Jutro je prohladno, evo gledam ga kroz prozor, ispod vidim ljude u debelim jaknama, nekima su glave pokrivene kapama, druge štite još žive frizure. Zaključujem da je ispravno ostati doma i posvetiti se nečem dobrom. Stoga, uzimam u ruke tek nabavljeni dupli album crnog omota i zlatnih slova, okrećem ga, namještam očna pomagala da ne bih nešto propustio. Posegnem potom za toplom kavom, otpijem gutljaj, odložim šalicu oprezno i što dalje od albuma. Izvlačim prvu ploču iz gatefolda omota. Oči mi lete po slikama, raširim prste kao da očekujem da će taj prelijepi karton progovoriti.
Naravno, nikakvih nadnaravnih manifestacija ne uključuje sam omot, no, onog trenutka kad se igla spustila na crne brazde stvari poprimaju ugođaj beskrajnog svjetla. Svaka pjesma predstavlja cjelinu, izvrsno je album (zapravo, dva uparena u jedan) izbalansiran, nigdje se tijekom preslušavanja ne dogodi kakofonija, instrumenti su usuglašeni s rečenicama, poput organa u ispravnom tijelu, pokreti su precizni i lišeni pomutnje. A to je nešto što dolazi iz unutarnje snage benda, što ih predstavlja u onom njihovom osobnom misaonom i senzibilnom svijetu. Magija koju postižu Jonathan u skladanju i reproduciranju rezultat je njihova ‘bratstva’, neprobojnom kreativnom procesu nekome izvana, dok je njima to poput plesa koji mi svakodnevno igramo i izvodimo vlastitim prstima, savijamo ih, kvrčimo, podižemo žlicu, držimo četkicu, čačkamo nos ili uho. Ne skrivam osmijeh dok prva ploča dolazi svome kraju, a igla se automatski podiže i odlazi prema svom ležištu.
Čekam da mi se raspoloženje u trbuhu malo prizemlji, odem do kuhinje po čašu vode, tek je mi šesta po redu danas a po rasporedu su mi još najmanje tri potrebne da uspostavim ravnotežu tekućine u tijelu, vratim se natrag k gramofonu, podignem prozirni poklopac i spremam tu ploču u unutarnji omot. Malo se zadržim u novom euforičnom potezu dok izvlačim drugi vinil i polažem ga na gumeni tanjur. Šum je neznatan i za koju sekundu taj zijev polutišine prekida frekvencija koju upijam bez otpora, ako ovako nastave prouzročit će mi halucinacije o viđenju NLO-a pa ću završit u instituciji s ograničenom mogućnošću kretanja i prikladnom bijelom košuljom.
U ovoj Jonathan zoni kao da se povećava stupanj osjetljivosti, a svijet se napokon prikazuje manje neprijateljskim i postaje mjestom ugodne groznice. Zrak se u sobi ispuni toplinom, a iz zvučnika se lijepo zasijecaju prošlost i budućnost (makar se i ovo potonje doba bude odvijalo u nekoj vrsti izvanrednog stanja) domaćeg rokenrola. Napetost mi je nestala iz stanica, što me neobično oraspoloži, jer je bend točno u sredini onog neizvjesnog metafizičkog iskustva i nečeg sigurnog što gotovo poznajemo i u čemu se osjećamo dobrodošlo. U tom neočekivano nekontroliranom otvaranju i svakodnevica postaje moguća i bez rezignacije. I dok još uvijek u meni odjekuje zadnja nota s četvrte strane albuma To Love/To Hold, promatram tirkizno – izgledom gotovo ljetno – nebo s melankoličnim okusom u grlu.
Podijeli na društvenim mrežama