Ema Sgardelli, mlada i talentirana riječka karatašica, jedno je od najistaknutijih imena nove generacije domaćeg sporta. Europska prvakinja u kategoriji do 50 kilograma već je osvajala postolja diljem Europe i svijeta, a svojim je pristupom, disciplinom i skromnošću osvojila simpatije publike i ljubitelja sporta. Iako se ljubav prema karateu rodila sasvim spontano, Ema danas ne može zamisliti život bez njega.
Ova dvadesetjednogodišnjakinja vrlo je rano naučila da uspjeh ne dolazi preko noći — iza svake medalje stoje sati treninga, odricanja i neprekidne vjere u sebe. U razgovoru nam je otkrila kako izgleda njezina svakodnevica, kako se nosi s pritiskom velikih natjecanja i što je pokreće na putu prema novim ciljevima.
Karate i ples u istome danu
Kad si se prvi put zaljubila u karate i zašto baš taj sport?
Uvijek kad mi netko postavi to pitanje odgovorim da sam zapravo krenula trenirati zbog svog brata. On je tada bio u karateu i moji roditelji su htjeli da pokušam i ja. Ja uopće nisam htjela krenuti na taj sport i odbijala sam sve do jednog trenutka kad sam popustila i pristala samo isprobati. I tako sam krenula… Najprije sam se natjecala u katama, to je samo tehnički dio karatea, odnosno borba sa zamišljanim protivnikom, jer nisam htjela u prave borbe. Bilo me strah udaraca. Onda je tadašnji trener, poput mojih roditelja, iskoristio onu ‘Samo pokušaj, Ema!’ i ja sam pristala, uz napomenu da se neću natjecati. I evo gdje sam danas! Zahvalna sam svojoj obitelji što tada nisu odustali od nagovaranja da pokušam. Ono što mnogi ne znaju jest da sam tada paralelno krenula i na ples. Zvuči nespojivo, znam. Znala sam u istome danu trčati s karatea na ples. U jednom trenutku ples me prestao privlačiti i onda sam odustala od njega. Tad se fokus usmjerio samo na karate.
Borba sa samom sobom
Što ti je najteže bilo u tvom sportskom putu – fizički ili psihički?
Kao najtežu situaciju bih izdvojila trenutak promjene kluba. Svoje prve sportske korake sam napravila u karate klubu Zamet. Ondje sam bila sve do 2019. godine kad sam shvatila da ondje više nisam imala mjesta za napredak. Jednostavno, procijenila sam da u tom klubu ne mogu ostvariti sve svoje ciljeve koje sam tada imala. Na Svjetskom prvenstvu u Čileu sam se upoznala sa svom sadašnjom trenericom Ivanom. Ivana je tad bila izbornica Hrvatske karate reprezentacije. Kliknule smo si odmah, što je bilo dovoljno da po povratku kući kažem svojima da ću ili prestati trenirat ili ću promijeniti klub. I tako sam prešla u karate klub Champion. Ondje su me dočekali nova okolina, drugačiji način treniranja i novi treneri, što je za mene bilo doista izazovno. Ja sam do tad bila jedan tip borca, a oni su od mene zahtijevali da budem drugi. Gotovo dvije godine smo vodili tešku borbu – oni sa mnom i ja s njima. U tom razdoblju sam i krenula kod sportskog psihologa. Tek 2022. se dogodio nekakav klik, trenutak kad sam napravila tu neku prekretnicu u svojoj glavi. Uslijedilo je moje prvo mlađeseniorsko Europsko prvenstvo gdje sam osvojila svoju prvu veliku medalju i kasnije je sve samo nekako krenulo svojim tokom.
Foto privatni arhiv
Maske za lice i jutarnja borba
Imaš li neki ritual prije borbe?
