Enea Dessardo: Mladi mogu biti pokretači promjena – samo im treba dati prostor

Enea Dessardo javnosti je poznat kao najmlađi predsjednik Zajednice Talijana u Rijeci, no iza tog naslova krije se puno više. Ovaj svestrani Riječanin paralelno predaje geografiju, vodi radionice glume i aktivno se angažira u međunarodnim procesima – između ostalog i kao bivši zamjenik mladog delegata Republike Hrvatske pri UN‑u. Njegova energija, posvećenost i istinska strast prema zajednici kojoj pripada čine ga iznimno prepoznatljivim i među mladima, koje neprestano pokušava motivirati na uključivanje. U vremenu kad su mnogi skeptični prema institucijama i organizacijama, Enea pokazuje da promjene ipak dolaze – i to često odozdo, od mladih, angažiranih ljudi. S obzirom na sve to, jedva čekamo saznati više. Enea, dobro došao!

Najmlađi predsjednik Zajednice Talijana Rijeka u povijesti 

Imenovan si za predsjednika Zajednice Talijana u Rijeci – što konkretno obuhvaća ta uloga i kako izgleda tvoj svakodnevni rad unutar zajednice?

Započeo bih s nekoliko kontekstualnih crtica. Zajednica Talijana Rijeka ili jednostavno Circolo, osnovana je 1946. godine i vjerojatno je jedna od najstarijih udruga u Rijeci. Danas broji između 4000 i 4500 članova, a smještena je u Palači Modello, koja je i sama poznata kao Circolo upravo po povijesnom nazivu Zajednice Talijana. Uloga udruge je da predstavlja riječke Talijane, Fijumane, ali to je za njih često drugi dom, svojevrstan produžetak obitelji. Riječki Talijani ondje dolaze kako bi se bavili prvenstveno kulturom, družili se, sudjelovali u raznim aktivnostima te obilježavali određene datume i godišnjice koji su bitni što za Fijumane, što za Grad Rijeku. Manifestacije u Palači Modello obično organiziramo od rujna pa sve do srpnja. Ritam koji smo si sasvim spontano zadali jest dva do tri eventa tjedno. To mogu biti koncerti, kazališne predstave, predstavljanja knjiga, debate, filmovi ili jednostavno društvene večeri, a ništa od navedenog nije isključivo za Talijane – dapače, mnogo toga provodimo u dvojezičnom formatu kako bi svi bili dobrodošli. Organiziranje svega navedenog čini moj svakodnevni rad! To činim na volonterskoj bazi, dakle nije radni odnos u pitanju. Pored tog zabavnijeg dijela, sastavni dio svakog mog radnog dana čini i administracija. Posla na tom planu zaista ima mnogo, ali imam sreću što surađujem s proaktivnim članovima Izvršnog vijeća i zaposlenicima udruge koji mi pružaju podršku, kao i s članovima Zajednice koji su se stavili na raspolaganje za pomoć. Naravno, radna dinamika je bila zahtjevnija kad sam tek preuzeo ulogu. Tad sam znao provoditi i do 50 sati tjedno u uredu ne bih li sve pohvatao. Danas mislim da je prosjek oko 2-3 sata dnevno koja provedem odgovarajući na mailove, tj. upite, slažući raspored narednih događanja, planirajući nove inicijative koje se tiču mladih, itd. Sve u svemu, jako zahvalan angažman jer kad se neka ideja realizira i kad vidiš koliko to ljudima znači, to je motivacijski boost zbog kojeg ti ne bude žao posvetiti dobar dio svog slobodnog vremena. 

Iako si najmlađi predsjednik u povijesti Zajednice, iza tebe je već zavidno iskustvo u radu s ljudima i organizacijama. Kako je došlo do toga da preuzmeš tako važnu funkciju?

