Luka Benčić, autor kompletnog dosadašnjeg opusa Mooseovaca, s novih je deset pjesama zakoračio preko provalije adolescentskih hormonalnih izazova i zaplovio hrabro novim neotkrivenim prostorom muzičkih iskustava kakva se ne čuju na ovim prostorima.
Gdje
najviše voliš raditi pjesme? Kod kuće, u udobnosti naslonjača, ili u garaži u
okruženju dvojbenih higijenskih uvjeta?
– Iz praktičnih
razloga, od kojih je dio sadržan u tvome pitanju, češće radim doma, na kauču,
iako je i nezanemariv broj ideja rođen u garaži na probi, onako ad hoc, u žaru
sviranja. U garaži, naime, mogu odmah isprobati kako koji rif funkcionira na
pojačalu, i sam po sebi i u pratnji benda, tako da mi je mobitel uvijek krcat
nekih skica koje snimam na probama. Recimo, pjesma „Shine, Shine, Shine“ koja nam
je, sudeći po ZAMP-ovim izvještajima o radijskom vrćenju, bila najveći hit
ikada, je nastala gotovo kompletno u garaži, kada sam krenuo vrtjeti rif i
melodiju koji su do kraja ostali nepromijenjeni. Ali, to je iznimka. Ideje do
kraja uglavnom razrađujem doma, u miru dnevnog boravka, u neke sitne noćne
sate.
Iznimno
je rijetka pojava, kako u svijetu tako i kod nas, da bend ostane u
nepromijenjenom sastavu toliko dugo, od početka 2004. do danas, poput MBM-a. Je
li ti takva konstelacija odnosa među vama ključ za izuzetne rezultate?
– Siguran sam da je
činjenica da smo od početka u istoj postavi i da nas, osim glazbene suradnje,
veže i prijateljstvo, dosta bitna i u kontekstu toga što smo toliko dugo
opstali kao bend i toga što stalno radimo nešto novo, guramo priču dalje, bez
obzira koliko se to ponekad činilo neisplativim ili besmislenim. Od kada smo se
okupili, a to je bilo i prije My Buddy Moosea, povezuje nas ljubav prema
sličnoj glazbi i kroz sve te godine naučili smo praktički razmišljati na isti
način. Jednostavno, krenemo svirati i nešto se uvijek izrodi, gotovo da se
telepatski razumijemo i svatko se nadopunjava na onog drugog.
Probe kao koncerti
Čini
mi se da upravo zbog toga što ste zajedno sve ove godine uspijevate i zadržati
onaj predivni osjećaj nevinosti i dječačke predanosti rokenrolu?
– Sigurno je tako, mi nismo samo muzičari, mi smo i fanovi
rock’n’rolla. Mislim da je tu bitna još jedna stvar: kada smo kretali s My
Buddy Mooseom, kao i ranije s The Stoned Cows i drugim bendovima, glavni nam je
cilj bio stvarati i svirati muziku koju bi i sami doma slušali, bez nekih komercijalnih
kalkulacija što bi moglo „proći“ na sceni i slično. Tako pristupamo i probama.
Svaka je naša proba kao koncert, nemamo običaj vrtjeti dijelove pjesama u
nedogled i brusiti detalje, nego uvijek odsviramo cijelu pjesmu i onda idemo
dalje s idućom, a detalji se kristaliziraju „po putu“. Znam da takav pristup
nije baš praktičan i lako se dogodi da se potkrade neka nespretnost pri
aranžiranju, ali najbitnije nam je da uživamo u samom činu sviranja.
Novi
album je izvrsno balansiran između eksperimenta s raznim rock žanrovima i
odličnim pop momentima.
– Hvala, to je ono
što pokušavamo od početka. Cijelo vrijeme nam je izazov istraživati do kojih se
granica pojedini žanr može razvući i kako ubaciti elemente različitih žanrova,
a da se ostane u okvirima onoga po čemu je My Buddy Moose prepoznatljiv. Ti pop
momenti su, vjerujem, uvijek bili dio onoga što radimo, jer se i sama glazba
koja nas inspirira, a to je americana, nekakav power pop, indie rock i garaža,
bazira na takvim momentima. Uvijek mi je bilo važno imati pjevne, melodične
refrene i lijepe harmonije, jer je to ono što volim kod glazbe, to je ono što
me „diže“.