Imam jedan, možda malo smiješan! Uvijek večer prije borbe stavim masku na lice. Nigdje ne idem bez maske za lice i uvijek je stavim večer prije. Na sam dan natjecanja nemam nikakav ritual. Ako je borba u kasnijim satima, npr. od podne nadalje, onda volim dobro se naspavati, popiti kavu i sve odraditi pomalo, bez žurbe. Ne volim rano ujutro biti na tatamiju i nikad neću shvatiti natjecatelje kojima su najdraže borbe u 9 ujutro. Prije samog natjecanja volim doći bar sat vremena prije, upiti malo energiju dvorane i zagrijati se. Ako sam na redu drugoga dana, obavezno popratim prvi dan natjecanja jer je ta atmosfera, to navijanje, to je nešto što me baš ‘nabrije’ za sutradan. Onda jedva čekam da dođe to sutra i moj red.
Prvo seniorsko zlato na domaćem terenu
Kada si osvojila prvo europsko zlato — jesi li to očekivala ili te iznenadilo?
Moje prvo seniorsko zlato i zapravo moj prvi nastup u kategoriji seniorki do pedeset kilograma dogodio se prošle godine u Zadru na domaćem terenu. Mislim da su to nekako drugi više očekivali od mene, nego što sam ja sama od sebe. Kako u kategoriji seniorki nema pravila za godine, sudjeluju osobe od osamnaest godina pa naviše. Većina cura bila je u kasnim dvadesetima, a bilo je i onih od trideset naviše, pa sam se ja sa svojih malih dvadeset godina naspram njih osjećala kao neka mala beba. Inače kažu da su za karate najbolje godine od 26 pa nadalje jer si tada najzreliji i imaš iskustva u seniorskim mečevima. Ja zbog toga medalju u Zadru definitivno nisam očekivala. Kad se dogodilo, to su bile, ne znam, posebne emocije. Dugo se nisam tako osjećala. Prvo se uvijek pamti, još na domaćem terenu… Tad sam se toliko emocionalno ispraznila.
Foto privatni arhiv
Drama u Armeniji
Uspjeh si ponovila i ove godine u Armeniji, je li se taj osjećaj razlikovao od prošlogodišnjeg?
Tako je, ove godine sam u Erevan u Armeniju išla kao braniteljica naslova. To donosi poseban stres i poseban pritisak. Ja sam došla ondje začuđujuće smirena iako me potrefio jako težak ždrijeb. Tek kad sam prošla dva kola sam shvatila da ja zapravo nisam opuštena i da osjećam taj pritisak. On mi automatski ograničava moje kretnje i to onda nisam ja ni glavom, ni načinom borbe. Taj dan je generalno bilo krvav, ako mogu to tako reći. Svaki meč sam preokretala u predzadnjoj ili zadnjoj sekundi. No, takve su pobjede najslađe. U finalu sam do posljednje dvije sekunde gubila i onda sam preokrenula rezultat. Bila sam stvarno jako sretna, ali mislim da je moja trenica bila puno sretnija od mene. Dok je ona plakala, meni su govorili da sam hladna. Možda zato što je bila drama i nakon završenog meča. Naime, Talijani su uložili prigovor pa nismo znali mogu li se veseliti ili ne. Sve u svemu, jako, jako puno izmiješanih emocija. U tom trenutku ne znaš kako se osjećati.
Kako prevladati pritisak?
Kako se nosiš s pritiskom velikih natjecanja?
Rekla bih da ja uvijek vjerujem u sebe, ali si nikad ne stvaram pritisak da ja nešto moram. Realno, ne moram ja ništa. Ja mogu doći i izgubiti sljedeći dan prvo kolo. Jer ne ovisi ni sve o meni. Sport je takav da ti možeš dati svaki dan 200 posto od sebe, a ništa ti ne garantira uspjeh. Ja znam da ja to mogu, ali sve ovisi kako se taj dan posloži, tako da si pokušavam ne stvarati taj pritisak. Prije sam si to znala raditi. U mojoj glavi bih ja već izgubila, a nisam se ni krenula zagrijavati. To je bio razlog zašto sam krenula kod sportskog psihologa. Onda sam prestala s tim. Sad samo želim izaći na tatami mirne glave, dati sve od sebe i to je to. Nekad je pritisak prisutan i zbog fakulteta s kojeg puno izostajem. Na svu sreću maksimalno mi izlaze u susret na faksu i opravdavaju odsutnost zbog intervjua, priprema, natjecanja i ostalih obveza. Stvarno mi zna biti teško jer osjetim da mi je tijelo iscrpljeno i da jedino što želim jest odmoriti se. No, bez obzira na to ne bih ništa mijenjala. To su faze koje prebrodim, pa odmorim i idem dalje.
