Abeceda kapitala

Promjene su
svuda oko nas. Dan-Noć, kiša-sunce, pozitiva-negativa, sreća-nesreća, možemo
reći da se naš cijeli život sastoji od promjena. Ravnoteža prirode ravnoteža je
u našim životima. Nakon ovog filozofskog pristupa vratimo se malo na zemlju i
analitički krenimo uočavati potrebe za promjenom.

Zašto
promjene? U već navedenom slučaju mladih koji žele otići iz svoje rodne zemlje
potreba za promjenom ima čisto ekonomski status. Želja za „boljim životom“,
financijski stabilnijim, prihodima koji omogućavaju život bez rizika. Iako smo
kontinuirano bombardirani činjenicama da kapitalizam propada (Amerika i Engleska
bit će zemlja proleterska), mladi i dalje žele promjene te ih planiraju
ostvariti u zemljama koje su u prilično velikoj krizi. Nepromišljeno? Ili
neiskusno?

Ako gledamo
ovu potrebu analitički uočavamo činjenicu da u našim životima postoje dvije osnovne
vrste promjena, one na koje možemo utjecati i one na koje ne možemo utjecati.
Da li odlaskom u drugu zemlju, u nepoznato, iniciramo promjene kojima ubrzo
nećemo moći upravljati? Vjerojatno da. I nemamo straha? Očito ne. Dakle, vrlo
je jednostavno zaključiti da mladi u svojoj želji za materijalnim ili
ekonomskim (jer nitko nije rekao da odlazi u Indiju, već svi odlaze u ekonomski
bolje-stojeće zemlje), preskaču svoj strah od promjena i upuštaju se na put u
nepoznato. Neiskustvo? Možda da. Moguće da neiskustvo ima vrlo velik utjecaj
na ponašanje mladog čovjeka, te on u žaru želje za „nečim boljim“ ne bira
sredstvo niti način dolaska u neki fiktivno bolji svijet. Pa nisu li pankeri
govorili: „Ne znam što želim, ali želim to odmah“. Dakle, promjena bez straha,
bez analize što promjena nosi. I što je vrlo čudno, ti mladi koji odlaze ne
razmišljaju uopće o tome da mijenjaju svoju postojeću okolinu, da demokratski
ulaze u strukture vlasti, da utječu na ponašanje vladajućih, da svojim
ponašanjem postanu faktor pozitive u ovim krajevima. Ne, to nije slučaj.
Promjena okoline, bez obzira što će im ta promjena donijeti, najbolji je i
najbrži način ostvarenja svojih snova. Pa dobro, neka im je sa srećom kad su
već odlučili.

A što je sa
nama? Srednjom populacijom. Populacijom koja je već dovoljno dugo u svojoj
zoni komfora da joj ne pada na pamet bilo kakva promjena. Populacijom koja živi
u svojoj zoni „sigurnosti“, gdje se nešto loše uvijek događa susjedu, a nikad
nama. A štiti nas hrpa izmišljenih poslovica, infantilno bježanje od stvarnosti
u zonu TV komfora, u zonu nemilosrdnog ispiranja vlastitog mozga nekvalitetnim
polu-imbecilnim lažljivim sapunicama koje nam se pod imenom „povijesno“,
„važno“, „poučno“, serviraju iz centra upravljanja našim životima.

I gdje
prestaje stvarnost, a počinje mašta? 
Naša želja za promjenom, koje više nema niti u primislima, pretpostavka
je stalnog i kontinuiranog usavršavanja. Nedostatak usavršavanja dovodi nas u zonu rizika, prilično zanimljivo nazvanu
zonom komfora, gdje živimo u svom virtualnom svijetu sigurnosti.  Zbog svoje želje za sigurnošću odlučujemo
svoj život provesti pred TV ekranom, ne zadovoljavajući osnovnu čovjekovu
potrebu, želju za znanjem i u svojoj zoni komfora prividno ostvarujemo svoje
zadovoljstvo.

Svaka neočekivana promjena, od banalnih, kao kvar tv aparata, do jakih i
emotivnih, kao gubitak posla ili bračnog partnera ruši svijet u kojem egzistira
naša prividna sigurnost. I u tom trenutku pokrećemo ciklus „samouništenja“ kroz
emotivno propadanje, depresije i otpuštanje pozitivnih emocija u svemirske
dubine.

Zašto sam spomenuo mlade i njihov način komuniciranja sa svijetom i
starije, iskusnije koji bi očekivano trebali na osnovu iskustva ostvarivati
značajnije bolje rezultate pozitivnih promjena? Pa ne čini li vam se da smo se
negdje pogubili? Negdje u „bespućima povijesne zbiljnosti“ ostavili smo svoju
dozu entuzijazma, pozitive, potrebe za pozitivnim stvarima u životu,
motivacijski ciklusi koje smo poticali i kojih smo bili svjesni u mladosti
negdje čuče u našim njedrima i čekaju nekoga da ih probudi. A mi u  isto vrijeme sve činimo da ih zatomimo,
uništimo, napravimo neprepoznatljivima i do krajnosti preuzmemo model ponašanja
starog, čangrizavog lika iz crtanih filmova.

Prije nekoliko dana u Hrvatskoj se desilo nešto vrlo pozitivno. U maniri
ekonomskog filozofa počeo sam lamentirati sa „druge strane ogledala“ o tome što
je u tim trenucima negativno. Naravno, tema mi ne nedostaje. Od pada BDPa, svih
loših ekonomskih pokazatelja, od nezaposlenosti, krize u Gvatemali, pada aviona
u Kongu, lošeg pravosuđa, i naravno već sam pronašao temu i polako smišljao
kojom ću negativnom temom okupiti pleme istomišljenika te ih uspješno hraniti
negativnim informacijama. I onda sam zastao. Pogledao Dnevnik. I vidio stotine
tisuća veselih, pozitivnih, kvalitetnom energijom ispunjenih ljudi kako traže i
trebaju nešto drugo. I vidio u njihovim očima energiju koju već dugo nisam
osjetio. I dalo mi je misliti. Populacija mojih godina koja žudi za promjenom.
Promjenom energije. Populacija koja treba novu, pozitivnu energiju i koja traži
način da se okupi oko jednog pozitivnog događaja i da u tom događaju vidi svoju
budućnost. Makar na sekundu. Jer to ne traje duže. Jednu sekundu. Dovoljno za
promjene. Dovoljno za nešto novo. I shvatio sam. Nije sva populacija okupljena
oko „ispirača mozga“ u dnevnom boravku. I ne razmišlja sva populacija jednako.
Ima i onih koji traže promjene. I promjene će doći. Pitanje je samo hoćemo li
mi za to vrijeme sjediti ispred svojih televizora i gledati promjene iz zone
komfora kritizirajući ili ćemo biti aktivni sudionici novog ekonomskog poretka
koji se upravo dešava. Jer promjene su ovdje. Možemo ih dodirnuti. I osjetiti. Imamo li hrabrosti?