Moram najprije reći da je velika čast i odgovornost biti izabran kao najmlađi predstavnik Zajednice Talijana Rijeka u povijesti, a i općenito u Zajednicama Talijana u Hrvatskoj. Tu sam funkciju preuzeo potkraj listopada prošle godine, kada je bivša predsjednica Melita Sciucca dala ostavku, i trebao bih ju obnašati do ljeta 2026. godine. Sve je krenulo tako što sam se po povratku u Rijeku uključio u rad Zajednice. To je možda i očekivani korak s obzirom da sam išao u talijansku osnovnu i srednju školu. Često sam zalazio u Circolo kao korisnik. Zatim sam, na posljednjim izborima prije tri godine, postao podpredsjednik Skupštine i time još izravnije sudjelovao u radu. Kad je uslijedila ostavka koju sam maločas spomenuo, pokušala se pronaći prikladna osoba koja bi taj mandat privela kraju. Ja sam se stavio na raspolaganje, jer se u meni stvorila svijest da sam u stanju to napraviti, a drugi članovi Skupštine su to prepoznali i prihvatili. Moram priznati da mi od prvog dana daju ogroman vjetar u leđa. Entuzijazam prisutan kod njih najbolje opisuje jedna talijanska riječ koja se ne može točno prevesti na hrvatski jezik – affetto. To je jedna vrsta ljubavi koju osjećaš prema nekome, ali ne romantična, već ona zbog koje nekome želiš dobro i smatraš ga nekako svojim. To sam osjetio od prvog dana!

Mladi ponovno otkrivaju Circolo

Prvih pola godine je iza tebe, kakvi su dojmovi?

Uh, nevjerojatno je koliko se toga dobrog može napraviti ako se kao mlada osoba aktiviraš u određenim kontekstima. S obzirom na to da je starosna dob većine članove Zajednice Talijana Rijeka u ovom trenutku od 40 do 45 godina na više i najaktivniji su zapravo naši najstariji članovi, penzioneri, ponosan sam na nastavak inicijativa kojima privlačimo mlade da se uključe u Zajednicu. Najviše nedostaje mladih u dobi od 18 do 30 godina. Društvenim večerama koje uključuju karaoke, ping-pong ili društvene igre, povećao se broj mladih, koji su s nama povezani što kroz Srednju talijansku školu, što kroz Talijansku dramu Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. I to je najljepši dio! Kad mladi ljudi dođu, sudjeluju na raznim manifestacijama ili aktivnostima, postanu sve aktivniji, predlažu nove stvari, itd. Tako da su dojmovi odlični, moji, a rekao i bih njihovi. Često u razgovorima s korisnicima vidim da su zadovoljni kako su stvari koncipirane. Isto tako, često nam se i obrate s određenim idejama ili potencijalnim problemima, koje onda mi nastojimo realizirati odnosno riješiti. Na primjer, ove smo godine prvi put organizirali pripreme za maturu na talijanskom jeziku i pokrenuli maleno psihološko savjetovalište za djecu i mlade. To je ono što me najviše motivira i zbog čega se veselim svemu što tek slijedi.

Postoji li neki događaj ili projekt u okviru zajednice na koji si posebno ponosan?

Što se konkretnog rezultata tiče, modernizirali smo način na koji informiramo naše članove. Uveli smo, otprilike mjesec dana nakon što sam postao predsjednik, jedan tjedni bilten, pregled svih događanja. Kao što sam već rekao, u prosjeku imamo dva do tri eventa tjedno, što je zbilja puno za jednu udrugu i ponekad je zahtjevno publici za popratiti što se sve točno odvija i kad. Povećali smo i broj ljudi koji dobivaju informaciju o našim eventima s 250 na otprilike 900. U toj su skupini, pored naših članova, i drugi zainteresirani građani. I zbilja se vidi taj uzlazni trend jer se na svim našim manifestacijama značajno povećava broj ljudi koji dolaze. Primjera radi, večer ping-ponga se razvila do te mjere da u prosjeku dođe nekih 50-60 ljudi koji se tamo druže, igraju, kartaju i zabavljaju. Nerijetko na koncertima, a često su tu u pitanju i suradnje s drugim institucijama, bude puna dvorana, što je cca 80-100 ljudi. To mi je drago vidjeti jer mislim da je to prvi korak u ostvarivanju svih drugih ciljeva. Kao još jedan događaj na koji sam ponosan mogu izdvojiti izložbu talijanskih šešira modne kuće Borsalino, koju smo organizirali zajedno s Generalnim konzulatom Italije u Rijeci. Posjećenost te izložbe je bila velika na dan otvorenja, ali i kasnije. Između ostalog, bili smo i na Dobro jutro Hrvatska, pa je to dalo jednu dodatnu reklamu svemu tome. Iza nas je i uspješan Tjedan fijumanske kulture u lipnju, u sklopu kojega je izveden četvrti festival Canzonette fiumane na Trgu Riječke rezolucije. Predstavljeno je 14 novih pjesama na našem fijumanskom, riječkom talijanskom dijalektu, na mahom ispunjenom Trgu, tako da i to moram istaknuti kao posebnu večer.

