U prvom
dijelu programa koncerta izvodimo Beethovenov Koncert za violinu, violončelo i
klavir (Triple Concerto) u C-duru. Ovo djelo, skladano 1803. godine,
jedinstveno je u svom žanru. Čak je i skladatelj, šaljući ga izdavačima godinu
kasnije, posebno naglasio kako se radi o nečem posve novom. A radi se zapravo o
svojevrsnoj sintezi konceta grosso i koncertantne simfonije, jedinom
Beethovenovom koncertu koji je napisao za više od jednog solo instrumenta. Sva
su tri solistička dijela jednake važnosti, a ravnoteži među njima Beethoven je
poklonio naročitu pažnju. Solistički dijelovi istodobno su tehnički vrlo
zahtjevni pa njihova izvedba zahtijeva tri vrsna solista. Naša publika
zasigurno će ih prepoznati u tri mlada, ali već afirmirana glazbenika: Riječanima
Filipu Faku, pijanistu, i Petru Kovačiću, violončelistu, te gostu
iz Zagreba, violinistu Martinu Draušniku,
inače koncertnom majstoru Zagrebačke filharmonije i ansambla I Virtuosi di
Paganini pod umjetničkim vodstvom Ingolfa Turbana, jednog od
najpoznatijih svjetskih violinista, s kojima redovito nastupa diljem Njemačke i
Švicarske.
U subotu, 27. veljače s početkom u 20
sati pozivamo vas na simfonijski koncert “Ville
Matvejeff dirigira Beethovena i Šostakoviča”.
Drugi dio
koncerta predstavlja jednu od najpotresnijih simfonija skladanih u 20.
stoljeću, 11. simfoniju u g-molu Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča, poznatu i
pod nazivom „Godina 1905.“
Slavljen ali
i osuđivan i proganjan, Šostakovič je cijeli život djelovao u Sovjetskom Savezu
boreći se za slobodu stvaranja. Slavni čelist Mstislav Rostropovič za njega je
rekao: „Da bismo ponovo iskusili povijest naše zemlje od 1930. do 1970, treba
čuti simfonije Šostakoviča“. Njegova simfonijska djela nazivao je još i
“skrivenom poviješću Rusije“. No, 11. simfonija “govori” o revoluciji iz
1905, godine prije Šostakovičeva rođenja, kojoj je svjedočio njegov otac i o kojoj
se često razgovaralo u obitelji. Priče o masakru gladnog narod nakon njihova
mirnog okupljanja ispred Zimskog dvorca duboko su se dojmile senzibilog
dječaka, a naročito ona o ubijenim dječacima, bačenim na saonice, koji se nisu
uspjeli niti prestrašiti strašne smrti već su umrli s osmijehom na licu. I u
zreloj su dobi Šostakoviča proganjale te slike, pa je puno vremena proveo
čitajući o događaju iz 1905. i pokušavajući istražiti što se uistinu dogodilo.
Simfonija o
duhu revolucije, iako one nasilno ugušene, dijelom počiva na revolucionarnim
pjesmama, a bliska je filmskoj glazbi pa je nerijetko nazivana i “filmskom
glazbom bez filma”, koja jednostavnošću i snagom melodije izaziva snažnu
emociju. Iako “pripovijeda” o jednom događaju, riječ je o univerzalnoj,
svevremenskoj glazbi, ali i temi, o čemu je autor kazao:
„Mislim da
se mnoge stvari u ruskoj povijesti ponavljaju. Naravno, isti se događaj ne može
dvaput dogoditi, postoje neke razlike, ali se ipak ponavljaju. Ljudi u sličnim
situacijama slično misle i djeluju… To sam ponavljanje htio pokazati u
Jedanaestoj simfoniji. Napisao sam je 1957. godine, a bavi se i suvremenim
temama iako se zove „1905.“ Govori o ljudima koji su prestali vjerovati nakon
što ih je pregazilo zlo. Na taj su se način spojili dojmovi i iskustva iz moga
djetinjstva i moje zrele dobi.“
Podijeli na društvenim mrežama