Zanimljivo,
mix man i koproducent vašeg materijala, Matthew Emerson Brown, u puno je većem
obimu izvukao tvoje sviranje na klavijaturi negoli ste to, čini mi se, prvotno
planirali, dajući tim zvukom sasvim drugačiju konačnu sliku materijala, zar ne?
– Da, to je i nas
iznenadilo kada je Matt krenuo s miksanjem. U principu, radili smo tako da on
miksa sam, uz neke smjernice koje smo mu davali, ali najviše po vlastitom
nahođenju. Dogovor je bio da, ako želimo, radimo revizije koliko god je
potrebno. Međutim, čim nam je stigao miks prve pjesme, zaključili smo da je to
točno to. Klavijature smo imali i na svim dosadašnjim albumima, ali kako nisu u
bazičnom zvuku benda, odnosno nemamo ih u živoj varijanti, uglavnom bi ih u
miksu zakopali negdje ispod, kao podlogu. Međutim, Matt ih je, sasvim logično,
s obzirom da je dobio trake koje je trebalo miksati, stavio u prvi plan tamo
gdje je to pjesma tražila. Nismo se bunili, s obzirom da je to pjesmama pa tako
i albumu, dalo neku drugu dimenziju, kakvu do sada nismo imali. Jako su nam se
svidjela njegova rješenja, jedino što sada stalno razmišljamo da bi trebali
proširiti članstvo s klavijaturistom, što malo komplicira stvari.
Inozemna iskustva
Ovog
trenutka MBM je spreman za strano tržište. Postoji li ambicija predstaviti se
izvan granica ex YU?
– Ambicija je uvijek postojala, ali moram priznati da je,
vjerojatno zbog lijenosti i komocije, nikada nismo dovoljno ozbiljno slijedili.
Još kada smo krenuli s bendom, prije nego što je bio objavljen prvi album, uspostavili
smo suradnju s jednom agencijom iz Austrije koja nam je sredila nekoliko svirki
na tamošnjim festivalima. Onda smo tamo upoznali neke ljude koji su nam
organizirali solo nastup u Grazu, u jednom od najboljih klubova u gradu. Ali,
bili smo mladi i neiskusni i uzeli smo to previše zdravo za gotovo, tako da je
suradnja zamrla. Takvi izleti, zbog velikog puta, dosta koštaju i nisu previše
isplativi, ali mi nismo bili svjesni da su to ulaganja koja treba napraviti,
ako se želi svirati po inozemstvu, pa smo se koncentrirali na svirke unutar 300
– 400 kilometara od našeg matičnog grada. Sada smo nešto stariji i sve je to
malo teže, ali rado bi opet otišli na neku malo ekstenzivniju turneju.
Zbog
čega je tako teško probiti se do slušatelja u Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj, da
ne spominjem Englesku? Je l’ to zbog balkanskog prijetećeg predznaka?
– Vjerujem da jednim dijelom sigurno je, jer nije isto
dolaziš li iz Engleske, SAD-a ili Hrvatske. Rekao bih da su bendovi iz Hrvatske
na nekih minus 20 bodova prednosti, recimo da su Skandinavci negdje na nuli, a
Englezi i Amerikanci na plus 20. Znači, moraš se truditi trostruko više i biti
trostruko bolji da bi uopće došao na njihov nivo. To su sve zemlje s jako
razvijenom glazbenom industrijom i teško je postati dio toga. Kada smo svirali
u Liverpoolu i Londonu, razgovarao sam s ljudima i donekle shvatio kako stvari
funkcioniraju. Bendovi koji žele uspjeti u Engleskoj se presele u London i onda
hvataju svaku priliku za svirku, u pubovima, klubovima, bez honorara, dan za
danom, samo da ih netko čuje. To su velika odricanja za koja bi trebali biti
puno mlađi i agilniji nego što jesmo.
