Intervju s Džedajem

Y: Tvoji počeci u street artu?

Džedaj:
Moji počeci u street artu su vezani za grafite koje sam počeo crtati još u 7.
razredu. Kako dolazim iz malog sela, nikad nisam imao nekog „kompanjona“ s
kojim sam te grafite mogao crtati i zajedno se uspoređivati. Tek sad vidim koliko
sam zapravo bio uporno dijete u onome što sam volio. Uopće mi nije smetalo
skupljati novac kako bih kupio sprejeve i iskradati se iz sobe kako bih iscrtao
neki zid. Baš taj neki nevjerojatni osjećaj koji spaja ljubav prema umjetnosti
i čisti adrenalin kada se nađeš pred čistim zidom sa sprejem u ruci, uvijek me
je inspirirao da radim još. U srednjoj školi sam došao u doticaj sa velikim
brojem umjetnika koji su stvarali kroz razne medije, tako da sam se udaljio od
crtanja slova u grafitima koji su me nekako ograničavali i zapravo počeo raditi
svoju blesavu umjetnost i dalje na ulici, kroz bilo koji oblik izražavanja koji
mi padne na pamet.

 

Y: Što znači tvoje ime? Tvoj logo?

Džedaj: Mnogi ljudi misle da je moj nadimak usko vezan za kultni film
Star Wars, odakle zapravo pojam i potječe. Volim taj film, ali nisam toliki fan
da bih ga zbog toga integrirao u svoj umjetnički izričaj. Zapravo, moje ime
Džedaj potječe od jednog nevjerojatnog lika koji zapravo radi freestyle rap
videa kućne radinosti koje stavlja na net – zbog kojih se kasnije i proslavio.
Radi se o Kaletu – Gospodaru Vremena, koji je sam po sebi smiješan i nevjerojatan
u isto vrijeme. Gledao sam jedan njegov klip kad je gostovao u nekakvoj emisiji
i počeo je repati pjesmu „Džedaj se vraća“ (Kale je puno veći SW fan od mene,
hehe) i u jednom dijelu je rekao „Džedaji po 16 metara“. Odmah sam pomislio
kako to zvuči istodobno vulgarno i treš, al opet zbog neke veze sa SF-om
nadmoćno i neočekivano, plus to što je Kale lupao gluposti i što je slagao
najblesavije rime povezalo se s mojom ljubavi za nasumičnost i nelogičnost. Svi
ulični umjetnici su imali nekakva fina, ispolirana, engleska imena, a baš sam u
to doba saznao za radove umjetnice PekmezMed. Pomislio sam da ime na hrvatskom
zvuči baš ludo, a uz to sam i vidio ovog lika Kaleta kako unatoč svom izgledu i
tome što ga zapravo svi ismijavaju i dalje piči svoj film – i to je bilo jako
inspirirajuće za mene.
Logo s 9 kocki je nastao nedavno tako što me profesor na slikarstvu stalno
opominjao kako mi potpis, koji je bio fino kaligrafski izvučen, odvlači pažnju
od rada, pa sam umjesto slova tj. svog imena, smislio estetski simbol koji bi
me predstavljao. Prvo sam samo 9 puta napravio točku sa kistom, kasnije se to
pretvorilo u kocke i ujedinilo sa street art radom koji je tekao paralelno sa
slikarskim. Značenje iza njega nije nikakvo nadobudno filozofsko razglabanje o
kompoziciji, plohi i boji – to je samo 9 kockica i to je
to.

 

Y: Koje tehnike koristiš?

Džedaj:
Nikad se nisam ograničavao raditi striktno u jednoj tehnici jer svaka tehnika
ima neku jedinstvenu ljepotu i boju koja daje posebne rezultate. Trenutno
prakticiram sljedeće tehnike: 
tradicionalno i digitalno slikanje, grafika, kolaž, stencil, wheatpaste,
dizajn, fotografija, stop animacija, freehand tipografija, instalacije…

 

Y: Najdraža boja i najdraži motiv?

Džedaj:
Što se tiče najdraže boje to su tamno crvena i smeđa. Od motiva me oduvijek
fasciniralo ljudsko tijelo.                                                                                                                                                      

 

Y: Kako se osjećaš prilikom izrade rada
te nakon njegove finalizacije?

