Od filmskog seta do azila za pse – neobična priča Dubravke Šamanić

Svestrana, misteriozna i ambiciozna žena koja se kroz život tražila. Ona je žena koja ima veliko srce, otvoren pogled na svijet i skromno gledište na sebe, a tako puno bi mogli napisati o njoj. Oduvijek istražuje svijet oko sebe i ono što nosi u sebi. Ona je žena koja radi na filmskim setovima, koja je imala igraonicu za djecu, bavila se paraglajdingom i jahanjem. Još uvijek spašava životinje iz Azila i peče izvrsne kolače. Danas imate priliku upoznati Dubravku Šamanić.

Čarobni svijet filma – sve je počelo od Radio Rijeke

Čime se trenutačno bavite? Što je vaša radost i posao?

Sad su mi djeca odrasla i imam puno slobodnog vremena; družim se s dragim ljudima i povremeno statiram na raznim projektima u filmskoj industriji.

Što vas je uvelo u taj čarobni svijet filma?

Jednog dana dok sam u kuhinji prala suđe, baš mi je bila totalna letargija. Ništa se ne događa – kiseli krastavci – pomislila sam. I kako se kod mene uvijek sluša Radio Rijeka, čula sam oglas da se traže statisti za snimanje serije „Novine 2“. Odmah sam se prijavila. Nisam nikog poznavala, niti znala kako to ide. I od tada je sve krenulo, te davne 2017.

Možete nam malo opisati kakav je svijet filma? Kako to izgleda ispred, a kako iza kamere?

Svijet iza kamera je vrlo zanimljiv. Puno vremena provodimo skupa s filmskom ekipom, radimo i družimo se. Ponekad smo na setu od 12 do 15 sati na dan. Puno je pauza i čekanja između scena, također i priprema za samo snimanje. Nestrpljivim ljudima ne bih preporučila. Uvjeti snimanja su svakakvi; znamo biti na suncu +40 u zimskoj odjeći ili na minusu u kupaćim kostimima. Uvijek se snima suprotno od godišnjeg doba. Zimi se snima ljeto na praznim plažama, a ljeti zimsko doba. Proljeće se uvijek snima kad je najveća bura u Rijeci i onda se naravno smrznemo. Bilo je situacija kada smo snimali i po kiši. Bez obzira na sve meni je super, uvijek zanimljivo i 99 % nezaboravno!

Koja su vam najdraža snimanja i jeste li imali ulogu ili neki posebni zadatak?

Meni su sva snimanja draga, a najdraža su mi kostimirana snimanja, jer pridonose posebnu čar cijeloj priči i scenografiji. Vraćaju vas u to neko doba. Ali ako baš moram izdvojiti onda bi to bilo snimanje serijala Mrkomir na kaštelu grada Grobnika, kad su nas obukli u kostime i postavili scenografiju. Bilo je genijalno! Također među najdražima mi je bilo kostimirano snimanje iz 7. stoljeća za jednu reklamu za pivo. To se snimalo dva dana od zore u noć.

Imala sam ulogicu u serijalu „Krv nije voda“. Htjela sam probati da vidim kako izgleda kad dobijem tekst i ulogu sporednog lika. Organizirali smo zajedničko „učenje“ teksta tj. glumačke probe što se pokazalo kao totalna katastrofa, jer smo radili sve drugo samo ne učili tekst. Tako da su svi bili prepušteni sami sebi, a zbog jednog kolege smo imali 50 ponavljanja scene jer nije ni pročitao tekst. Bilo je zabavno, mislim da se nikad nisam smijala kao tada!

Podijelite s nama jednu zanimljivost sa snimanja.

Jedna od zanimljivih situacija je bila kad smo u doba pandemije koronavirusa snimali reklamu za jedno poznato gazirano piće u Puli. Tada je korona već bila na samom vrhuncu i karantena u svijetu. Na tom snimanju je bilo tristotinjak statista, ne brojeći snimajuću ekipu. Svi smo bili testirani, ali smo bili u velikom strahu i mislili smo da ćemo umrijeti. Na sreću sve je dobro prošlo i nitko se nije razbolio. Reklama je snimljena, a samo dan nakon snimanja su se zatvorile ceste-granice između županija i općina. U zadnji čas sam stigla doma… i ne ponovilo se!