Srećom,
ti si jednim dobrim dijelom zakoračio i po svjetskim pozornicama zahvaljujući
suradnji s Bambi Molestersima. Ispričaj nam neka iskustva…
– S Bambijima sam počeo svirati 2010., kada su izdali „As
the Dark Wave Swells“ i od tada redovno nastupam s njima. Sviram klavijature, a
nekih godinu dana sam svirao i bas, kada je Lada bila na porodiljnom, i jedno
kraće vrijeme kada je slomila ruku. To mi je bilo sjajno iskustvo i proputovali
smo praktički cijelu Europu, od Engleske, preko Nizozemske, Francuske, Njemačke,
Španjolske, Italije do Mađarske, a dobacili smo i do Brazila, gdje smo bili na
dvotjednoj turneji. Razlika koja se definitivno osjeti u odnosu između zemalja
zapadne Europe i Hrvatske jest u količini novca i ozbiljnosti koje se ulažu u
glazbenu scenu u tim državama. Klubovi dobivaju velike potpore od gradova,
država i raznih fondacija, a publika jednostavno ima novca pa im nije problem
izdvojiti 10 eura i više za ulaznice, na koncertu platiti ploče, CD-e i majice
po 15 – 20 eura, tako da scena normalno funkcionira, nitko se ne žali, ima puno
različitih koncerata, od velikih imena do nepoznatih underground bendova. Mi
smo ovdje u dosta velikom zaostatku i osim Zagreba, scena u smislu
infrastrukture i neke normalne količine koncerata praktički da i ne postoji.
Već u Sloveniji skoro svako selo ima svoj klub ili neki ljetni festival, a
općine i gradovi obilno ih financiraju, iako se i oni žale da je to premalo.
Ali, mi ovdje o tome možemo samo sanjati. U Brazilu je, pak, fascinantno koliko
kao društvo drže do kulture i glazbe. Tamo smo, među ostalim, nastupali u lancu
društveno-kulturnih centara koje imaju u svim većim gradovima, a kratica je
SESC. To se financira tako da svi poslodavci u sektoru trgovine izdvajaju
određeni postotak iz doprinosa za plaće zaposlenika kako bi ti centri
funkcionirali i bili nezavisni. Imaju brdo programa na vrlo visokom nivou,
koncerte, kazališne predstave, performanse, izložbe, radionice, predavanja
svaki dan, a sve je to za publiku besplatno. Ti su centri ogromni, imaju
dvorane, fitness, bazene, restorane, igraonice za djecu, besplatne zubare i
razna savjetovanja, a nešto slično ne postoji čak ni u razvijenim europskim
zemljama. U kontekstu svega toga, pravo je čudo kada neki klub ili neki
promotor u Hrvatskoj uspijeva opstati na duže staze i držati glavu iznad vode,
a da ne radi šrot programe ili tribute bendove.
Novinar, glazbenik, ilustrator…
Ali
osim Bambija, ako sam dobro upućen, uključen si i u projekt The Strange, novi
album samo što nije realiziran. I tamo se predstavljaš kao autor. Anegdote sa
snimanja?
– Da, napravio sam jednu pjesmu koja će se naći na albumu
koji je u trenutku dok razgovaramo u fazi miksanja i u veljači bi trebao biti i
masteriran, dakle gotov, u glazbenom smislu. Album je, čini mi se, dosta
žanrovski raznolik, jer smo ga radili tako da je svatko iz benda napravio svoje
pjesme, a onda je Chris Eckman napravio tekstove i vokalne linije. I
aranžmanski je dosta zahtjevan, jer nas je u bendu osam, dakle Chris, Bambi
Molestersi, trubač i saksofonist koji nastupaju s Bambijima i ja. Bilo je jako
zabavno raditi na tome, pogotovo u fazi snimanja. Otišli smo u Prag, u Sono
studio koji je jako poznat na europskom nivou. Tamo je, recimo, 90-ih snimao
Bowie. Snimatelj je bio Phill Brown koji je apsolutna legenda studijskog
snimanja. On je na sceni od 60-ih, snimao je, među ostalim, Stonese, Jimija
Hendrixa, Led Zeppeline, Roxy Music, Bob Marleya, stvarno nema koga nije. Ono
što je osamdesetih radio s Talk Talk je remek-djelo, po mome mišljenju daleko
ispred svoga vremena. Phill je fascinantna osoba, s iskustvom koje je
neusporedivo s bilo kime koga znam, i bila je prava privilegija slušati njegove
