Predstava je nastala u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca, Slovenskog
mladinskog gledališča, festivala BITEF i festivala MOT, a već je premijerno prikazana 20. rujna u Beogradu na
49. festivalu BITEF, 24. rujna u Skoplju na 40. Festivalu MOT i 1. listopada u
Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Reakcije na predstavu su, posebice
u Beogradu, očekivano, bile podijeljene, dok su jedni kraj predstave dočekali u
suzama, drugi su odbili aplaudirati. Jer je kao polazište za ovu predstavu
redatelj Oliver Frljić uzeo je jednog od najznačajnijih jugoslavenskih redatelja
Ljubišu Ristića, tvorca koncepta jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora
(KPGT-a) koji je ponajviše zbog svojeg političkog angažmana u JUL-u Mire
Marković postao jedina žrtva neformalne i neprincipijalne lustracije u Srbiji. Zapravo
je početni impuls bio film „Plastični Isus“ Lazara Stojanovića odnosno jedno
prazno mjesto, ono gdje je „izbrisana“ snimka vjenčanja Ljubiše Ristića, a koje se predstavom pokušalo
nadopisati. Kako je kazao Oliver Frljić, upravo taj podatakl govori o
kompleksnom odnosu Ljubiše Ristića prema centrima moći i za vrijeme Jugoslavije
a i kasnije. Međutim, cilj predstave
nije bio samo prikazati ličnost Ljubiše Ristića i odgovoriti na pitanje koliko
je moguće odvojiti njegovo kazališno djelovanje od njegovog političkog angažmana,
već napraviti predstavu o nekadašnjem i
današnjem vremenu, iz perspektive druge generacije umjetnika.
Na često postavljano pitanje može li predstavu razumijeti
netko tko nema predznanje o Ristiću, Oliver Frljić odgovara da može, jer se
znakovi predstave mogu iščitati i bez znanja o njemu.
Nada se da će riječka publika prepoznati vrijednost ovog
projekta i priče o kazalištu jer kazalište koje se ne sjeća je mrtvo kazalište.
Osim toga, izrazio je i nadu da će se sud i mišljenje o predstavi, kakvi god
oni bili, formirati nakon gladanja predstave te da to neće biti još jedna
predstava o kojoj „svi sve znaju“, a vrlo malo ih je predstavu vidjelo.
Asistentica redatelja Barbara Babačić napomenula je da ova
predstava funkcionira kao organizam, organizam koji se transformira , propada,
umire i na kraju reinkarnira u novu ideologiju.
Glumica Nika Mišković kaže kako u predstavi ne postoje uloge
u klasičnom smislu već je glumac u poziciji „marionete“ koja svojim tijelom i energijom ispunjava
simbolične slike. Jerko Marčić dodao je
da je cijela glumačka i autorska ekipa bila angažirana oko teme predstave,
ostavštine Jugoslavije u umjetničkom, socijelnom i političkom smislu.
U predstavi uz članove Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca
Niku Mišković i Jerka Marčića, glume glumci Slovenskog mladinskog gledališča
Primož Bezjak, Uroš Kaurin, Draga Potočnjak, Matej Recer i Blaž Šef.
Dramaturgiju potpisuju Goranj Injac i Tomaž Toporišič, dramaturško-
istraživačku ekipa čine Rok Vevar, Olga Dimitrijević, Ana Vilenica, Nina Gojić,
Tomaž Toporišič i Goran Injac. Scenografiju potpisuju Oliver Frljić i Dalibor
Laginja, kostimografiju Sandra Dekanić i Slavica Janošević.
Podijeli na društvenim mrežama