Zašto (ne) prosvjedujem?

E,
ovo posljednje je zanimljivo… Naime, jedino se student može najesti za manje
od 10 kuna u ovoj državi. Više ni marende nisu po 15-20 kuna, život je još skuplji
no prije 10-ak godina (iako se to činilo nemogućim tada).  Redovni su studenti subvencionirani od strane
države koja pokriva otprilike ¾ cijene hrane u studentskim restoranima,
a tek ¼ plaćaju studenti u gotovini. Potrebno je biti redovan student i
imati magičnu identifikacijsku karticu studenta tzv. IKS-icu. Točnije,
Ministarstvo je odlučilo dosadašnju subvenciju od 73,65% od ukupnog iznosa
smanjiti na 71,24%, pritom se deserti i slična hrana subvencioniraju sa samo
50%, uz poskupljenje menija sa 16,70 kuna na 22,40 kuna. Napominjem da stari
pravilnik nije ažuriran od 2002. godine.

Zašto ja NEĆU prosvjedovati?
Shvaćam da su
moje kolegice i kolege ogorčeni i ljuti na vladajuće zbog ove odluke. Iskreno,
meni više smeta PDV od 25%, no to je tema za odrasle, držimo se mi naše menze.
Ja kao redovna studentica dobijem kompletan meni (juha, glavno jelo koje se
sastoji od mesa ili zamjene za meso + prilog, salata i kolač za desert; voda se
može besplatno uzeti s automata) za 6,5 kuna. Jedna bijela kava je oko 10 kuna.
Kutija cigareta 20-ak kuna. Žvakaće gume 5 kuna. Pola litre točenog 15-ak kuna.
Usporedimo cijene svakodnevnih „poroka“ i usporedimo cijene hrane koja nam je
neophodna za život. Što uviđamo? Uviđamo da studenti samo traže razlog za
prosvjed, pogotovo oni vječni koji se zadnjih 10 godina gegaju po hodnicima
faksa i prebacuju s odsjeka na odsjek jer se „traže“.  I ja bih rado prosvjedovala, samo mi dajte
dobar razlog! Kad nam na kampusu nije bila otvorena obećana menza, bila sam
brucošica koja je u znak prosvjeda kupila limenku Žuje i sjedila na travnjaku
ispred faksa zajedno s ostalim studentima. No, za 2 kune neću bojkotirati menze
i neću preskakati predavanja (ili što se već bude tražilo od prosvjednika).
Navodno će te 2 kune biti iskorištene za studentske stipendije. Uostalom,
aktualne su fotografije živih bića u našoj hrani koja pokušavaju odgmizati iz
zdjelice salate. Mislim da je to veći problem. Dlake s glave kuhara u
centralnoj riječkoj menzi, puževi koji gmižu po našim salatama, zagoreni kukci
dok vas djelatnica uporno uvjerava da je to dio paštašute i muhe u pizzi. Eto,
to je studentska menza. Mi za 6,5 kuna 
jedemo sve i svašta samo zato jer smo svjesni da je hrana u Lijepoj
našoj skupa k’o sam vrag, a naši roditelji doma otkidaju sebi od usta kako
bismo mi studirali. Kolege i kolegice, ajmo prosvjedovat, ali ne za 2 pišljive
kune, prosvjedujmo za zdraviju hranu u menzama, za češću (nenajavljenu!)
sanitarnu inspekciju, za pravo da počastimo kolege ručkom na našu iksicu, za
kupnju osnovnih namirnica koje smijemo ponijeti u stan. Prosvjedovat ću, ali
dajte mi dobar razlog.