anegdote s raznih snimanja, u večernjim satima kada bi sjeli uz piće. I samo
snimanje u takozvanom rezidencijalnom studiju, kada sviraš, jedeš, piješ i
spavaš u istoj kući tjedan dana, je sjajno iskustvo. Nešto slično imali smo u
Dekanima u Sloveniji, gdje je My Buddy Moose snimao treći album s Chrisom, ali
ovo u Pragu je bilo duže i na puno višem nivou, u smislu produkcije. Pomalo je
žalosno što svi ti veliki studiji danas propadaju jer su neisplativi, jer je
kućno i digitalno snimanje sve jeftinije i dostupnije, ali stvarno, bez obzira
na tehnologiju koja se demokratizirala, takve je uvjete rada teško nadomjestiti
u nekoj „do it yourself“ varijanti. I ljudi poput Philla Browna sve je manje na
sceni. On je tu još od vremena klasičnog rocka, kada su se snimali veliki i
važni albumi na kojima je on osobno radio, a aktivan je i danas i glazbu, stekao
sam takav dojam, voli i cijeni jednakim entuzijazmom kao prije 50 godina. To je
čovjek kojeg ćete vidjeti u Godardovom filmu o Stonesima, čovjek koji je snimao
„All Along the Watchtower“, i to na četirikanalnoj spravi. To je nevjerojatno.
Kad
nisi novinar ili muzičar, dakle u slobodno vrijeme, čime se voliš bavit?
Surfanjem na kauču uz filmove, serije? Čovječe ne ljuti se? Briškula i trešeta?
– Uglavnom gledam puno filmova i serija kada uhvatim
slobodno vrijeme, čitam knjige. Volim i kuhati, to me opušta, volim se družiti
s prijateljima. Nastojim biti i fizički aktivan, ali u tome posustajem u zadnje
vrijeme. Ali, popravit ću se. Glazba mi je i dalje najdraži hobi, tako da puno
sviram doma, gitara mi je uvijek na dispoziciji. Uglavnom, dani su mi dosta
ispunjeni, ne mogu se požaliti da mi je dosadno.
Vaša
fan baza, najsnažnija, nalazi se u Novom Sadu. Imate predane pratitelje gdje
god nastupate, nešto poput Deadheadsa, jel da?
– Haha, skoro da da. U Novom Sadu smo stekli puno
prijatelja i fanova, a nekima od njih nije teško potegnuti na naš koncert u
Zagreb, Rijeku, ili čak Sloveniju, što se jednom dogodilo. Sumnjam da se to,
zbog broja ljudi, može usporediti s pravim Deadheadsima, ali to je nešto što
ispunjava i srce i dušu.
Čini
mi se da se ne trudite sebe održati iznad fanova, već štoviše, družite se s
njima, prijateljujete.
– Uvijek sam govorio da mi je primarni cilj imati na koncertima
ljude s kojima ću rado porazgovarati i popiti piće nakon svirke. Ne želimo
raditi kompromise i privlačiti mase pod svaku cijenu. Prava je privilegija kada
se netko u tvojoj glazbi pronađe i kada mu ona nešto znači, tako da se prema
tome treba i odnositi s poštovanjem.
Postoji
li neki riječki bend s kojim biste rado otišli na zajedničku turneju? Nešto
poput paketa 2 za jednu cijenu?
– Mislim da bi mogli na taj način nastupati, manje-više, s
većinom riječkim bendova, jer to su sve OK ljudi s kojima se ugodno družiti.
Nisu mi toliko bitne žanrovske razlike. Ako netko ima želju, otvoreni smo za
sve vrste suradnje.
Nedavno
si se prvi puta predstavio javnosti i dizajnom, odnosno crtežom naslovnice za
debitantsku knjigu Dunje Matić, Troslojne posteljine. Čuči li oduvijek u tebi i
taj, likovni, talent?
– Ne bih se usudio ocijeniti da li se radi o talentu ili
ne, ali da, oduvijek sam volio crtati i relativno mi je dobro to išlo, iako
nikada nisam izlagao, objavljivao i slično. Ponekad mi je žao što se nisam
ozbiljnije posvetio tome i savladao određene tehničke aspekte te vještine u
svojim formativnim godinama. Dunja me nagovorila da joj nacrtam naslovnicu za,
uzgred spomenuto, sjajan roman, i bilo me je silno strah da nisam tome dorastao,
ali nekako sam uspio napraviti nešto i njoj se jako svidjelo, što mi je
najbitnije. I dalje imam paranoju da sam joj upropastio knjigu, ali ona me
uvjerava da nije tako, pa ostavljam otvorenom mogućnost da je u pravu.
