Misao da sam predodređen za rad u precizno mehaničarskoj radnji čvrsto se utaborila u glavama mojih roditelja, pogotovo nakon solidnih rezultata koje sam imao u elektro-tehničkoj školi i sposobnosti baratanja kako lemilicom tako i zavarivačem, pa i konstruiranjem primitivnog teleskopa ili pak izradom sasvim pristojnih zvučnika koje sam sklapao od dijelova nabavljenih u trgovini E.I. Niš, a koja se nalazila vizavi današnje pošte u Adamićevoj. No, otprilike krajem drugog razreda u toj srednjoj školi, moja se ambicija počela kolebati u smjeru nečeg drugog. Svejedno, s relativnom sam lakoćom svladao zahtjeve postavljene od edukacijske institucije, nakon čega sam zatražio od roditelja premještaj u drugu školu, onu koja bi imala možda više veze s humanističkim, znanosti je svakako bilo pretjerano reći, područjima. Tako je i bilo.

Ljubav spram šest žica

Neobično odlučan ostavio sam iza sebe jednu, a preselio u drugu školu. Kao novopridošli đak u CZKUOIK (Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi op.a.) nisam se snalazio jednostavno, priznajem, i teško sam stjecao prijatelje na duže staze, što je možda u nekih kolega iz razreda izazivalo antipatiju i predrasudu o meni kao čudaku. Kad sam se konačno prestao skrivati pred muzikom i rokenrolom, međutim, stvari su se stubokom promijenile. Pritom, ni u jednom trenutku nisam zapustio školsko gradivo, štoviše, ono poput hrvatskog jezika i književnosti, umjetnosti uopće, me je snažno privuklo i zbog izvrsnih dostojanstvenih nastavnika koji su i od prosječnog učenika poput mene znali izvući najbolje. Takvo poticajno okruženje u kojem se nemarnost nije osobito tražila, kao i neki novi prijatelji izvanredno nadareni za sviranje svih vrsta instrumenata, oslobodilo je i moje inhibicije, pa sam se s najvećom ozbiljnošću i ja uključio u pokušaje baratanje gitarom. Iako vrlo srčan i pun ljubavi u želji da svladam šest žica i stavim ih pod kontrolu prstiju, nisam uspijevao u onome što sam htio.

Ali nisam krio svoje udivljenje prema onima koje sam, zajedno s novootkrivenim društvom, odlazio gledati po pozornicama našega grada. Zapravo, ravnodušnost bi bio najpogrešniji termin koji bih uporabio nakon što sam gledao Parafe, Termite, koju godinu kasnije Kaos, Konjak, Spleen Blues Band! Horizonti koje su mi otvorili ti lokalni bendovi bili su ključni, postali su mi jamac vlastitog života, ukazali mi na razvijanje svijesti prema vrijednostima kojima želim iskušati, bez obzira na manjak talenta koji uporno i danas, uspješno moram reći, pokazujem. Plašio sam se svog prvog izlaska na binu, dakako, bojao sam se ostaviti dojam beznadno lošeg đaka, pa sam još godinama odugovlačio taj privlačno-odbojni trenutak. Kad sam se upustio u studij pomišljao sam na potpuno odustajanje od sve te iluzije, jer prečesto sam se sam pred sobom osjećao isto kao u rješavanju discipline koja se zvala matematika. Ali, izazvan vlastitim zahtjevima pred tim labirintom, odlučio sam slabost i nesigurnost ostaviti iza sebe te se uskoro počeo muvati s članovima scene koja mi je imponirala.

Sidro riječkog identiteta

Kad je 2008. godine prvi puta objavljen trostruki box Antologije riječkog novog vala, prvo što sam pomislio je da će se cijeli mit o našoj mjesnoj rock sceni demistificirati i kompromitirati zbog nedovoljno kvalitetnih snimaka i tko zna zbog još kojih razloga. Ali, čovječe, kako sam bio u krivu! Upravo suprotno, taj je dokument postao sidrom i osloncem jedne od najvažnijih i najprepoznatljivijih stvari – identitetom – u našem gradu. Sve su jednadžbe bile na mjestu, precizno postavljene, izvođači koji su se pojavljivali u dobu od 1978. do 1988., zastupljeni su makar i s jednom pjesmom, a neki često i eksperimentom koji bi se teško mogao nazvati ‘kompozicijom’. Dallasova kompilacija se pokazala privlačnom ne samo lokalnim kolekcionarima nego i širom regije koja je nekoć bila objedinjena u jednu državu postavši pravim hit izdanjem, te je uskoro u potpunosti nestala s tržišta. Trinaest godina kasnije, zanimanje za zvukom ‘novog vala’ je ponovno poraslo pa je Goran Lisica Fox zaključio da je vrijeme da se ova logaritamska tablica riječkog rocka ukaže iznova na policama, i to u osvježenom i podebljanom izdanju. Snimke su ostale, istina, identične onima iz 2008., no box je obnovljen, dodane su nikad prije objavljene fotografije te novi eseji uglednih publicista. Uz CD box, međutim, dodan je i još jedan ne tako nevažan detalj – majica, ili po engleski, T-shirt! Dakle, prava blagodat za sve one koji su propustili prethodni produkt ispustivši iz vida pritom rendgen jednog doba za koje se sad može reći, iz ove vremenske distance, da je bio zavodljivo nevin u svojoj naivnosti.

Kalendar događanja