, a ja sam onda krenuo samostalno. Išli smo zajedno u građevinsku školu, poslije na faks. Tko zna gdje bi nam bio kraj. Ali znam ti ja i građevinu. Nije mi strana lopata, kariola i beton. Pogotovo oko i u kući. A i radnici me se boje, jer sam perfekcionista ponekad, pa dobro razmisle hoće li mi nešto raditi ili ne. Nadvim se nad njima k’o bjeloglavi sup. Ne priznajem polovičnost. Volim i skupljat podatke. Znam sve koncerte na kojima sam bio od 1990. na ovamo, u dan i datum.
VS: Na što voliš više trošiti novce – CD-e ili ploče?
MS: Na oboje. Samo ako su prihvatljive cijene. Najviše na bendove za koje je čulo još najviše dvoje-troje iz Rijeke, ha ha ha… frend Krama (nekad je pisao za Dead Mule e-zine) i ja, eventaulno Bodo (Regoč), Baljak
(ne iz Let3) i pola Morsa. To su otprilike i ljudi koje srećem po koncertima opskurnih bendova. Imam nešto i duplo, jer se nisam mogao odlučiti kojeg formata da se riješim. Trošim i na Bandcampu digitaliju, ali isključivo ako mogu platiti samom autoru, ne diskografskoj kući. The Moles iz Australije su nešto zaradili, ali su mi i dali gotovo sve što su snimili. Pošteno. Upss, ko su pak ti?!
VS: Koliko sam upoznat, često putuješ, od Australije do Amerike,
širom Europe. Postoji li kutak naše kugle koji moraš posjetiti, a još, naravno,
nisi?
MS: Sva sreća da
imam posla i da nemam puno novaca. Ja bi ti samo putovao. Imam taj neki nemir na
putovanja. Kad obično odem negdje, brzo se prilagodim i jako mi se teško
vratiti u stvarnost. Pokušavam uvijek otići na barem 3 tjedna, ako mislim
vidjet sve što hoću. Najgora su mi ova putovanja od 3 dana. To baš i ne volim. Melbourne
je cool. Bolji nego Sydney. Melbourne je za rockere, pogotovo St. Kilda. Prije
nego zauvijek legnem u horizontalu, volio bih vidjeti Novi Zeland, Madagaskar,
Kubu, Mexico, Karibe (Santa Luciju), Island, Portugal… grčke otoke… još
Španjolske… ima ih da sad ne nabrajam… ne stane u kolumnu.
VS: S tih putovanja obično nosiš tisuće fotografija koje onda i
završe na omotima, jel da?
MS: Tako nekako
otprilike. Uglavnom slikam te neke detalje, tako da ih uvijek mogu negdje
ubaciti. Rekli bi, profesionalna deformacija… često me ljudi pitaju, kad
gledaju fotke s putovanja – gdje sam ja na slici, jesam li uopće bio tamo? U
biti ne mogu ni skužiti, di je to… Nisam od onih selfie tipova definitivno,
zato vjerojatno ni nemam facebook profil… znam da je to u današnje vrijeme
neophodno, ali što mogu… tu sam staromodan, a i ne da mi se. Bolje vrijeme
trošiti na nešto drugo. Ljudi, šaljite si razglednice… znao sam ih tjednima
pregledavati kad sam bio dijete. Naravno, od slike do dizajna – da se razumijemo.
VS: A sad najteže pitanje – tvoj najdraži proizvod, onaj na kojeg
si potpuno ponosan i predstavlja te u najboljem svjetlu. Bez vrdanja i
diplomatskih poluodgovora, molit ću lijepo!
MS: Di si me
našao to pitat’?! Ajoj…ako izdvojim koji, to znači da s drugima nisam
zadovoljan. To su sve moja djeca. Ajmo ovako… možda me najbolje predstavljaju
materijali za Park prirode Učka, Javnu ustanovu Priroda, Općinu Kostrena i
naravno svi materijali vezani uz Ri rock glazbenike i pisce 🙂 … jel ti
to dovoljno precizno? I sad da ne ispadne jer je tvoja kolumna u pitanju. Ali
stvarno sam jako ponosan na
tvoj Soundtrack. Tu se sve poklopilo… od vrhunskog tiska do dizajna, jedino
je mjuza mogla bit bolja, ali ajde nek ti bude…
VS: Život u Kostreni je ugodan? Ne smeta te blizina Urinja?