Evolucija rokenrola
Vratimo
se na onaj poznati kolosijek… Misliš li da je rokenrol prevladan kao forma i
životni stil? U nas je jasno k’o dan da jeste, ali trendovi u svijetu su
sličnim rukopisom obilježeni, zar ne?
– Mislim da je rock’n’roll odigrao nevjerojatno važnu ulogu
u 50-ima, 60-ima i 70-ima kao supkultura koja je doprinijela mijenjanju
društvene i političke svijesti i rušenju određenih tabua u kontekstu određenog
vremena. Iz današnje perspektive, bitke koje su se vodile 60-ih odavno su
dobivene, tako da je bilo neminovno da se stvari promijene, inače bi postale
anakrone. Danas postoji masa sjajne glazbe koju se ne može svrstavati u
žanrovske ladice, a sam je rock’n’roll evoluirao u nešto drugo, transformirao
se i došlo je do pobjede sadržaja nad formom. Glupo je očekivati da se danas
pojavi novi Led Zeppelin jer glazba više jednostavno nema to društveno značenje
kakvo je imala u njihovo vrijeme. To nije nešto nad čime bi trebalo zdvajati.
To je jednostavno tako. Iz mjeseca u mjesec sve je veći broj država koje su
legalizirale marihuanu, seks više nije nikakav tabu u zapadnom svijetu,
autodestruktivnost, hvala bogu, više nije cool jer se ljudi odgovornije odnose
prema sebi i drugima, djeca i unuci hipija postali su premijeri, parlamentarni
zastupnici i direktori, oni upravljaju današnjim svijetom, tako da rock’n’roll
ne može više predstavljati nekakvu pobunu. U Hrvatskoj, pak, stvari možda malo
drugačije stoje. Mi dosta ozbiljno gazimo prema nazad, prema 19. stoljeću, tako
da rock’n’roll doista može igrati ulogu nekakvog utočišta zdravog razuma. Ali,
to je žalosno i to puno više govori o Hrvatskoj nego o rock’n’rollu.
Postoji
li neki tajni izvođač kojeg bi htio podijeliti s čitateljima portala? Nešto što
te prati otkad si zaključio da je rokenrol tvoj životni put?
– Od novijih bendova najviše mi se sviđaju King Gizzard and
the Lizard Wizard. Općenito mi je sjajan taj revival garaže i psihodelije, od
Black Lipsa preko The Oh Sees na dalje, ali King Gizzard su stvarno nešto
drugo. Lani su izdali pet albuma, svaki je sjajan, svaki je u svojem žanru, ali
svaki zvuči nepogrešivo kao oni. To je čudo! Genijalni su mi i Algiers, koji
rade doista inovativnu muziku, pa King Krule, Sleaford Mods, Slaves… Živimo u
stvarno uzbudljivom vremenu što se tiče glazbe. Od mojih početaka, pak, prati
me nekoliko bendova i izvođača. To su The Stooges, MC5, The Sonics, Velvet
Underground, Gram Parsons, Johnny Cash, Steve Earle, Lucinda Williams, Green on
Red, The Replacements, Teenage Fanclub… Oni su možda najviše utjecali na glazbu
My Buddy Moosea.
I, za
sam kraj našeg razgovora, molim te napravi nam top 5 najboljih albuma koje su,
prema tvom sudu, objavljeni u posljednjih 50 godina!
– Ufffff, težak
izbor….Jedan je i stariji od 50 godina, ali ne puno. Raspored nije po važnosti
nego onako kako su mi padali na pamet, ali već koji sat nakon intervjua bih
vjerojatno promijenio listu, tako da je bolje da je sada zacementiram. Evo:
- The
Byrds – Sweetheart oft he Rodeo - Velvet
Underground – Loaded - Miles
Davis – Kind of Blue - Johnny
Cash – American Recordings - The
Replacements – Pleased to Meet Me
Podijeli na društvenim mrežama