Zanimljivo
je kako pojedine društvene skupije gledaju na krizu. Dok je na Zapadu ona
dočekana kao raspad sistema, na Istoku ona predstavlja opasnost i šansu. Dakle,
nema pomaka na bolje ako nema krize. Mogli bi tako reći da živimo na istoku. Na
žalost nismo istočnjaci te nam teret krize predstavlja samo opterećenje, a o
šansama ne razmišljamo. A možda bi uz malo pomaka u razmišljanjima vodećih
ljudi mogli konačno početi razmišljati i o šansama. Samo da nismo previše
osiromašeni dosadašnjim potezima svih vladajućih. Pročitao sam negdje da je
način izlaska iz krize avionom u inozemstvo. Možda bih tako razmišljao da imam
25 godina, završen fakultet smjera koji se traži, te dovoljno novca za prvih
par mjeseci preživljavanja negdje daleko od roditeljske kuće. No, nemam 25
godina već par godina više i razmišljanja o bilo kakvim odlascima su smiješna.
Priznajmo da je oduvijek postojala migracija stanovništva, posljednja velika
zabilježena iz ovih krajeva bila je krajem šezdesetih, kad se računa da je,
uglavnom u Njemačku, emigriralo oko 1,5 miliona ljudi. Koji su odlučili svoju
bolju budućnost pronaći van granica svoje zemlje. Sretno svima.
Koji
su uzroci krize? Pa krenimo u kratku analizu.
Vanjski
uzrozi krize
1. Ekonomske
promjene.
Jesi
li se u našem okruženju ili interno desile ekonomske promjene potrebne za
pokretanje krize? Interno naravno jesu, svi znamo kako smo mijenjali
devedesetih svoj interni poredak. Eksterno ? Apsolutno, raspad Zida, otvaranje
istočnih zemalja prema zapadu, prijem istoka u EU, protok novca sa zapada na
istok, sve je to odjednom “siromašnim zemljama istoka” djelovalo kao pomak na
bolje. Na žalost samo djelovalo.
2. Konkurentne
promjene.
Kad
govorimo o konkuretnim promjenama možemo ih dijeliti interno i eksterno, no
moramo priznati da je do njih došlo. Interno velikom ponudom strane robe, rekli
bi jeftine, prelaskom kupaca sa hrvatskih proizvoda na druge proizvode, a u
isto vrijeme nedovoljnim izlaskom domaćih proizvođača na strana tržišta došli
smo u nezgodnu situaciju prekomjerne potrošnje te prilično velikog odljeva
vlastitih sredstava i odlaska ušteđevine van zemlje.
3. Političke
promjene.
Apsolutno.
Hrvatska je iz socijalističkog razmišljanja odjednom bila prisiljena
razmišljati neokapitalistički. Koliko smo tu stepenica preskočili potpuno je
jasno dok gledamo uništene tvornice, ekonomiju na koljenima, ljude koji gube
sve. Političke promjene koje su nam se desile pogodovale su uglavnom onima koji
su sa zapada naglo došli u pomoć, a pekli su zanat uglavnom na autobusnim
kolodvorima prodavajući krafne, bureke ili ćevape, no dobro upoznajući
strukturu ekonomije zapada. I što onda ? Pa, desilo se isto kao indijancima u
Americi. Neuki domoroci, naoružani lukovima i strijelama pali su kao bebe čim
su vidjeli prve perlice i šarene ukrase zapada. Koje su uglavnom donosili
dotadašnji prodavači bureka ili porno uradaka. I desilo se. Politička promjena
definirana lažnim obećanjima, šarenim navlakušama te sigurno i očekivanom nadom
naroda u boljitak.
4. Socijalne promjene.
Nekako
mi se čini da su kod nas socijalne promjene više posljedice nego uzrok krize. U
proteklim godinama, prilično čvrsto, definirani su slojevi siromaštva dok je
nedostižan sloj bogatstva samo jedan. Sve veće razlike koje se pritom događaju
te nedostatak razumijevanja vladajuće klase za potrebama stvaranja srednjeg
sloja, koji je u potpunosti uništen, stvaraju se uvjeti za produbljenje krize,
koja na ovaj način može trajati do granica samo izdržljivosti većine
stanovništva. Socijalne promjene moguće je ublažiti raznim načinima koji
zasigurno vlastima daju više prostora za djelovanje, no postoji li trenutno
želja za ublažavanjem ili je potreba za represijom u smislu potrebe smanjenja
deficita u državnoj blagajni jedini način djelovanja ?
5. Tehnološke
promjene.
Živimo
u vrijeme kad je svijet postao globalno selo. Tehnologija zapada vrlo brzo je
proizvodne procese preselila na istok, jeftiniji pristup proizvodnji definirao
je istok kao jeftinu proizvodnu snagu, a zapad kao intelektualnu snagu. No
kockice su se brzo promijenile. Zahvaljući brzoj apsorpciji novih informacija
istok je prilično brzo usvojio načine globalnog djelovanja, te zapadu odjednom
počeo posuđivati kapital za razvoj.