Iskustvo u UN-u

Donedavno si bio i zamjenik mladog delegata Republike Hrvatske pri UN‑u – kako je izgledala ta uloga i što si iz nje ponio za sebe i svoj daljnji rad?

To je bio jako zanimljiv i zahvalan angažman koji je trajao od 2022. do 2024. godine. Mladi delegat Alen Šukurica i ja, kao njegov zamjenik, sudjelovali smo u ime Republike Hrvatske na raznim sjednicama UN-a u Ženevi i New Yorku. Imali smo veliku podršku iz Zagreba, najprije iz Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, a zatim iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, pod čiju smo ingerenciju prešli. Moram pohvaliti i naša predstavništva u New Yorku i Ženevi koji su od prvog dana bili susretljivi i otvoreni prema našim idejama. Rečeno nam je što se od nas očekuje, no dali su nam slobodne ruke da predlažemo ono što smatramo potrebnim uz, dakako, njihovu pomoć ili korekciju, ako zatreba. Pisati i čitati izjave u ime Republike Hrvatske na međunarodnoj sceni zbilja je jedno neopisivo iskustvo i velika čast. Iz tog sam angažmana puno naučio, pogotovo u smislu nekog osnaživanja i shvaćanja koliko se uz rad i kvalitetnu pripremu može zapravo utjecati na svijet oko nas. Naravno, u UN-u su to procesi koji traju godinama i nema iluzije da je sad naša izjava nešto izravno promijenila, ali opet bila je glas koji se čuo. Primijenivši to na lokalno djelovanje, opet ću reći da je jako bitno aktivirati se, doprinijeti novom energijom i novim idejama. Između ostalog, cijelo to UN iskustvo mi je i dalo vjetar u leđa da se uopće usudim prijaviti za poziciju predsjednika Zajednice Talijana kao mlada osoba. 

Posao u riječkom kazalištu za mlade na engleskom jeziku

U slobodno vrijeme djeluješ kao učitelj glume i voditelj radionica u riječkoj udruzi TRY theatre – što ti taj angažman znači?

Svi pomisle da je slobodno vrijeme u pitanju, međutim The Rijeka Youth theatre mi je zapravo posao, i to primarni posao. Ondje sam zaposlen već nekoliko godina. Kao dijete sam bio polaznik, kao student asistent osnivaču i ujedno svom prvom učitelju glume Ivanu Verunici, a zatim sam postao mentor preuzevši jednu grupu, pa dvije, i naposljetku nasljednik cijelog kazališta. Ideja TRY theatrea je probuditi kreativnost, improvizaciju i spontanost kod djece i mladih u korištenju engleskog jezika. Oni su jeziku svakako izloženi – slušaju glazbu, gledaju filmove, provode puno vremena na internetu, no u školama je pretežito fokus na gramatici i pravilima. Učiti jezik kroz glumu, odnosno predstave i likove je jedan sasvim drugi i zabavniji način učenja jezika. Kao nastavnik u srednjoj školi mogu potvrditi da je odnos između učenika i mene kao nastavnika u učionici i na radionicama glume neusporediv. Često je teško u 45 minuta predočiti mladima te dobi suhoparne pojmove i teorije. Lakše im je to shvatiti kroz realne primjere, u ovom slučaju scenarije i odigrane uloge, koje ih potaknu na pitanja, povezivanja s nečim njima bliskim i na koncu razumijevanje materije. Imamo sveukupno šest grupa uzrasta od 7 do 18 godina, a ja najviše radim sa srednjoškolcima. To mi je omiljena skupina jer s njima mogu postaviti predstave koje su malo i kritične prema društvu i političkom sistemu u širem smislu. U tom slučaju, pored unaprjeđivanja jezičnih sposobnosti, te mlade osobe usvajaju i određene vrijednosti, šire svoje horizonte i kreiraju kritično mišljenje. Ondje mogu biti svoji, mogu se izraziti na drugačiji način nego što bi mogli u obitelji ili u školama i time rade na svom samopouzdanju jer, naravno, nije lako nastupati na stranom jeziku. Tako da taj pedagoški dio je nam je vrlo, vrlo bitan. Kao udruga nismo tu da stvaramo buduće glumce, nego nam je fokus više na tome da koristimo glumu i kazalište kao medij koji će osnažiti mlade i dopustiti im da otkriju snagu koju imaju u sebi.

