Odavno su prošla vremena u kojima se fotografija poimala kroz skupi i u fizičkom smislu veliki fotoaparat ili stiskanje gumba u pravom, tj. odlučujućem trenutku kako bi rekao Bresson, fotografska legenda dvadesetog stoljeća. U malo kojem je ljudskom području stvaranja tehnologija doprinijela kreativnim procesima kao što je to učinila u fotografiji. Nekada smo itekako bili ograničeni i brojem snimaka na našem filmu i novcem koji smo mogli odvojiti za fotografiranje, a danas takvih problema nemamo. Tehnologija nam omogućava da možemo raditi beskonačan broj snimaka bez ikakvoga troška. To je kod dijela autora proizvelo ideju i razmišljanje koliko je tko danas napravio snimaka, priče idu od nekoliko stotina do nekoliko tisuća, te tu leži zavodljivost i zamka ovih savršenih digitalnih fotografskih tehnika. Zavodljivost je u tome što se autori bave brojem, a ne smislom i kreativnim statusom fotografske slike.
Bezvremenost vremena u fotografskim slikama Dubravke Kanjski
A što znači baviti se kreativnim procesima slike, odnosno fotografije na najelementarniji način pokazuje nam ova izložba Dubravke Kanjski. Autorica iz stvarnog, realnog svijeta “uzima” jednu scenu i “provlači” je kroz niz svojih misli i osjećaja koje je rasporedila u dva fotografska ciklusa: Kodovi vertikalnog vremena i Dekonstrukcija iluzije. I jedan i drugi ciklus svjedoči ili proizlazi iz iskrenoga kreativnog procesa za koji često ne možemo utvrditi kada počinje i kada završava. Naravno, ne govorim o pojavnom, materijalnom stvaralačkom radu već o onim nevidljivim, kontinuiranim, suptilnim, vibrantnim stanjima i duha i tijela kad viđenu realnost preobražavamo u našu, novu, osobnu realnost. A kada ta naša nova realnost postane vidljiva i kada je i struka i javnost imenuju kao umjetničko djelo, tada s pravom možemo živjeti svoj misionarski život umjetnika kako to čini Dubravka Kanjski, naša autorica.
Dakle, ona fotografira unutrašnjost kapelice u naselju Kotor u Crikvenici i to nije hladno, formalno škljocanje aparata, već autorica samim činom dolaska na ovo povijesno mjesto i odlukom da fotografira tu skromnu unutrašnjost jednoga transcendentalnog ambijenta, s trenutkom fotografiranja „uzima” i svu energiju koja se u vremenu i ovom prostoru namnožila. Sada više fotografija kao hladna vizualna činjenica određene realne stvarnosti nije sama, već joj se pridružuje sva energija hodočasnika, vjernika koji su svojim dolaskom i molitvom ostavili ovdje dio sebe i svetosti kojoj su se molili. Ako svemu tome autorica pridruži sve svoje kreativne impulse, duhovne i emocionalne turbulencije pa i sve dvojbe koje su stalni pratilac ovakvih procesa, dobivamo novu realnost, dobivamo vrijeme prostrto po svim pravcima i dimenzijama. I ono, vrijeme, u njenim fotografskim slikama nije više jednostavno pravocrtno i suštinski sukcesivno, već je multidimenzionalno i bezvremeno, tj. svevremeno, ma koliko paradoksalno zvučao ovaj pojam bezvremenosti vremena kao jedne od bitnih kategorija ove civilizacije.
Fotografirajući skromni izgled kapelice koja više nije u svojoj prvotnoj funkciji, premda je netko redovito osvježava buketom cvijeća i unutra je sa svega par svetih slika, autorica je uzima kao ključnu točku ne samo kreativnog procesa i stvaralačkog polazišta, već i kao točku povratka i svih drugih kretanja ma u kojem pravcu išli. Da, naravno, ove slike kapelice su i polazište i povratak jer se Dubravka manipulacijom ovoga motiva kreće najtananijim nitima svoje duše propitujući i povijest, i sadašnjost, i nagovještava budućnost. Radeći ove slike, sama nam kaže: A odnekud je dolepršao i naziv „Kodovi vertikalnog vremena“. U Dubravkinom slučaju kodiranje znači prevođenje poznate činjenice, prizora unutrašnjosti kapele u strukture, jezik i znakove razumljive samo njoj, autorici. Da pojednostavim, ova vrst transpozicije kreativni je proces kada uobičajenu konstelaciju prostora i vremena gradimo vlastitim jezikom u novu činjenicu, u vlastitu realnost; kodiramo novu vizualnu strukturu. Pojam vremena je već spomenut, a vertikala u svom kompozicijskom i simboličkom značenju određuje rast i napredak. I to doista jest tako. Naziv ciklusa koji je odnekud dolepršao djelomično je i sam objašnjen jer po naravi kreativnog procesa i po naravi neobjašnjive uzajamnosti svjesnoga i nesvjesnoga on je logičan i došao je iz najdubljih i najsvetijih kutaka i zakutaka stvaralačke Dubravkine duše.
Drugi fotografski ciklus Dekonstrukcija iluzije, premda se naizgled razlikuje od prvoga, u osnovi je po svom duhu i energiji koju zrači vrlo sličan prvome, da ne kažem skoro isti. Ovo je digitalna slika prizora mora koju autorica razlaže na najsitnije strukturne elemente, na piksele. U ovom se dekonstruiranju, u razlaganju izgubila prepoznatljivost fotografiranog prizora, ali se zato u punoj svojoj ljepoti iskazala grafičnost slike, a u suštinskom smislu otvorio se prostor nove gradnje, novih istina, novih konstrukcija. U prvom ciklusu boje ima tek toliko da pokrene kompozicijski koloplet i da dade pokoji akcent kompozicijskom pravcu i iznenadnom prostornom zakrivljenju. U drugom ciklusu su crno-bijele opservacije i sve je na elementarnoj razini baš kako treba biti – nešto što dekonstruiramo, analitički razlažemo i nanovo slažemo – konstruiramo. I u jednom i u drugom ciklusu autorica temeljno propituje odnose stvarnoga i imaginarnoga, odnose općega i individualnoga, tj. osobnoga. U oba je ciklusa vrijeme kao egzistencijalna kategorija utemeljeno i vidljivo kroz asocijativnost, kontemplativnost te transcendentalnost svake izložene fotografije/slike. Dubravka je korak po korak krotila i sapinjala vrijeme kako bi to isto sapeto vrijeme kroz njene fotografije postalo u konačnici bezvremeno, svevremeno.
Kustos izložbe je Borislav Božić. Izložba ostaje otvorena do 20. svibnja.
Radno vrijeme galerije: 10 – 13 i 17 20, subotom 10 – 13, a nedjeljom i praznikom je zatvoreno.