Džedaj:
Razlog zašto su moji radovi prepuni detalja i ornamenata je taj što se tokom
rada volim prepustiti čarima stvaranja. Sam proces mi služi kao nekakva
meditacija kroz rad i ako se dobro osjećam tokom rada, vjerojatno ću i biti
vrlo zadovoljan samim radom nakon njegove finalizacije. Naravno, to je zato jer
mi je on podsjetnik na sve što sam prošao tijekom procesa stvaranja, a ujedno i
predstavlja najdalje što sam došao s tim dijelom prije nego što sam ga
proglasio gotovim.

 

Y: Što želiš poručiti svojim radovima,
kakve reakcije izazvati?

Džedaj: Sve i ništa, valjda. Nikad nisam bio jedan od onih umjetnika
koji se hvataju za smisao rada, dok mi je estetski izgled nebitan – za mene je
svaki aspekt rada jednako vrijedan, tako da želim da duša rada i izgled budu u
harmoniji. Uvijek sam volio nasumičnost, nelogičnost i nevjerojatnu slučajnost
i to želim prenijeti svojim radovima, dok velike i nadobudne teme su mi se
uvijek činile tako ofucane i prožvakane kroz svačija usta sto puta. Također,
želim da kroz svoj rad donesem i onu neku esenciju umjetnosti zbog koje svatko
tko se smatra umjetnikom ima volje za rad – kada pogleda moj rad da kaže „Ovaj
me rad tako inspirirao da bih mogao sad odmah raditi“
iako on ne zna zbog čega točno na mom radu mu se ta inspiracija probudila.
Nadalje, jako me zaokupljaju zaboravljene priče za koje nitko ne zna, koje
nemaju veliku važnost za čovječanstvo nego za malog čovjeka kojemu se to
dogodilo i za koju nitko nije saznao.

 

Y: Gdje pronalaziš inspiraciju?

Džedaj:
Možda će zvučati patetično, ali svugdje. Dok se vozim busom i gledam kroz
prozor, dok promatram ljude na ulici, dok gledam u vedro nebo, dok vežem
cipele. Mislim da je inspiracija predivna energija koja te tjera da radiš nešto
kreativno i nikad ne znaš kad će te lupiti, mislim da je dovoljno pročitati
neke pozadinske priče iza nekih genijalnih radova i vidjeti kako zapravo
inspiracija stvara samu sebe. Da Vinci je rekao da ako ti je dosadno, pljuni i
u toj pljuvački traži oblike, traži inspiraciju. Uvijek probaj gledati na
stvari iz kuta na koji nisi navikao da osjetiš kako te stvari i drugi
doživljavaju. Također, velika inspiracija za mene je i glazba i radovi drugih
umjetnika. Promatranje nekog Račićevog djela ili slušanje neke stvari Pink
Floyda ili Dylana uvijek mi nabaci neku novu misao.

 

Y: Jesi li se u svome dosadašnjem radu
doticao  ili obradio neke od klasičnih
tema iz književnosti, glazbe, vizualne umjetnosti, filozofije itd.?

Džedaj:
Da, jednu od svojih novijih slika sam nazvao „Nokturno“ po skladbi Frederica
Chopina koji mi je bio veliki poticaj tijekom rada – mislim da sam upravo zbog
te skladbe uspio postići posebnu atmosferu. Osim toga, volim posuditi neki
Hesseov citat za wheatpasteove koje lijepim po ulici – volim spajati moderno i
tradicionalno jer tada rad postaje neoznačen vremenom, univerzalan.

 

Y: Neka zanimljiva anegdota skrivena iza
nekog djela?

Džedaj:
Jedna čudna situacija se dogodila tijekom prošlih ljetnih praznika kada sam sa
kolegom Kili Manjarom crtao po betonskoj ogradi nogometnog igrališta u Županji.
Imali smo dopuštenje od prijateljevog prijatelja, no kada samo krenuli crtati,
nogometni trener nas je krenuo tjerati skroz ozbiljan, i rekao je sljedeće :
„Bježite odavde, kada krenete crtati, privući ćete previše pozornosti na sebe
tijekom utakmice pa ju nitko neće gledati“. To je zapravo kompliment i zabrana
u isto vrijeme. 

