Oko sokolovo

Ne branim suce, svakom neka je njegova odluka na vlastitu
dušu (pa tako i u ovom slučaju), no u
pravome sportu njihova sudačka uloga nikada ne može biti presudna, još
manje rezultatski fatalna. Ako se desi da jest, onda je sudac posljednji čovjek
na koga treba baciti kamen. Jer sporne sudačke odluke nisu toliko grešne i
pogrešne, koliko grijesi igrača i trenera kojima je više stalo do skupljanja
bodova negoli do istine.

Glumačke tehnike simuliranja, lažiranja i provociranja
gotovu su postale dio taktičke pripreme, i gledajući realno niti jedan pošteni
sudac ne može dobiti terensku bitku protiv takve, nesportskim ponašanjima
inficirane momčadi. Dosuditi krivi penali (slučajno ili namjerno) naprosto je
nemoguće bez aktivne podrške igrača u čiju korist se sudi. Zato nije fer da
suci sami plaćaju račune njihovih podlosti, već ga trebaju podijeliti
zajednički – pravično i ravnomjerno.

I stoga jedini ispravan komentar ove vinkovačke nogometne
farse dali su navijači Dinama, odbivši na kraju utakmice primiti dresove svojih
sportskih junaka. A oni, jesu li shvatili njihovu poruku?

Za sada iz kluba još uvijek nema pozitivne reakcije koja bi
dala naslutiti da se to dogodilo, pa je očito da je u pitanju sustavna greška u
odgoju igrača. No ovakav slučaj nije nažalost iznimka. Rijetke su prilike kada
neka sportska ekipa odbija sudačku pomoć, bilo iz previda ili sudačke namjere.
Tek poneki osviješteni pojedinci znaju prekršiti ovo (nesportsko) pravilo i
svojim sportskim gestama podići cijelo gledalište na noge. Na njima se ne može svirati nepostojeći prekršaj,
jer takvu vrstu poklona oni jednostavno ne
žele primiti. I tu je početak i kraj svake priče o sudačkim spletkama,
namještanju utakmica i raznim sportskim kuhinjama.

Stvari, dakle, treba mijenjati u korijenu – odgojem mladih
sportaša u duhu fair playa, a ne sređivanjem stanja u sudačkoj organizaciji.
Ali taj korijenski sustav treba tretirati holistički. Predsjednica Hrvatskog
fair play odbora – proslavljena riječka kuglašica Biserka Perman – vidi to
ovako:

 „Kad spomenemo fair
play, prva slika koja se javlja u mislima je sportsko natjecanje, pravila
sporta, suci, publika. No, poštena igra, prihvaćanje pravila, sudačkih odluka,
suparnika i publike samo su neki kamenčići u mozaiku koji predstavlja fair
play. Fair play treba biti i ponašanje u obitelji, u igri, u školi, na
fakultetu, na ulici, u susjedstvu, u autobusu, na poslu. Fair play je pomoć,
poštovanje prijatelju, kolegi u školi, na sportskom borilištu, na poslu,
poznaniku, nepoznatome čovjeku u našem okruženju, životinji u parku. Fair play
znači strpljenje, ravnopravnost i iskreno prihvaćanje različitosti u načinu
razmišljanja, svjetonazoru, prihvaćanje osoba druge nacije, vjere, boje kože,
drugoga imovinskog stanja i suprotnoga spola.

Fair play je ispunjenje svojih zadaća i obveza, potpora i
osmijeh ohrabrenja prijatelju koji je izgubio samopouzdanje, sudjelovanje u
kućnim poslovima. Fair play treba živjeti svakog dana, fair play je način
života.”

Stoga izbacimo pogreške sudaca iz ove rasprave. Naučimo
igrače sportskom ponašanju, gradimo javnu kritiku na sportskom karakteru i
uloga arbitra postati će marginalna.

Za početak krenimo odavde.