Kako
je sve počelo?
Prvi Buy Nothing Day
organiziran je u rujnu 1992.godine u Kanadi. Pet godina nakon toga, ovaj je već
sada internacionalni dan preseljen na petak nakon američkog Dana zahvalnosti (eng. Thanksgiving Day), poznatiji pod
nazivom ‘Black Friday’. Crni je petak
naime jedan od deset najzaposlenijih dana u godini u Americi što se kupovine
tiče.
S godinama je konzumerizam
sve više uzimao svoj danak, a ljudi su širom svijeta prigrlili ovaj dan itekako
svjesni da se previše odajemo čarima trgovine i trošenja. Među najzanimljivijim
protestima protiv konzumerizma i kupovine svakako je Zombie Walk (sudionici protesta hodaju oko trgovačkih centara kao
zombiji) i Credit card cut up
(sudionici režu svoje kreditne kartice u trgovačkim centrima).
Iako su reakcije na
ovaj dan većinom pozitivne, ima i negativnih strana. Naime, kritika naglašava
da Buy Nothing Day ‘natjera’ ljude da idućeg dana kupuju još više.
Unatoč
besparici i studenti troše puno previše novaca…
Zbog konzumerizma i
prevelike potrošnje stradava i studentski džep i to u prosjeku nekih 50 kuna
dnevno. Rijetko će vam tko reći da troši manje; štoviše, čak i oni studenti
koji žive s roditeljima troše dnevno istu svotu novaca kao i oni koji žive sami
ili pak u studentskim domovima. Kada se ta svota novaca pomnoži s brojem dana u
mjesecu, ispada da trošimo oko 1500 kuna mjesečno (bez stanarine, režija i
shoppinga ‘na veliko’ koji uključuje namirnice i stvari bez kojih ne možemo
živjeti).
Velik dio ženske
studentske populacije kraj svih silnih izdataka ima i još jedan problem: dobar
stari shopping, ali ne onoga što nam treba već onoga bez čega bismo realno
gledajući, zaista mogli preživjeti. Cipele, čizme, majice, jaknice, suknjice i
haljinice mame nas svojim izgledom i malim cijenama pa tako često i za njih
mjesečno izdvojimo par stotina kuna. Isprika tipa ‘dugoročna investicija’ ili pak ‘to
mi zaista treba’ u većini je slučajeva utjeha koja drži vodu do trenutka
kada otvorimo svoj ormar i kada nam roba počne padati na glavu jer nemamo kamo
više s njom; a krenuli smo spremiti nove, tek kupljene krpice…
Hrvatski
‘Buy Nothing Day’ 24.prosinca ili
1.svibnja
Amerikanci imaju svoje
dane kada brutalno troše, a Hrvati svoje. Minimalno dva su takva dana u godini:
Badnjak i Praznik rada, u narodu poznatiji kao Prvi maj. Ubrzan životni tempo i trendovi koje nam nameće društvo
iz godine u godinu tjeraju sve više Hrvata i Hrvatica da Badnjak provode
paradirajući po trgovačkim centrima u potrazi za posljednjim poklonima koje će
svojim najmilijima darovati za Božić. Ista se stvar događa i na Praznik rada –
veliki trgovački centri širom otvaraju svoja vrata narodu koji u posljednji
trenutak kupuje ćevape, kobasice i tone alkoholnog pića kako bi s društvom
otišli negdje u prirodu proslaviti još jedan u nizu neradnih dana. Ups, pardon,
neradnih za njih, potrošače. A što je s onim tetama koje rade na blagajnama
trgovačkih centara i ljubazno im se smješkaju naplaćujući iće i piće koje će oni uskoro konzumirati, dok
će one i dalje raditi na, pazi sad – Praznik rada?
Ideja ‘Buy Nothing
Day-a’ itekako je dobra, no možda bi je u Hrvatskoj zaista trebali prebaciti na
24.12. ili pak 01.5. Jest da bismo svoj shopping tada odradili koji dan ranije
i realno gledajući, opet bismo potrošili istu svotu novaca, ali barem bismo lišili nervoze i stresa ljude
koji rade po trgovinama. Za Badnjak bi se tada osjećao pravi duh Božića, a
Prazniku rada vratili bismo njegov smisao, koji se izgubio negdje u raljama
prekomjernog konzumerizma…
NE
kupovini!
29. studenoga učinite
dobro djelo prvenstveno za sebe: recite NE kupovini! Ako nitko drugi, vaš
novčanik i bankovni račun biti će vam zahvalni, a i sami ćete nakon nekog
vremena osjetiti olakšanje što taj petak niste potrošili apsolutno ništa. Osim
potrepština i namirnica bez koji ne možemo živjeti, vjerojato idućeg dana
nećete osjetiti potrebu za paradom po trgovačkim centrima i peglanjem
kartica… OSIM, ako shopping zaista nije postao narodni doping; kao što u
jednoj svojoj pjesmi kaže jedan megapopularni bend današnjice.
Podijeli na društvenim mrežama