– Matea

Zašto ja HOĆU
prosvjedovati?
Sjedim
neki dan sa svojim kolegama u menzi. I sami šokirani, osluškujemo komentare
ostalih uznemirenih studenata. Nimalo se ne razlikuju od naših dojmova. Prva
postaja na putu u stan, u većini slučajeva, nam je menza. Uz brdo predavanja i
učenja u tih sat vremena predahnemo, sakupimo snage i nastavimo dalje. No, tog
dana, kada su na snagu stupile nove cijene i nova pravila kod naručivanja hrane
u menzi, kad nam je svakome račun  iznosio skoro po 10 kn ( što bismo prije
platili 7 kn možda), prvo smo se smijali, a potom širom otvorenih očiju
raspravljali o tome kako ova odluka nimalo nije u redu i svaki student koji
nije iz grada u kojem studira će se pobuniti protiv njega! Javna rasprava o
ovome otvorena je usred ljeta i trajala je od 31. srpnja pa do 15. rujna. Kad
malo bolje razmislimo, u ovom vremenskom periodu nije radio nijedan fakultet,
ali još bitnije je to da je dan prije ministar Jovanović krenuo sa svojim
kolegama na „zasluženi“ godišnji odmor. Prvo pitanje, kakav ste dojam na
temelju ovog postupka dobili o brizi ministara obrazovanja za samo obrazovanje?
Ono što još znamo je to da je namjera ministarstva smanjiti neizravne potpore
studentima putem subvencije cijena, ali  to bi bilo praćeno povećanjem izravnih potreba
putem stipendija. Drugim riječima, studenti bi dobivali stipendije čiji je
novac prikupljen od strane samih studenata. Da ne govorim kako ionako sretna
manjina dobije državne stipendije. Drugo pitanje, ponovno upućeno vama dragi
moji studenti je koliko ima logike u ovakvim potezima Vlade koja izlaz iz
krize, među ostalim, pronalazi u tankim studentskim džepovima, dok s plaćama od
ne znam ni sama koliko tisuća kuna i dalje odlaze u svoje kantine u kojima se
cijena, naravno, ne mijenja? Zašto i bi? Ja uopće ne vidim razlog, oni ionako
„loše” žive, a plaću još teže zarade. 
Prof. dr. Ružica Beljo Lučić, pomoćnica ministra za visoko obrazovanje,
istaknula je kako su sva poskupljenja i ograničenja (ona kaže „promjena”)
donesena kako bi se potaklo studente da se hrane zdravije, a samim time da
manje jedu deserte. Hmm, pa ovako draga
pomoćnice ministra, studenti imaju bolju ideju! Ako želite
da se hranimo zdravije, razmislite o tome da možemo kupiti par komada voća, a
da nam cijena ne dođe ista kao kad bismo to isto kupili u trgovačkom centru i
da, ne ograničavajte broj jabuka ili banana po osobi… pa Vi želite da se
hranimo zdravo! No, zašto pišem sve ovo? Zašto se ovoliko bunimo? Mi, studenti
koji se nalaze u najboljem dobu svog života? Pa, vjerojatno zato što nam država
u kojoj se obrazujemo i u kojoj živimo kroz svoje akcije pokazuje koliko joj je
potreban obrazovni kadar i koliko joj je stalo do njega i i smanjivanja broja
nezaposlenih, koliko joj je stalo do iseljavanja njezinog stanovništa u potrazi
za „boljim sutra” i boljim uvjetima života… koliko joj je stalo do svog
naroda! Prehrana u prosjeku čini trećinu troškova svih studenata. No osim
prehrane, mjesečno nam trebaju biti osigurani plaćen stan, plaćene režije,
mjesečna karta, karte za povratak kući, novac za knjige i skripte i razno razne
potrepštine za faks, a da ne zaboravim spomenuti pokoji komad odjeće (ne možemo
u starkama hodati po kiši i snijegu). Naši roditelji uzimaju sebi od usta kako
bi nama omogućili visoko obrazovanje, a taj zalogaj Vlada uzima od nas kako bi….?
Kako bi što? Sjedeći u foteljama i izglasavajući zakone, da ne zaboravim i
redovno se prepirući, ne znaju kako je živjeti negdje ispod tih njihovih
stolica. Možda im je zato i lako izjaviti par rečenica i misliti kako su
riješili problem nastao njihovim nerazmišljanjem i nerazumijevanjem. Možda im
je zato i lako donositi rješenja koja se zasnivaju na otežavanju tuđih života.
Možda… u svakom slučaju, imamo se pravo buniti. Pa, poskupili su sve što su
mogli… valjda ne moraju i šalicu kave umornom studentu koji pokušava spojiti
dva kraja!

-Nermina

Podržavate li studentska negodovanja zbog
promjena u studentskim menzama?