Oproštaj od prvenstva zbog ozljede
Je li bilo ozljeda u tvojoj dosadašnjoj karijeri?
Bilo ih je par, ali srećom ništa ozbiljno. Sve to se kroz mjesec, mjesec i pol saniralo. Zadnju koju pamtim je bila lom palca na ruci. Zbog toga sam propustila posljednje europsko prvenstvo u Poljskoj za mlađe seniorke. Bila je opcija da mi naprave nešto s njim da ne osjetim nikakvu bol tijekom meča i odem na prvenstvo, no s druge strane postojala je velika šansa da ću odmah po završetku prvenstva morati na operaciju i biti tri mjeseca out. Tužna srca sam se oprostila od tog prvenstva, kako bih se mogla sačuvati za Armeniju i izboriti seniorsko, jer ipak su, koliko god su mlađeseniorski, kadetski i juniorski uspjesi divni, seniorske medalje one koje se broje.
Imaš li neki trenutak s natjecanja koji ti je posebno ostao u sjećanju, ali ne zbog rezultata, nego zbog emocije ili iskustva?
Definitivno Zadar! Ne samo zbog prvog rezultata i medalje, nego i zbog podrške. Došli su nas podržati ljudi iz raznih gradova Lijepe naše, a bili su i moji roditelji, za koje nisam znala da će doći! Po završetku finala pogledala sam u tribinu i vidjela njih. To mi je baš značilo. Mimo toga, izdvojila bih mlađeseniorsko srebro iz 2022. godine. To je zapravo bila moja prva medalja, u na mlađojseniorskoj sceni. Od tad je sve nekako krenulo, tj. krenuli su se nizati uspjesi. Svaki put kad osvajam neku veliku medalju, ona je posebna, gdje god bila. Isto tako, pored sretnih trenutaka ima i onih tužnih, ali sve to nekako prigrlim, jer mi sve to nešto donosi. Iz grešaka ću naučiti, iz poraza ću naučiti, a i iz pobjede ću isto tako naučiti. Sport nekad zna biti toliko okrutan, ali toliko divan. Ne mogu izostaviti ni onaj ‘zabavniji’ dio sporta koji ti pruža da putuješ, upoznaješ nove ljude i sklapaš nova prijateljstva. Mi svake godine idemo na sedam do osam putovanja. Sudjelujemo na raznim seminarima i kampovima, na kojima sam upoznala predivne ljude. Obično po završetku natjecanja svi zajedno idemo u izlazak i to mi bude zaista najdraži dio svega.
Zašto je bolje biti treći nego drugi?
Jesi li doživjela neki poraz koji te naučio važnu lekciju? Ako da, koju?
Da, prošlogodišnje svjetsko prvenstvo za mlađe seniorke, kada sam postala vice prvakinja svijeta. Ja mislim taj dan bila najtužnija osoba na svijetu. Tri sata sam plakala ispred dvorane i ništa me nije moglo utješiti. I na podjelu sam išla u suzama. To mi je stvarno bio jedan od najgorih poraza. Ja bih radije na tako velikim natjecanjima bila treća nego druga, jer biti treći znači da si to natjecanje završio s pobjedom i u pozitivnoj energiji. A što sam iz toga naučila? Da je to očito trebalo biti tako i da ne ovisi sve o meni. Kao što sam već rekla ranije ti toga dana možeš biti super, ali još milijun faktora utječe na tebe. Nekad ti pogriješiš, nekad netko drugi, nekad te suci namjerno zakinu, ali sve je to sport i toga naprosto svugdje ima. Jednostavno se trebaš pomiriti s tim, što je ponekad jako teško. Ja sam shvatila da sve ono što mi je izmaklo u mlađeseniorskom dijelu, sad mi se kroz seniorku kategoriju vraća i zato ne bih ni za što mijenjala svoja dva seniorska zlata, jer su puno bitnija i imaju posebnu težinu.
