Hrvatska obilježava obljetnicu međunarodnog priznanja – četvrt stoljeća neovisnosti

Toga 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno
priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje
bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i
srpskih paravojnih postrojba. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je
izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i
Podunavlja, odnosno nakon šest godina.

Te večeri, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je
obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će
zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog
naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava
i Jadrana”.  Svojim je suradnicima rekao: “Stvorili smo međunarodno
priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji
nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezinog
proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga istoga dana razdruživanje
od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ)
proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale
države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu
su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same
bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991., a prva od
njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.). Slijedile su je iste godine
– Ukrajina (11. prosinca), te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31.
prosinca).

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat
će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i
Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15.
siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta
Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20.
prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i
slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991.
objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete
Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom toga 15. siječnja 1992.
uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije,
Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije,
Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke.
Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka i Slovačka,
Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.

Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država –
Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj
i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače),
Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (SAD) (7. travnja),
Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i
pol godina kasnije), te Kine (27. travnja).

Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda. 

Republika Hrvatska 28. članica EU-a 

Nakon ispunjavanja do tada najtežih kriterija i nikad dužih
pregovora, od čijih je otvaranja prošlo 2827 dana uspona i padova,
blokada i njihovih uklanjanja, čestih frustracija i nešto rjeđih
trenutaka zadovoljstva, Republika Hrvatska u prvoj je minuti 1. srpnja
2013. ispunila svoju višedesetljetnu težnju i realizirala glavni
strateški cilj, postavši 28. članicom Europske unije.

“Ovo je dan kada su se ostvarili snovi, ne samo ove generacije, nego
mnogih prethodnih generacija, dan kada smo stvorili temelj za sigurnu,
demokratsku i europsku budućnost naših novih generacija”, rekao je rano u
ponedjeljak, toga 1. srpnja u Zagrebu hrvatski predsjednik Ivo
Josipović na središnjoj svečanosti ulaska Hrvatske u EU.