Kapetane, idemo li za Rijeku ili se vraćamo u New York?

O
nesretnom putu nepotopivog broda više manje je sve napisano. Brojne teorije „što
bi bilo“ i dalje neće vratiti vrijeme kao ni, dokazano, loše prosudbe kojih je
u toj kobnoj noći bilo na pretek. Konsturuktorske pogreške? Kvaliteta zakovica?
Ili, pak teorije o najvećoj osiguravateljskoj prevari u povijesti? Prokletstvo
„mumije“? Sve će to i dalje velom misterije zaokupljati pozornost javnosti toliko
dugo dok dubina i more ne izbrišu i posljednji trag „Titanica“.

„Kapetane, idemo li za Rijeku ili se vraćamo u New York?“ – riječi su
koje je u hladnoj noći 15.04.1912. godine uputio Horace Dean
zapovjedniku Arthuru Rostronu. Skupivši sve preživjele brodolomce,
kapetan se odlučuje na povratak u New York. Ionako je većini putnika
koje su spasili, taj grad bio krajnja destinacija – za 705 prežvijelih
od ukupno 2223 putnika koji su svoj komad sretnog neba tražili u
obećanoj zemlji Americi.

„Titanic“ s Rijekom nema
direktne veze, no ima s ostatkom Hrvatske. Ponajviše s Likom iz koje je bila
većina od 30 hrvatskih iseljenika koji su se nalazali na brodu. Od 30 putnika
iz hrvatskih krajeva preživjela su samo trojica. Priča se iz generacije u
generaciju prenosi sve dok ne postane legenda, a ona pak počinje kao s početka ovog
članka. Kreće onog časa kad kapetan Arthur Rostron od radio vezista Harolda
Cottama prima informaciju kako brod „Titanic“ tone. Nevjerica i tajac! U tom
trenutku zapovjednku Rostromu kroz glavu prolazi kako je sigurno netko bliži
jer dok stignu do „Titanika“ sve će biti gotovo. Vjerojatno bi i povijest
drugog broda koji se nalazio na svega 20 nautičkih milja bila drugačija da
zapovjednik „Californiana“ nije signalne rakete protumačio kao bogatašku zabavu
nastavivši svojim putem. Očajnički pozivi telegrafista  s „Titanica“ i prvi ikad zabilježen S.O.S.
signal (međunarodni signal  koji je 1908. godine odabran zbog svoje
jednostavnosti i kao takav nema značenje. Save Our Souls ili Save Our Ship su tek
stvorene fraze) natjerali su zapovjednika Rostrona da svoj brod natjera da zaplovi
do maksimuma.

Legenda dalje kaže da je kapetan
Rostron, dok je žurno plovio kroz hladan Atlantik, bio suočen i s pobunom
putnika i djelom posade jer se načulo kako njihov brod tone i da im se ne
govori istina, jer „Titanic“ je ipak nepotopiv. Maksimalnom brzinom od 15
čvorova i zabranom korištenja tople vode brod je postigao, za svoje mogućnosti
nevjerojatnih 17 čvorova da bi nakon sat i 40 minuta od potonuća stigao na
mjesto događaja. Ostalo je pomorska legenda!

Kapetan Rostrom kasnije od
kraljice dobija titulu Sir, posada broda odličja za hrabrost, a po povratku iz
New Yorka, kad su preživjeli s „Titanica“ došli na odredište, Rostromova „Carpathia“
se vraća u svoju redovnu luku – Rijeku donoseći skoro sve„Titanicove“ prsluke
za spašavanje. Jedan od tih prsluka, Josip Car za uspomenu na tragičnu noć
uzima sa sobom. Stoljeće kasnije, jedini preostali prsluk s „Titanica“ na
području Europe nalazi se u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Da li je doista
jedini? Za sada to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, no redovna linija koju je
„Carpathia“ održavala na liniji Rijeka – New York osiguralo joj je trajno
mjesto u povijesti Rijeke, koja za razliku od svih gradova koji su direktno i
indirektno povezani s „Titanicom“ još uvijek nema prigodno spomen obilježje na
svojih 76 pomoraca s „Carpathie“.

Povijesni krug „Carpathie“ zatvara
bizarna sudbinska veza s jednim riječkim izumom. Ovaj je brod svoj usud okončao
poput „Titanica“, udarivši u nešto puno tvrđe od ledene sante. Godine 1918. susrevši
se s njemačkom podmornicom, na dno mora ga je otpravio torpedo.