Klub i treneri kao druga obitelj
Tko ti je najveća podrška pored obitelji?
Klub, to je moja druga obitelj. Bez mojih trenera ništa od ovoga ne bi bilo. Dobre temelje je postavio moj trener u Karate klubu Zamet, na čemu sam mu zahvalna. Bez toga vjerujem da ne bih ostvarila ovakve uspjehe kako ja ostvarujem danas. Danas iza mene stoji tim od trenera fizičke pripreme, karate trenera, nutricionista, sportskog psihologa, itd. Imam ogromnu sreću što sam pronašla svoju trenericu Ivanu, koja je ujedno i seniorska izbornica ženske reprezentacije. Ona me prati na svim mojim velikim natjecanjima i sa mnom prolazi kroz sve to. Sve emocije koje ja doživljavam, doživljava i ona, možda čak i intenzivnije no ja. Kliknule smo si na prvu, možda zbog sličnog karaktera, i od tad imamo jednu predivnu povezanost. Tu su i treneri Rene Pernuš, Dejan Aleksić i Neven Martić s kojima također imam prijateljski odnos, ali naravno na treningu ili natjecanju zna se tko je trener, a tko natjecatelj, tako da jasno su postavljene granice. Zbog svih njih ja nikad (nikad ne reci nikad, ali…) ne bih promijenila klub, jer mislim da nigdje neću biti zadovoljnija nego gdje sam sada. Ne zbog financijskog aspekta, niti ičeg sličnog, već samo zbog odnosa koji mi imamo. Mislim da je to stvarno jako teško pronaći. Dakako, kao podršku ne mogu ne navesti ni svoje prijatelje, prijateljice i dečka koji mi svakodnevno pružaju podršku.
Izazovi profesionalnog sporta
Kako izgleda tvoj tipičan dan između treninga, fakulteta, putovanja…?
Dani mi ovise u kojem sam dijelu sezone. Unazad dva, tri tjedna, moj dan izgleda tako da ujutro imam trening, onda idem na faks, pa dođem doma, pojedem i opet idem na trening. Od nekih 17:30 do 22:30 sam u dvorani. Svaku večer sam u dvorani jer imamo pet treninga fiksnog karatea tjedno. Uz to, dva do tri puta tjedno imam teretanu i jutarnje treninge, kao i individualne treninge, na kojima radimo na segmentima koje mi u tom trenutku nedostaju ili koje bi trebalo poboljšati. Najčešće to bude pred natjecanja. U dvorani sam i zbog trenerske strane. Trenerica sam skupine djece predškolske dobi, mojih dragih ‘kikača’. Ne znam hoću li se jednoga dana u potpunosti ostvariti u toj ulozi, ali znam da bih voljela svoje znanje i iskustvo prenijeti na mlađe generacije, kada se jednoga dana povučem iz profesionalnog bavljenja karateom. Ima naravno i onih dana kad se samo izležavam jer nemam snage ni za šta. Takvi dani najčešće dođu na red po završetku sezone. Onda nekad dva dana ne izlazim iz kuće i samo ležim, a nekad ih iskoristim da odem negdje s prijateljicama ili dečkom. Kad je gust period jednostavno nemam vremena ni za kavu s njima, a kamoli što drugo, tako da tad nastojim to kompenzirati.
Balans između propisane prehrane i ‘čapnutog’ sa strane
Zahtijeva li tvoja forma strogi režim?
