Antifašisti i moralisti – po intonaciji i sluhu

Primjer:

– „Međunarodnim
sporazumom koji je potpisan 1939. godine, dogovoreno je da kamerni ton,
kamerton ili normalno „a“, ima frekvenciju od a1 = 440 Hz i da služi za što
točnije određivanje odnosa tonova po visini, tj., da bude zvanična standardna
visina za ugađanje muzičkih instrumenata i davanje intonacije pri zborskom
pjevanju.“ (Wikipedija)

To je ono
kako stvari stoje u vanjskoj prirodi. A evo kako stoje u prirodi društva: 

– Sporazumom
savezničkih snaga antifašističke koalicije od 1. siječnja 1942. dogovoreno je da nova intonacijska
vibra u cijelome svijetu, sada i ubuduće, ima frekvenciju antifašizma, koja
postaje zvanična standardna visina za ugađanje političkih tonova i davanje
intonacije pri držanju motivacijskih govora i zborskom pjevanju borbenih pjesama.

Tako sporazumno
stvari stoje na globalnoj razini. A evo kako stoje na lokalnoj:

– Sporazumom
parlamentarne većine, Hrvatski sabor, u povodu 60. obljetnice pobjede nad
fašizmom, donosi službenu Deklaraciju kojom
potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike
Hrvatske i hrvatskog društva, te poziva
državna tijela da zakonskim sredstvima  i
djelatnošću čuvaju  i unapređuju
antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja hrvatskog društva… Što
znači da sve tonove u društvu treba uštimati prema sluhu zdrave pameti i razuma.

To je
dakle što se tiče ugađanja tonova sa stanovišta sporazuma. A sada nekoliko
riječi o jednom aktualnom tonskom nesporazumu. Vjerujem da i sami pogađate, radi
se o tonskim snimkama povijesnih transkripata zbog kojih je Stjepan Mesić
podnio ostavku na mjesto počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i
antifašista Hrvatske.

Ali prije
nego sagledamo intonaciju glasova i glasina koji se šire eterom, vratit ćemo
se na uvod. Treba naime razumjeti da u razmatranju ovog nesporazuma nema
mjesta ideološkoj raspravi. Jednom prilikom to je lijepo u emisiji Otvoreno pojasnio
prof. dr. Ivan Šiber: Antifašizam nije
ideološko, nego civilizacijsko pitanje.

U tom
kontekstu trebamo sagledati sve ključne aspekte ove dramske predstave: svrhu,
ciljeve i namjere. Sagledavajući problem u duhu današnjeg vremena, nema nikakve
sumnje da svi ovi što ga sada cinkaju, čine to bez ikakvog sluha za
vrijednosti. U najmanju ruku pobrkali su note.

Ako ih
bolje razmotrimo, sve su to samo tonske činjenice, ali ni u jednoj činjenici
nema one prave istine. A istina je ta da Stipe Mesić, ma koliko nas u tome
demantirale aktualne snimke neslavnih epizoda iz njegove političke prošlosti,
ima jedini pravi, jasno intonirani antifašistički gard u hrvatskoj političkoj
sadašnjici.

Ako se
složimo da je pitanje antifašizma civilizacijsko, sažeto u jedini smisao da se
prošlost više nikada ne ponovi, onda je glede razmatranja svake tonske
intonacije jedino relevantna upravo sadašnjost. Stoga,
prije nego i sami bacimo kamen, budimo iskreni. Antifašizam je civilizacijski stav.
U tom pogledu možda Stipe nije idealni lik, ali kada se već usuđujemo
moralizirati, treba biti pošten i priznati da na cijeloj (relevantnoj) Hrvatskoj
političkoj sceni u ovome trenutku, ma koliko to zvučalo nestvarno, nemamo
boljeg  – svi veći od njega su davno umrli.

A to je
dovoljan razlog da njegovu moralnu ostavku na mjesto počasnog predsjednika
hrvatskih antifašista nadležno tijelo SABA RH ne prihvati. Uostalom, prošlost
je prošlost, i glede osobnog doprinosa
svekolikoj harmoniji prirode i društva važnije je ono što smo danas, a ne ono što
smo bili nekad.