Balansiranje triju karijera

Koja od tih aktivnosti ti trenutno najviše znači ili te najviše ispunjava?

Trenutno prednjači Zajednica Talijana jer je za mene to nešto novo i jer je opseg svega što treba napraviti malo širi. To zahtjeva različite načine razmišljanja, pristupanja i sposobnosti, što potiče moju kreativnost. Odmah iza toga je, naravno, kazalište jer kroz rad s djecom i mladima osjetim njihovu energiju i to mi stvarno hrani dušu.

Kako uspijevaš balansirati sve obaveze – od nastave, rada u zajednici, preko glume, do drugih projekata? Pati li tvoj privatni život?

Imam sreću da zapravo veliku većinu toga što radim, radim iz strasti. To je nešto što me samo po sebi motivira i „vuče“ da se tome još više posvetim. Nažalost, imam samo 24 sata u danu. Naravno da ponekad ne mogu izvesti, odnosno stići baš sve što bih htio, no i dalje ne osjećam taj neki nedostatak slobodnog vremena. Tu moram spomenuti i zahvaliti svojoj djevojci Lisi, koja ima jako puno razumijevanja za to što stvarno puno radim. Ona, između ostalog, radi sa mnom u kazalištu, tako da provodimo dosta vremena skupa. U mom slučaju potrebna je jako dobra organizacija vremena, a olakotna okolnost je ta što su ti poslovi odvojeni, odnosno nepovezani. Tako da se dio mozga koji mi se umori kad se bavim jednom stvari, odmara dok se bavi drugom. Tu su također i moji kolege i suradnici u koje se mogu uzdati, kojima mogu vjerovati i ponešto delegirati ako mi je previše toga na to do listi, bez sumnje da će to biti odrađeno kako treba.

Tko je Enea privatno?

Kako bi opisao sebe izvan svih titula i funkcija – tko je Enea u trenucima kada je potpuno svoj?

Prije svega jedna jako neozbiljna osoba. Ima jedna riječ koja dobro to opisuje, ali izostavit ćemo je, ha ha. Ležeran i opušten. Volim smijeh i pozitivna okruženja, odnosno situacije. U suštini mislim da mogu reći i dobronamjeran, veoma radišan i nekako miran. Mislim da zapravo ne bih mogao raditi sve to da nisam ležeran u svemu tome, a ponekad i ironičan. Da se razumijemo, ta neozbiljnost ne znači da se posao ne radi kako treba, tj. na manje kvalitetan način, upravo suprotno. Vjerujem da se do boljih rezultata dolazi u opuštenoj atmosferi, gdje ljudi nisu pod stresom i gdje su šale dobro došle, zato u svim krugovima nastojim projicirati upravo to.

Postoji li nešto što bi volio raditi, a dosad nisi stigao – ili možda nešto za što čuvaš prostor u budućnosti?

Ja sam na studij krenuo s idejom da se želim baviti međunarodnim odnosima, raditi u institucijama EU-a i slično. Motiv je bio isti – stvarati za druge kontekste unutar kojih će moći izvući najbolje od sebe. Npr. kad radiš s grupom mladih glumaca od 10 do 15 polaznika, imaš velik utjecaj na njih. Bez obzira što je to malen broj ljudi, tvoj utjecaj je neosporiv. Vidiš promjene kod njih, da su se razvili u određenom smjeru, da su postali mrvicu bolje, potpunije osobe zbog glume. Što bi tek bilo da je veća masa ljudi u pitanju?! Upravo ta ideja je mene motivirala. Ideja da ću jednog dana imati neku važnu ulogu, baviti se nečim vrlo ozbiljnim i da ću na taj način doprinijeti tome da naše društvo funkcionira na malo bolji, kvalitetniji način, jer ću dati sebe u sve to i u nekom idealnom scenariju doći do određenih rezultata. Život se odvio drugačije. Umjesto u Parizu, studij sam nastavio u Goriziji, nakon toga se vratio u Rijeku, pa se opet počeo baviti glumom, ovaj put kao nastavnik, i otkrio i tu strast u sebi. Dalje su se samo otvarale neke druge mogućnosti, kao što je Zajednica Talijana, predavanje u srednjoj školi, itd. Zbog toga ne planiram više daljnju budućnost, već se unaprijed veselim svemu što me čeka. Trenutno sam fokusiran na sadašnjost. Jako sam zadovoljan i jako me ispunjava sve ovo čime se bavim. Kad dođe vrijeme za nešto drugo, što će biti drugačije, veće ili manje, sasvim nebitno, onda ću se tome posvetiti i vjerujem u tome uživati.