Periodično da. Nastojim uvijek spavati osam sati, ali naravno nekad to ne uspijem. Što se tiče prehrane, kad sam izvan sezone totalno sam opuštena. Jedan što god hoću i kad god hoću. Kad krenu natjecanja, onda sam na propisanoj prehrani. Nutricionist mi pripremi plan prehrane i to pratim, iako i tad znam ‘čapnuti’ nešto sa strane… Tko prizna, pola mu se prašta! Ali generalno ne bih rekla da si zbog forme išta uskraćujem. Ja volim i izaći u grad.
Kad ne treniraš i ne učiš – što te opušta, kako „isključiš” glavu?
Jako volim šetati. Obično nakon šetnje volim pojesti fini domaći ručak u nekoj konobi. Volim i gledati serije i izležavati se bez plana. Volim i putovati, nevezano uz karate, jer su takva putovanja bez stresa. Da imam vremena za neki konkretniji hobi, to bi definitivno bio pilates. Nažalost, trenutno nemam vremena za to.
San svakog sportaša: Olimpijske igre i umirovljenje s medaljom
Koji su ti daljnji planovi? Jesi li si postavila neke ciljeve?
Do kraja godine još moramo odraditi ekipno Državno prvenstvo i onda slijedi odmor. Sljedeće godine čekaju nas četiri Premier lige, kroz koje se moramo kvalificirati na Europsko prvenstvo koje se također održava 2026. godine u Njemačkoj. U devetom mjestu imamo i Mediteranske igre u Italiji. To će biti moje prve Mediteranske igre, pa se baš radujem tome. Zatim je u planu i Svjetsko ekipno prvenstvo u Kini, za koje se moramo kvalificirati kao ekipa preko Europskog prvenstva. Voljela bih da na ovu listu mogu dodati i Olimpijske igre, jer mislim da nema većeg i značajnijeg natjecanja za sportaša od Olimpijskih igara. Nažalost, karate više nije olimpijski sport, ali nadam se da će se jednog dana vratiti na taj popis. Ja kad bih osvojila medalju na Olimpijskim igrama, pogotovo zlatnu, ja bih se odmah umirovila i to bi bilo to od mojih ciljeva. Dalje od toga ne može. To je najveće natjecanje ikad i san svakog sportaša. Sama pomisao na to da se na njih može kvalificirati samo osam natjecatelja iz cijelog svijeta je fascinantna. Mi imamo alternativu u vidu Svjetskih igara koje se iste održavaju svake četiri godine.
Poruka mladima: „Vrijedi se truditi i vrijedi čekati”
Što bi poručila mladim sportašima/cama koji/e vide uzora u tebi?
Svaki put kad mi postave to pitanje, ne znam što bih rekla. Moj put nije bio lagan. Ja se nisam samo pojavila i krenula osvajati medalje. Ja do svoje osamnaeste godine nisam osvojila niti jednu veliku medalju, odnosno čekala sam nepunih trinaest godina da bi osvojila svoju prvu mlađeseniorsku medalju. Problem današnjih generacija je taj da svi brzo odustaju. Čim ne vide rezultate preko noći, to je gotova stvar. U redu je ako rezultat ne dođe odmah, štoviše rijetko kome se dogodi uspjeh preko noći. Treba uložiti jako puno rada, truda i odricanja, ali meni se sve to vratilo. Svaki dodatni trening, svako propuštena zabava, svaki ostanak doma umjesto odlaska na more s prijateljima – stvarno mi se to sve vratilo. Tako da poručila bih svima da se vrijedi truditi i vrijedi čekati. Da nikad ne odustaju, da slijede svoje snove i ganjaju svoje ciljeve. Sve se može kad se hoće, samo je pitanje koliko ti nešto jako želiš. Jedan citat moje trenerice kaže: „Počet ćeš pobjeđivati kada shvatiš da ništa ne moraš, a sve možeš.“ Ja ga se držim jer sam shvatila da je to zaista istina.
(Foto: privatni arhiv Eme Sgardelli)
Podijeli na društvenim mrežama