 

Y: Kako se osjećaš nakon što ti je neki
rad prešaran ili u potpunosti uništen?

Džedaj:
Što se tiče street arta, nakon što rad ostavim na ulici on počinje voditi
vlastiti život. Sviđa mi se činjenica da zapravo otad svatko posjeduje rad,
može doći u bilo kojem trenutku, pošarati ga ili potrgati a ja neću moći učiniti
ništa da to spriječim. Umjetničkih djela na ovom malom svijetu ima i previše, i
u jednom trenutku može se dogoditi da ih bude toliko da nećemo moći nigdje s
njima pa ćemo ih morati reciklirati. Zašto bi rad bio vječan i omogućen da ga u
originalnom obliku vide 23 generacije čovječanstava? Smatram da to što živi i
to što sa svakim novim danom postaje sve ofucaniji i istrošeniji je jako lijepa
kvaliteta koju ne može bilo koja tehnika umjetnosti karakterizirati kao svoju.

 

Y: Možeš li među svojim dosadašnjim
radovima istaknuti neke koji su ti posebno dragi?

Džedaj:
Jedan od trenutno najdražih radova je jedan i od najnovijih – ne radi se o
street artu, već o slici „U posjeti djedu“ koju sam naslikao po fotografiji
koju sam snimio dok sam bio u posjeti djedu u bolnici, baš u razdoblju kad je  njegova budućnost još bila neizvjesna – djed
je došao u bolnicu radi rutinskih stvari, no tijekom čekanja u bolničkoj sobi
se dodatno razbolio te zbog liječničkih propusta situacija je postala
poprilično neizvjesna. Mislim da ova slika predstavlja dokaz mog ozbiljnog i
ustrajnog nastojanja da postanem bolji slikar, i kroz tehniku slikanja i kroz
temu.

Također, jedan od mojih starijih radova s kojim sam dosta vezan je „Use Your
Mind“. Zanimljiva je priča kako sam došao na ideju da napravim taj rad – jednog
dana, dok sam još bio u srednjoj školi u Županji, poslije škole sam otišao do
skate parka malo voziti, a pored kvotera sam našao zgužvani dječji crtež. Pored
našeg skate parka je bila osnovna škola, tako da mi je bilo jasno pretpostaviti
da ga je neko dijete nakon nastave bacilo jer mu se nije sviđalo. Baš obrnuto,
meni je bio super pa sam iskoristio taj rad i na njemu napravio svojih par
crteža, čuvajući stariji crtež djeteta koji je bio na tom papiru. Nikad neću
saznati s kojim sam djetetom surađivao na tome radu ali to mi se i sviđa, ima
neku dozu tajanstvenosti.

 

Y: Surađuješ li s drugim umjetnicima?

Džedaj:
Naravno, nakon što sam dugo vremena radio sam, jedva sam dočekao naći neke
istomišljenike s kojima mogu podijeliti svoj rad i surađivati na novima. Art
banda iz Zagreba pod nazivom Artu Ditu su mi jako dobri prijatelji s kojima
stalno surađujem na području street arta i tetoviranja. Osim njih ima i
nekolicina drugih, od kojih bi istaknuo Sitha, Sarmu Atomik i Rebusa.

 

Y: Budući da je street art svojevrsna
intervencija na prostor, što misliš o intervenciji na sam street art, to jest
na re-re-make prostora?

Džedaj:
To je odlično, i to naravno dok intervencija nije stvorena da bi popljuvala ili
omalovažavala rad umjetnika na čiji rad je intervenirano. Mislim da sâm street
art daje jedan lukavi, vizualni odgovor na prostor u kojem se nalazi, a dodatna
intervencija na njega upravo dokazuje koliko granice ne postoje kada je
umjetnost u pitanju. Zamišljam to kao nekakav vizualni razgovor u prostoru
između umjetnika gdje zajedno stvaraju novi izgled ulice.

 

Y: Vidiš li street art kao sredstvo
promjene?