Ostanak u Rijeci

Vidiš li sebe u Hrvatskoj ili bi volio ostvariti profesionalne prilike u inozemstvu?

Prvenstveno se vidim u Hrvatskoj. Čak bih rekao i u Rijeci. Možda je to trenutno zbog svih ovih angažmana, jer mislim da tu ima jako puno prostora za nekog poput mene da se ostvari. Iako sam studentske dane proveo izvan Hrvatske, ne bih rekao da me ponovni odlazak privlači. Mnoga znanja i određene načine razmišljanja koja sam stekao ondje vrlo lako mogu iskoristiti i ovdje u Rijeci, pogotovo što se neke medijacije tiče, pogleda na stvari, organizacije rada i ideja te predstavljanja istih drugima. Ali opet, budućnost je neizvjesna – nikad se ne zna, vidjet ćemo!

Kakvi su ti planovi za 2025.? Imaš li već nešto na vidiku čemu se posebno veseliš?

Na jesen ćemo nastaviti program Zajednice Talijana i tu će biti nekih novih stvari, pogotovo za mlade. U novu sezonu krećem i s kazalištem i to je uvijek poseban period jer se djelomično promijene polaznici, što znači nove grupe, nove predstave i novi načini rada. Nastojim uvijek dobro izvagati koji je način rada najprikladniji za pojedinu skupinu u tom trenutku. Tu je naravno i nova školska godina. Sad sam završio s maturantima, tako da ću dobiti neke nove razrede. Uvijek je lijepo upoznati neke nove klince i vidjeti kako razmišljaju i na koji način im ja mogu možda pomoći i usmjeriti ih u određenom smjeru.

Poruka mladima: Nema magije, samo rad

Za kraj, što bi poručio mladima koji će nakon ovog intervjua možda biti inspirirani tvojom pričom, odnosno vidjeti uzora u tebi?

Rekao bih im da je skromnost vrlina. Trebaju biti svjesni svojih kvaliteta i onoga što mogu ponuditi u određenim kontekstima, ali i imati na umu da nisu najpametniji i da ponekad trebaju poslušati druge ili prihvatiti pomoć drugih. Ja vjerujem da je ono što mene izdvaja i zbog čega sam došao do nekih rezultata – rad. Kad sam se odlučio baviti glumom istraživao sam na koje načine se sve to može napraviti, stavio se na raspolaganje svom šefu da naučim nešto novo, isprobavao neke stvari i sam. Kad sam postao jedan od suradnika bivše predsjednice Zajednice Talijana, stavio sam se na raspolaganje da radim, istražujem, pišem i posvetio sam se tome. Općenito mislim da su zapravo trud, dobra volja, rad i spremnost da se poslušaju drugi koji imaju više iskustva ključ svega. Nije to ništa metafizički, niti posebno nadahnuto, jednostavno što više radiš to više toga dobiješ. Naravno, svi imamo drugačije startne pozicije. Ja sam odrastao u sretnoj obitelji i nisam imao ekonomskih briga. Radio sam i za vrijeme srednje škole i za vrijeme fakulteta, ali sam imao sreću da nisam morao raditi iz potrebe, već jer me vuklo da se time bavim. Znam da nisu svi u toj poziciji, odnosno da nemaju svi tu sreću da se mogu posvetiti svojim strastima i istraživanju sebe i onoga što ih zanima, jer moraju brinuti o nekim konkretnim stvarima. Upravo zato što sam u takvim uvjetima odrastao, osjećam da je moja dužnost da što više radim i što više pomognem stvoriti kontekst u kojem se i drugi mogu lakše pronaći.

(Enea Dessardo / Foto: EDIT Fiume / La Voce del Popolo / Željko Jerneić)