Današnja definicija kompjutera je kućni aparat ili “bijela”
tehnika. Sastavni dio svakog doma. Uređaj koji je ima ravnopravno mjesto sa
frižiderom, tek malo značajnijem od pegle i značajnijim od televizora.
“Pamtim to kao da je bilo danas, …” kad je
svjetlo informatičkog sunca ugledao jedan kompjuter. E to je sad ta priča koja
može ići dalje. Naravno te godine je glavna preokupacija bilo Svjetsko
nogometno prvenstvo u Španjolskoj, mi smo djeca pamtili veselu maskotu u obliku
naranče – Naranjita, a tu i tamo su se pojavljivale vijesti o tamo nekim
kompjuterima, BASIC-u, video igricama, programiranju, …
Šutanje lopte uz nezaobilazno: E znaš da je XY dobio
kompjuter? Šut loptom van svakog okvira gola, i ko fol zainteresiran odgovor:
Kompjuter kažeš? A što bi to bilo? Ispucavanje lopte uz dobacivanje: Ma to ti
je za sve, za igre, možeš mu reći šta da radi i on radi! Lopta prolazi kroz
noge uz posprdno dobacivanje: mrežica! mrežica! Pustimo sad loptu ajmo mi to
vidjeti kod XY.
A XY je bio uvijek onako malo “čudan”. Izbjegavao
je normalne ulične igre od cukar i caffea, policajca i lopova, skrivača do
naravno nezaobilaznog nogometa a i školskim simpatijama nije baš bio sklon.
Izranjavane ruke i noge XYu bile su nepoznat pojam, ali što je matematiku
znaoooooo.
I tako mokri od trčanja za loptom, tu i tamo s nekim friškim
ranama na nogama ili tek zavojem na staroj rani čiji bi sam pogled izazivao
nelagodu jer se skoreni zavoj trebao skinuti, uputili smo se XY, čak pomalo
bahato uz dobacivanja naravno kakva priliče takvoj vrsti nedruštvene
osobe koju smo već opisali. XY otvara vrata, sav “presretan” što nas
vidi, nevoljko nas pušta u stan a u dnevnom boravku stoji nešto veličine
današnje kutije za DVD, kabel iz njega spojen na televiziju, još tamo neke
dvije žice spojene na kazetofon. Kazete su tu! Na njima neka imena na engleskom
kojeg smo, naravno svi odreda vrhunski poznavali.
Na toj crnoj kutijici neke
gumičaste tipke sa nepoznatim riječima poput PRINT, INPUT, LOAD,… Družbi
okrugle bubamare naravno ništa jasno osim da je to kompjuter a čemu on služi
ostaje nepoznanica. Nažalost, nekima iz tog društva i 30 godina kasnije
kompjuter je i dalje nepoznanica. A onda je marljivi XY u kazetofon stavio
kazetu. Evo sad se igra učitava, govori on, uz dvadesetominutno iščekivanje
novog svjetskog čuda na ekranu su se iscrtavale nekakve trakice u boji uz dopiranje
izritanog (doduše tihog) zvuka iz kazetofona. Stanka! Tajac! Igra! Kompjuterska
igra! Još u boji! Količina upitnika koja je u tom trenutku bila iznad glava
mjerila se u milijunima…..
I onda se dogodio preokret (nekima se u pubertetu opet
dogodio preokret) i nedugo nakon tog događaja koji je potisnuo loptu, mnogi od
nas su imali kompjuter. Bitka kod roditelja za kupovinu kompjutera bila je
rovovska jer trebalo je i njima objasniti što je to a ni nama nije baš bilo
najbistrije. I onda je netko rekao legendarnu rečenicu: „Za 10 godina ako ne
znaš na kompjuteru biti ćeš nepismen.“ Naravno da roditelj ne želi nepismeno
čeljade i brže bolje se kod mnogih od nas našao po jedan primjerak. Nekako smo
se podijelili pa je jedan dio htio biti malo bolji i skuplji i odlučili su se
za Commodore 64, a oni koji su vidjeli kod XY crnu kutijicu sa duginim bojama
odlučili su se za ZX Spectruma koji je na jednoj svojoj tipki sadržavao i dvije
riječi PEEK I POKE.
“Pamtim to kao da je bilo danas,…“ govorila je majka
kad su se kod starog Kraša ondašnji Riječani, početkom 50-tih, divili slikama
koje govore – televizoru.
Podijeli na društvenim mrežama