Džedaj:
Za mene je street art već  i uspio kao
sredstvo promjene na osobnoj razini. Uz njega sam naučio puno slobodnije gledati
svijet oko sebe i intervenirati na njega, osim toga upoznao sam i nevjerojatne
ljude i doživio predivna iskustva. Na nekom širem, globalnom planu street art
se polako probija. Za Banksya su već svi čuli, svi su mu pogledali dokumentarac
i polako se upoznaju sa street artom kao novom vrstom umjetnosti. Po meni
street art je revolucionaran po pitanju umjetnosti jer nije sadržan u odabranom
prostoru za odabranu publiku, ne koče ga zidovi galerija, on je slobodan i
izlazi van da ga svi vide; osim toga je i anoniman – iako većina street
umjetnika uzima nekakav pseudonim zbog lakšeg međusobnog prepoznavanja, oni su
jednako anonimni kao i John Doe za onog koji nije dovoljno upoznat sa njihovim
radom. Također se ne zaustavlja na nekakvoj biranoj tehnici, nekim strogim
pravilima. Po meni je to logički napredak umjetnosti, za 100 godina vaša će
djeca učiti o ovome iz knjiga o umjetnosti.

 

Y: Kako vidiš street art u suvremenome
svijetu? Kakvo je stanje street arta u gradu Rijeci?

Džedaj:
Mislim da se savršeno nadovezuje na logičan slijed umjetnosti – sadrži
konceputalni dio i promišljanje, ali opet i vezanje uz tradicionalne i
suvremene tehnike u ovo doba umjetničkog pluralizma. Svi problemi konzumerizma
i materijalizma koji se savršeno reflektiraju u pop-artu se vrlo lako mogu naći
i u rukopisu street arta. Drago mi je da se street umjetnike počelo cijeniti
kao i ostale velike, akademske umjetnike i da se stišalo prepucavanje između
visokih, nadobudnih umjetnika i „djece koja šaraju po ulici“. U Rijeci street
art i nije baš izuzetno jak, oldskul scena se malo utišala, pa smo ja, frend
Sith i još par street art entuzijasta odlučili puno češće i temeljitije puniti
ulice svojim radovima. Pohvalno je također i projekt oko Kružne ulice i Street
art fanzina, koji je, iako kratkog života, uspio promovirati mnogo mladih,
talentiranih i neafirmiranih umjetnika kroz jednomjesečno lijepljenje radova na
jedan zid u Kružnoj.

 

Y: Koji su po tvome mišljenju najvažniji
street artisti na lokalnoj i nacionalnoj razini?

Džedaj:
Što se tiče lokalnih street umjetnika, za mene i moje mlađe kolege s kojim
radim veliki utjecaj je napravio Filjio (sada Puma34). Za svojih posjeta
Zagrebu, dok sam još bio klinac, sjećam se kako sam uvijek znao naletjeti na
neki Filjiov rad, bilo da je bio neki ogroman morbidni rad na nekoj zgradi ili
suptilni crtežići kredom negdje, sakriveni od pogleda ljudi koji svaki dan žure
na posao i gledaju u svoje cipele dok hodaju – namijenjen onima koji vole
istraživati pogledom. Baš to istraživanje me je zadivilo dok sam još bio
dijete, možda sam baš za tih posjeta Zagrebu vidio ljepotu street arta u takvim
stvarima i kasnije se odlučio baviti time. Što se tiče velikih riba, Blu mi je
uvijek bio fascinantan. On sadrži tu nevjerojatnu ljepotu street arta u sebi –
zadivljuje svoje ogromnim muralima koji u sebi sadrže jako lijepu poruku koja
nije preistaknuta i naravno, svojim nevjerojatnim stop animacijama.

 

Y: Što preporučuješ novim street
artistima?

Džedaj:
Da se što više trude oko onoga što vole. Super je imati talent, ali jake volje
još bolje.

 

Y: Problematika ulaska street arta u
galerije?

Džedaj:
Ulazak street arta u galeriju nije nužno negativna stvar – ona pruža umjetniku
da se probije dalje, a i da zaradi od onog što voli. Ali ipak, onaj tko se
smatra street art umjetnikom taj naslov mora opravdati radovima na ulici, a ne
u galeriji.

 

Y: Baviš li se još nečime osim street
artom?

Džedaj:
Također i slikam, sviram gitaru i odgurujem se na kanadskom drvetu.

 

Y:
Što poručuješ za kraj?                               

Džedaj:
Budi blesav.