Izložba predstavlja tri generacije umjetnika: majstore/ stručnjake koji su počinjali nakon Drugoga svjetskoga rata, njihove studente i nastavljače te posljednju mladu generaciju koja je započela radom u 21. stoljeću.
Kazališni plakat ostaje i kad se već pogase sva svjetla na sceni. Kazalište je prolazna umjetnost iako se čini da Shakespeareov svijet nema kraja, nebrojeno puta interpretiran na sceni, ovjekovječen plakatima. Uvijek iznova.
Plakat nazivamo i aristokratom kazališta. On nema uporabnu vrijednost. Sam bira temu i način na koji se želi izraziti. On je ogledalo u kojem se istovremeno zrcale i književno djelo i kazališna predstava. Autor plakata sugerira smjer interpretacije ali i potiče na traženje vlastitog odgovora skrivenog u prostoru između drame i predstave.
Shakespeare je opisao čitav ljudski svijet: njihove emocije, misli, ispunjene i neispunjene nakane. Sudbine Shakespeareovih likova prepune su tragedije ili sjajnog humora, katkad vode u krajnji pesimizam, a opet često izazivaju neograničenu radost življenja. I tako više od četiri stotine godina svjetsko kazalište ide tragom Velikog Engleza i uvijek iznova crpi inspiraciju iz njegovih djela, iz načina na koji je opisao svijet i ljude. Među Shakespeareovim junacima puno je onih koji otvorena lica stoje pred bitkom. Njihove geste, u jednih velike, u drugih nedostojne, određuju mjeru njihove vrijednosti. Među junacima Shakespeareovih drama ne nedostaje onih koji se kriju iza maski kako bi vodili svoje igre, skrivaju lice, poprimaju lažne grimase.
Shakespeare je gradio svijet od ljudi u punom spektru njihova dobra i zla, radosti i tuge, posezao je za najvišim registrom tuge ali i smijeha, katkad čak klaunovskog. U povorci likova isprepliću se lica i maske, smijeh i plač, mudrost i glupost. Lica i maske ispunjavaju i velike prostore i najintimnije zakutke. Shakespeareovim likovima pridružena je buka, galama bitaka, gromki smijeh, a ponekad i dojmljiva tišina. Viču iz sveg glasa i šapću najnježnije ispovijedi. Oko njih se uzdižu i ruše vladari, krune padaju s glava, bljesak bodeža svjedoči o počinjenim zločinima. Na kraju, po ispunjenju svoje uloge, ostaju nikom potrebni, odbačeni rekviziti: krvav nož, izgubljena kruna, uvenula ruža, suvišni šešira koji je nekad krasio uvaženu glavu, stepenice što vode nikamo, beskorisni plašt. Na kraju ostaje majušni pauk koji dan po dan mukotrpno plete svoju mrežu.
Shakespeareov svijet pripovijedaju kazališni plakati što su ih kreirali majstori poljske škole plakata, koji su debitirali sredinom pedesetih godina 20. stoljeća, njihovi učenici i nastavljači, koji su dominirali na prijelomu dvaju stoljeća. Posegnuo sam i za radovima autora koji su debitirali početkom 21. stoljeća. U periodu od gotovo šezdeset godina mijenjale su se tehnike. Čisti grafizam i umjetnička rukotvorina karakteriziraju plakate Jana Lenice i Marcina Mroszczaka. U generacija nakon njih svojom vizijom i slikarskom imaginacijom na plakatima osvajaju Waldemar Świerzy, Wiesław Rosocha, Wiesław Wałkuski. Najmlađi među njima odvažno posežu za fotografijom koju spajaju s grafičkim elementima, a katkad čak daju prednost slici fiksiranoj objektivom fotoaparata. Svaki od njih na svoj način svijet pripovijeda slikom, koja izmiče riječima. Mijenjaju se tehnike i strategije, ali igra sa Shakespeareom traje i trajat će…
Zenon Butkiewicz
(Plakat na naslovnici: Wiesław Wałkuski, Julius Caesar, Teatr Polski, Poznań, 1994.)