MS: Mislim da
je. Santa Lucia. Domaći bi rekli: Lucijan. Mirno je, što mi paše za posao. U
gradu ne bi ništa radio jer se stalno nešto događa, a mene ti sve interesira.
Bolje da sam tu. U biti sam negdje na pola puta između termoelektrane i
rafinerije, te Lenca, tako da u biti ni jedno ni drugo ne vidim. Možda samo
osjetim miris ponekad ako ga južina prinese. Što je najbolje, jaka južina me
kreativno diže. Čudno, ha? Kad već pitaš šta me smeta – imao sam predivan live
TV program s terase na Rijeku i okolicu, a onda mi je dok 11 iz Lenca pokvario
ekran. To im ne mogu oprostit’.
VS: Kadgod se sretnemo ili čujemo obično razmijenimo naša
posljednja glazbena otkrića. Doduše, bit ću iskren, puno si upućeniji od mene u
tom smislu, stalno si online. Koji ti je trenutni top 5 albuma koje slušaš dok
radiš za kompjuterom?
MS: Da, to ti je
prokletstvo rada na kompu. Imaš tu opciju preslušavanja svega i
svačega dok stvaraš. Neki puta me i to zna inspirirati. Volim glazbu. Neki puta
i zvučnici šute, pa šutim i ja… kako bi frend iz struke rekao – „Dani
bijeloga papira“ ha ha… prazan A4, nema ideja. Top 5 ha? Samo 5? Šteta…
1. Taxiwars – Fever (novi band pjevača iz dEUSa, belgijanci), 2016.
2. American Analog Set – Know By Heart iz 2001.
3. Chills, novozelandski band sa odličnim novim albumom Silver Buletts, 2016. i
reizdanjem Kaleidoscope World iz 1986.
4. Čudno je to… napravim puni krug u slušanju glazbe i svako malo se vratim
na
Talk Talk – Colour of Spring, Spirit of Eden i Laughing Stock. Ponekad se pitam
da li je to možda nešto najbolje što sam ikada čuo.
5. Ghost Wave – Radio Norfolk (2016), Novozelanđani + The Moles – The Flashbacks
and Dream Sequences (2014), Australci. (6 znam… nisam izdržao)
VS: I za kraj – tvoj najdraži likovni umjetnik, čije radove
beskrajno cijeniš, i preporuka za film koji se mora pogledati prije negoli
umremo!
MS: Uff, teško
pitanje… imam u biti neki folder unazad nekoliko godina u koji ubacujem
misaone komadiće kada nisam pritisnut’ rokovima, a tiče se buduće
monografije… to bi jelte bila kao neka zahvala ljudima čiji rad mene jako
inspirira…,
dakle već spomenuti Vaughan Oliver iz 23 Envelope, pa dizajner koji mu se
kasnije pridružio u V23, Chris Bigg… definitivno tu ide i James Marsh (Talk
Talk covers), premda je on više ilustrator, Jason Munn iz Barsuk Records recimo
(Spoon, Modest Mouse, Wilco, The National)… od naših sam volio Predraga Spasojevića
iz Medit
agencije u Puli… puno je utjecao i jedan umjetnik iz Španjolske, točnije iz
Lanzarotea (jedan od Kanarskih otočića) za kojeg malo ljudi zna – Cesar
Manrique –
skulpturista, arhitekta, dizajner… sve u jednom… dok je živio u NYC družio se
s Warholom… kad sam to vidio uživo, nisam vjerovao svojim očima…
savršenstvo!! Doslovce magija. Interesantno, isto je dobio potpunu slobodu
kreiranja od tadašnje turističke zajednice Lanzarotea… u biti, spasio otok od
gradnje suludih turističkih kompleksa. E, tamo bi baš volio živjeti. Ja,
Manriqueova remek djela, vinogradi u crnom kamenu, aktivni vulkani, non stop
proljeće. Di ćeš bolje… Film? Slabo stignem filmove pogledati… dok čekam
novog Tarantina kojeg obavezno pogledam u kinu…ali ajde neka bude The Tree
(australski) sa omiljenom mi Charlotte Gainsbourg… taj film me baš nahranio
životom! A volim i True Romance svako toliko ponovit’. Pogotovo priču o
sicilijancima sa Hooperom i Walkenom u kamp kućici, a i znam ti nabrojat sva
tri kung fu filma od Sonny Chibe.
Podijeli na društvenim mrežama