Prevoditelji o prevođenju hrvatskih autora na strane jezike

Na pitanje u kojoj mjeri prevođenje književnog djela
zahtijeva kulturnu prilagodbu, Kuzmanović je kazao da to ovisi o djelu koje se
prevodi, o izdavaču i namjeni djela. “Nije isto ako se prevodi drama za koju
znate da će se izvoditi na sceni i da mora proizvesti dramski učinak ili
književno djelo s naglašenom jezičnom igrom”, rekao je. U nekim
slučajevima je nužno intervenirati u izvorni tekst, kako bi se pojasnila nešto
nedovoljno jasno čitatelju iz drugog kulturnog kruga, a ja sam protivnik
fusnota, rekao je.

Damir Šodan je kao primjer naveo prijevod knjige Zoran
Ferića “Smrt djevojčice sa žigicama”, koje je kod nas najčešće
opisivana kao “mediteranski Twin Peaks”, a u SAD je predstavljana s
istaknutim prizorima topovske paljbe, te je postala ratni roman.

Upitan koji su mu tekstovi bili najteži za prevođenje, Šodan
je rekao da je među njima svakako jedna poduža i vrlo razigrana pjesma Tonka
Maroevića, koju je prevodio “u polutransu”, ali je na kraju vrlo
zadovoljan rezultatom. I prijevod zbirke pjesama engleskog književnika Keija
Millera, porijeklom s Jamajke “Kartograf pokušava ucrtati pute prema
Sionu”, koja će se predstaviti u četvrtak na Vrisku, bio je vrlo
zahtjevan, rekao je.

Kuzmanović je rekao da više voli prevoditi poeziju od proze,
kako je naveo, jer je mnogo kraća pa je time i prevođenje zabavnije, a ne da na
kraju ne znaš što si radio na početku.

Na pitanje što bi bilo potrebno poduzeti da se prijevodi
djela hrvatskih autora više afirmiraju u inozemstvu, Kuzmanović je rekao da
malo autora poduzima turneje s objavljenom knjigom od sajma do sajma, od
knjižnice do knjižnice, predstavljajući je i čitajući je tamošnjoj publici. No,
dodao je, tu je i pitanje organizacije i mogućnosti autora da odvoje dovoljno
vremena za takav pristup.