Ova je
predstava, objašnjava koreograf, “putovanje kroz izobličenu duhovnost
skupine ljudi koju vodi snažan i karizmatičan muškarac, razinu po razinu, obred
po obred, prema obećanju više spoznaje. Pokazuje također ljudsku sposobnost da
se svaki put preporode, da pronađu mir gdje mira nema, da prežive, da nađu
snagu u solidarnosti i empatiji. Ljudi imaju potrebu vjerovati, biti
zarobljenicima nečeg većeg nego što su oni sami. Odgovore traže u religiji,
umiruju strahove molitvama, oslanjaju se na snažne muškarce koji su sposobni
odrediti put. Nisu stvoreni da budu istinski slobodni.”
“U gornjem desnom uglu pozornice smireno i dostojanstveno kleče tri
žene. Potentan, vječan motiv koji u duh doziva slike: Tri
udovice? Tri gracije? (ne, svjetlost na
njihovu licu naglašava tamne sjene, glazba je tamna, tjeskobna – ozračje je
predramatično za tri gracije), Tri Moire?… Pred njima posudice.
Odmjerenim pokretima, sve tri zajedno – kao jedna, zahvaćaju u posudice,
graciozno, gotovo svečano pomazuju, škrope lice, glavu, ramena… Uspravnost
torza, smirena odsutnost pogleda, hipnotička elegancija ruku – obredno pranje,
pokora, posvećenje? Snažna je to slika, jedna od mnogih u ovoj predstavi u
kojoj gledatelj prepoznaje simboliku rituala – odabrane žrtve, obrednog plesa,
jedinstva skupine nošene istom silom po kojoj se svi stapaju u jedno, jedinstva
u kojem na kraju nitko ne može zadržati svoju osobnost, čak niti svoje ime – u
kojoj ostaješ Nitko.”
(Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 2011.)
Podijeli na društvenim mrežama