Vjerujem da ste upoznali mnoge redatelje i glumce. Koliko su zapravo dostupni i otvoreni prema ljudima?

Oni se stvarno trude biti dostupni, no nisu uvijek jer moraju pamtiti svoj tekst i ostati u ulozi. Zbog toga ih ponekad krivo doživimo. Tako sam jednom prilikom doživjela Miloša Bikovića iz serijala „Južni Vetar“. Mislila sam kakav arogantan lik, a onda sam skužila da je cijeli vrijeme u ulozi i da nije imao vremena pričati ni s kime.

Imala sam priliku upoznati mnoge glumce. Jedan od njih je Goran Navojec. On je genijalac, ima ga svugdje i voli se šaliti. Zanimljivi su i strani glumci; Udo Kier, on me oduševio bio je jako pristupačan, pa David Rasche s kojim smo snimali serijal „Nasljeđe“. Čovjek je došao i svakome pružio ruku, predstavio se i pitao ime. Fotkao se s nama i bilo je smiješno kako je namještao kameru da što bolje ispadnemo. Svaka mu čast, čovjek je poznat! Također Samuel L. Jackson je bio jako ljubazan na snimanju.

Prvi disco za djecu u Rijeci bio je moj

Prije par godina odlučili ste otvoriti igraonicu za djecu. Što je u vama pobudilo taj veliki korak?

Radila sam u Tisku više od 15 godina i ostala sam bez posla. Tada su djeca već bila veća i odlučila sam otvoriti igraonicu. Tih godina su tek počele biti u điru igraonice za djecu. Našla sam jedan lijep prostor na Kantridi i nazvala ga „Pluton“. Bio je to prvi disco za djecu otvoren u Rijeci. Bio je težak i odgovoran posao, ali djeca su divna bića, daju ti posebnu energiju. Uživala sam u tom poslu kao i sada dok statiram.

Je li bilo teško uskladiti privatan život i posao kojem ste bili posvećeni tijekom cijelog dana?

Iako je bio divan posao, fizički jednostavno ne bih mogla sama sve odraditi. Imala sam pomoć obitelji; dvije nećakinje koje su studirale i sestrična. Na njih sam se mogla osloniti u svakom trenutku. Djeca su bila samostalna i škola im je bila blizu kuće, a baka je uvijek bila tu kad god je bilo potrebno.

Koliko dugo ste poslovali i uveseljavali dječicu?

Igraonicu sam otvorila 2010., poslovanje je trajalo deset godina. Ljeti bi bilo manje posla jer ljudi idu na ljetovanja van Rijeke i više se posvete djeci. Tog ljeta smo renovirali prostor. Obično sve krene nakon ljeta u rujnu; doživiš BOOM – odjednom sve bukne! Znalo je biti od dva do pet rođendan u istom danu. I onda odjednom ništa, zatišje – i upitnik; što se dogodilo, gdje su sva ta djeca?!  Uglavnom tad se otvorila velika igraonica u jednom shopping centru i onda su roditelji djecu vodili tamo, a bilo im je idealno i za šoping. Moj promet se tada smanjio. Nisam htjela raditi na nuli i odlučila sam zatvoriti igraonicu. Razumijem da ljudi traže stalno nešto novo. Nije mi žao ni trenutka i da sad opet idem osnovati biznis sigurno bih ponovno otvorila dječju igraonicu.

Bilo je puno poslova, ali sve se to kroz život zaboravi

Bavili ste se potpuno različitim poslovima od vašeg obrazovanja. Završili ste Centar usmjerenog obrazovanja trgovačkog i tekstilnog kadra, tj. Školu za trgovinu i modni dizajn Rijeka. Je li to bio vaš životni san?

