Jezične instrukcije za logičke (re)konstrukcije

Godine 2003.,
visokom vodstvu euroatlantskog saveza  SAD-a i Velike Britanije dogodila se fatalna
pogreška. Na temelju „nepobitnih obavještajnih dokaza“ o postojanju kemijskog
oružja u tajnim bazama Sadama Huseina, zajedničkim vojnoredarstvenim snagama oslobodili su Irak. Takva odluka
pokazala se pogrešnom, jer svima je danas jasno da su kemičari CIA-e i SIS-a
pobrkali Periodni sustav.  

Ponukani ovim
neugodnim iskustvom, četrnaest godina kasnije, da ne bi ponovili istu pogrešku,
u zapovjednom stožeru SAD-a više ne čekaju „nepobitne dokaze“, nego pokreću
sličnu samovoljnu akciju samo na temelju indicija.
Ovoga puta meta je Sirija, odnosno prvoosumnjičeni sirijski predsjednik Bašar
al-Asad.

Što je dakle indicija?

Vijeće
sigurnosti UN-a posljednjih dana nastoji sastaviti službenu rusko američku definiciju
ovog pojma. Ali obzirom na različite ciljeve i radarske slike članova Vijeća,
držimo se radije hrvatske enciklopedije:

Indicija (latinski indicium: naznaka),
vrsta činjenica koje se, uz pravno relevantne i pomoćne činjenice, utvrđuju
dokazivanjem u sudskom ili upravnom postupku. Sama indicija nije pravno
relevantna, ali se temeljem jednog ili više indicija logičkim zaključivanjem
mogu utvrditi pravno relevantne činjenice; primjerice, indicija je činjenica da
je kod osumnjičenika pronađena ukradena stvar ili da je u vrijeme krađe viđen blizu
mjesta počinjenja.

Iz ovoga se
može vidjeti na koju kartu igraju Asadovi odvjetnici: Niti je kod njega išta
pronađeno, niti ga je itko vidio na mjestu počinjenja, pa i dalje ostaje
pitanje: Tko je kemijao?

Čitajmo
dalje:

U nekim vrstama kaznenoga postupka u
prošlosti dokazna vrijednost indicija bila je ograničena, npr. bila je
zabranjena osuda temeljem indicija, odn. određeni broj i vrsta indicija bili su
dovoljni samo za neke vrste presuda. Danas, kod primjene načela slobodne ocjene
dokaza, nema pravila o tome koliko i kakvih dokaza, uključujući indicije, treba
za donošenje presude. U nekim slučajevima i samo jedan indicij može vrlo
uvjerljivo, gotovo sa sigurnošću, govoriti o postojanju pravno relevantne
činjenice. Temeljno je načelo da veći broj indicija daje veću vjerojatnost.

Na prvo
čitanje stekao sam dojam kako ovaj dio definicije čini stvar malo kompleksnijom.
Ali bivši britanski veleposlanik u Siriji Peter Ford smatra da se cijeli
problem lako može riješiti logički, uz pomoć vlastitog razuma i pameti. Suočen
sa neslužbenim optužbama da je ruski špijun odbio je braniti se šutnjom:

“Ja ne ostavljam svoj mozak ispred
vrata kada proučavam situaciju analitički. Trudim se biti objektivan. A na
osnovu prethodnog iskustva, uključujući Irak, možemo vidjeti da ne treba uzeti
zdravo za gotovo ono što nam takozvani obavještajni stručnjaci govore kada oni
imaju plan.“

Takva
konstatacija zbunila je nabrijanog tv voditelja BBC-ja, i to u mjeri da su mu
se totalno pobrkali šalabahteri, pa je onako zbunjen pokušao izvući nove
dokazne indicije na teret Asada. Ali
Ford se nije dao smesti:

“Asad je možda surov, brutalan… ali
nije lud. To prkosi uvjerenju da bi on sve ovo natovario sebi na glavu bez
vojne prednosti, mjesto koje je bombardirano nema nikakav vojni značaj, to
apsolutno nema smisla.“

E, ovo su već
krajnje činjenice – i ozbiljne instrukcije za procjenu Trumpove kemijske
konstrukcije.