Jednom, ne baš tako davno, uživao sam gledati takve filmove. Nisu obećavali budućnost, otkazivali su je. Police su se također slijegale pod teretom sličnih tema, nisam to verificirao nikakvom književnom stručnošću, ali bile su uvjerljive. Potpuna dekonstrukcija civilizacije. Praćakao sam se tim plićacima amo-tamo, zabavljali su mi i podgrijavali maštu, svakim sam danom bio gladniji, počeo ubacivati žetone u taj peep show, samo da se nastavi, da dočekam kraj. Ali nisam znao želim li lijepi predvidljivi kraj, ili onaj suprotni, isto očekivani, no na način koji još nitko nije smislio prije toga. Osjećaj poput pohote, prepustiti se ili ne.
Kad bih bio sklon opijatima, prepustio bih se obeznanjenosti, raspoloženju koje bi neutraliziralo stanje neizvjesnosti, nečem kao beskrajnom partyju, da stvarnost postane manjom stvarnom, tek zamjetnom negdje pri rubovima svijesti. No, nije tako. S balkona sam gledao jučer nebo puno bijele vate, između tih nakupina tirkiz. Sjene nam postaju duže, ljeto kuca tok-tok-tok na vrata, ali ne znam hoćemo li imati priliku ugaziti u našu kvarnersku termosicu, obrubljenu Krkom, Cresom i Učkom, sad za kojih mjesec dana.
Kad je bilo pitanje isključivanja iz svijeta, nakratko barem, uranjao sam u taj naš modri gigant, u utočište tišine (koliko god je ono u suprotnosti s mojim glasnim i bučnim pozivom) kao u prihvatilište za izgubljene. U potrazi za sirenom, onim čudesnim što je nekad nastanjivalo, prema riječima starih moreplovaca, ta ista mokra prostranstva. Otvorenih očiju sam gledao mutno ispred sebe, tako se naime roni bez maske – ostavljate sve u bluru kao lošu fotografiju, ne bih li negdje uočio mjehuriće duboko ispod stijenja, možda kakav odbljesak bijele puti, eteričnog tijela. Pa iako bih nailazio najčešće na prazne pivske boce, odbačene automobilske gume, željezne konstrukcije, najlonske vrećice kako vrebaju biti progutane od gladnih riba, nisam gubio nadu. S ove točke gledišta to se može dijagnosticirati infantilnošću, zavaravanjem, no dobar dio privlačnosti života jest upravo egzotičnost koju tražimo, ono neizrecivo i električno.
Ali dani se sada izmjenjuju poput kuglica na krunici, jednaki su, sporo se nižu jedan za drugim i ne, nisu nalik sprintu Marka Spitza (pogledati u google). Kad se noć rastegne nad Rijeku čujem poneki očajni pjev narikača, krik za normalnošću. Slabo to pruža utjehu u ovom neobično organiziranom i neobećavajućem vremenu.
Svejedno, znam da negdje u nama još uvijek pulsira energija, ona iskra koja će osvijetliti sutrašnji mrak i rastjerati ovu hibernaciju u kojoj smo se zatekli i ponovno zahuktati našu, kako su je Paraf definirali, divlju misao. Ako je život trenutno na pauzi, ne mora značiti da ga prestanemo i cijeniti, zar ne?
Podijeli na društvenim mrežama