I
ubrzo (nedovoljno brzo), zapad je shvatio da u ime širenja, posuđuje vlastiti
kapital stvoren na istoku, od istočnih banaka. Zahvaljući tom protoku novca
tehnologija je rasla strahovitom brzinom. Makar neka korist. Što je za to
vrijeme bilo za Hrvatskom ? Ratovala je, torbari su zujali zemljom kupujući
jeftino dionice, Franjo je podijelio tvrtke koje su iole vrijedile svojim
pulenima, šverc benzina, cigareta, tkoznačega, bio je nacionalni sport, porezna
je dolazila na posao, igrala tetris, te u 16 sati odlazila kući, te nam je
zemlja propadala, unatoč globalnim ekonomskim i tehnološkim promjenama.
Hrvatska je od globalnih tehnoloških promjena imala koristi koliko i od pobjede
bejzbol tima Burundija. No tehnološke promjene ubrzo su svom silom napale
svakog građanima ove zemlje, te je šetnja gradom bez mobitela ubrzo postala
nezamisliva misija. I tehnološke promjene donijele su svima nama samo
definiciju krajnjeg korisnika. A o koristima koje su od tehnološkog napretka
imale ostale zemlje već smo dovoljno pisali.
Unutarnji
uzroci krize
1. Loš
managment.
Kad
bi iz današnje perspektive promatrali situaciju osamdesetih mogli bi je
proučavati hladno ekonomski ili toplo emotivno. No ipak smo mi hladni i
bešćutni ekonomisti te smo odlučili secirati ekonomiju osamdesetih hladnim
metodama. Da li je ekonomija osamdesetih bila napredna ? Ako gledamo emotivno
svi će nostalgično plakati za tim prošlim vremenima, no realnim hladnim
pogledom ekonomija je bila u ogromnim gubicima,
inflacija od 40% koja je ubrzo dostigla i 1000%, Svjetska banka je
oprostila dio dugova kako bi se YU ekonomija pod vodstvom nove Vlade oporavila, no taj kapital je potrošen u šest
mjeseci, nekonkurentnost prozvoda na stranim tržištima, spori procesi promjena,
sve je to djelovalo na vremena koja su tek dolazila. A nakon toga, nasljedstvo
duga, Vlade koje su spašavale ekonomiju isključivo novim zaduženjima, pa serija
lopovluka i krađa svih nivoa managmenta dovelo je do situacije u kojoj danas
živimo. Nedostatak pravog managmenta sa kvalitetnom vizijom napredovanja
izgledan je i u bliskoj budućnosti. A toliko šansi imamo. I naš managment kojeg
skupo plaćamo. A sjetimo se japanskog definiranja krize. Šansa.
2. Neaktivan
sustav kontrole.
Danas
se vode polemike o (ne)radu porezne uprave. Sa pravom. Nedjelovanje istih
dovelo je do ogromnog, u potpunosti nenaplativog duga. Milijarde nenaplaćenih
kuna koje proteklih 17 godina stvaraju privid blagostanja nekim pojedincima,
dovele su zemlju na rub propasti. Kompletan sustav NE-kontrole, kojeg se
mijenja tek od dolaska nove vlasti, omogućio je pojedincima, pokrivenim debelim
političkim vezama, ogromno bogaćenje. Uvođenje sustava kontrole došlo je, na
žalost, prekasno. I u krivo vrijeme. U vrijeme kad su krađe već počinjene, lova
spremljena na sigurno, a jahte skrivene. I desilo se da sustav kontrole počinje
izgledati kao represija. Ono što su protekle strukture vlasti MORALE učiniti,
te kao svoj zadatak uvesti sustave kontrole, učinila je tek nova vlast, koja
danas mora smišljati načine obrane od verbalnih napada onih koji su zemlju i
doveli u probleme. No, da ne ulazimo u političke zaplete činjenica je da je
sustav kontrole proteklih 17 godina, odnosno nedostatak istog, doveo do ovoga
gdje danas jesmo.
3. Namjerno
štetno ponašanje.
O
ovom razlogu možemo puno toga reći. Da li namjernom štetnom ponašanju prethodi
neznanje, zloba ili osobna korist pojedinca ili grupe ? Osobno mislim da je bit
sadržana u sva tri razloga. Malo od svega dovodi nas do situacije u kojoj
nesposobni, ego-trip manager, zaslijepljen mogućnostima koje mu se otvaraju,
počinje raditi, odnosno glumiti rad od opće koristi. Te odjednom imamo managera
(ministra), koji je zanimljiv teoretičar, fakultetski profesor sa ogromnim
teoretskim znanjima, no aktivno u potpunosti nesposoban. I dešava se da takvi
ljudi, koji bi izvrsno djelovali u svom dosadašnjem znanstvenom okruženju, u
potpunosti bez osnovnih znanja o timskom radu, vođenjima ljudi, delegiranju,
vođenju projekata, postaju leaderi koji ubrzo sve nedostatke i pokazuju. Te
svojom nesposobnošću stvore u okruženju još “trulih jabuka”. A samo jedna trula
jabuka u košari vrlo brzo djeluje na sve ostale. I opća nesposobnost postaje
pravilo.
Podijeli na društvenim mrežama