Ne, to nije bio moj životni san. Taj period sam se nalazila u jednom dosta problematičnom društvu i sad mi je žao samo zbog odabira školovanja. Mama me savjetovala da se upišem u Ekonomsku školu u Rijeci. Prijateljica i ja smo skupa išle do Ekonomske škole, no bila je velika gužva pri upisima. Nije nam se dalo čekati, pa smo u tom vremenu otišle do Trgovačke škole – što je bio prijateljičin izbor. Kad smo već bile tamo rekla sam samoj sebi “hajde upisat ću se i ja” i tako zapečatila samoj sebi svoju sudbinu.

Nikad nisam radila kao tehničar odjevnog trgovačkog tekstila. Moj zanat po završenoj školi je tehničko iscrtavanje, crtanje i krojenje. Imala sam praksu u Riu i Modestu. Modest je bio jedna mala firma koja se bavila modnim stvarima. Tamo su mi rekli da trebam 10 godina šivati na normu na mašini, ako želim raditi posao u struci. To vam je doslovno izgledalo kao zatvor; ogromna hala, mnoštvo mašina, opreme, materijala, puno prašine, pogrbljene žena koje po cijeli dan sjede i šivaju. U pozadini čujete buku i kako odzvanjaju zvukovi mašina zzz…zzz… doslovno kao u horor filmovima. Mogao bi se film snimiti o tome. Odlučila sam da ne želim raditi taj posao.

Jeste li radili na još kojem izazovnom radnom mjestu?

Kao mlada djevojka sam radila u kafiću koji je nudio marende, pa u Butiku kod prijateljice.
Kako obožavam punk muziku, non-stop sam bila u Palachu i bavila se plakatiranjem po gradu.
1991. sam bila u osnivačkoj skupštini RIDS-a, danas PGS-a, tamo smo kreirali zastavu Rijeke.

Radila sam Prvi popis stanovništva i prvo glasanje u Republici Hrvatskoj. Bilo je poslova, ali to se sve zaboravi kroz život.

Mislila sam “tvoj Bosanac”, a on je postao moj muž

No, jedno radno mjesto će mi svakako zauvijek biti u sjećanju, ne samo zbog raznih izazova nego i zbog poznanstva koje mi je promijenilo život. To je bilo 90-ih godina. Radila sam u Tisku s kolegicom i kolegica me zamolila da svaki dan sa strane pustim dnevne bosanske novine za jednog čovjeka. I tako sam ih svaki dan ostavljala i jednom zaboravim. A pošto stare novine idu u povrat više se ne mogu naknadno dobiti nazad. Tog dana me kolegica pita jesam li ostavila novine. Ja sam totalno bila smetnula s uma i kažem joj: “Joj, zaboravila sam, ti i taj tvoj Bosanac! Moram još i na njega misliti, ono… nit’ ga znam!”

Ono što se dogodilo sljedeće; on je slučajno došao na kiosk po novine i tako smo se upoznali i zaljubili. Vittorio je divan muž i otac mojih prekrasnih djevojčica; Laure i Paule. Tada je radio je u Italiji, a novine nisu bile za njega nego za njegove kolege.

Smiješno je što sam kolegici prigovorila na njenog Bosanca, koji je na kraju postao moj Bosanac, ali zapravo uopće nije Bosanac.

Koliko je bilo teško i izazovno raditi na kiosku u Tisku?

U Tisku sam radila 15 godina i puno toga naučila. Imala sam dobru kolegicu i kad god mi je nešto trebalo smo se mijenjale. U tom poslu vidiš kakvih sve ljudi ima. Najviše moraš biti psiholog za svakoga. Ljudi bi posuđivali novine, a za uzvrat ne bi rekli ni hvala – što je zbilja sramotno. Posao u Tisku zasigurno uništi zdravlje. Dolazilo se rano u zoru da bi se sve novine posložile van na štand. Boravilo bi se u hladnom iako je grijanje bilo osigurano. Hladan zrak bi konstantno ulazio unutra kroz mali prozorčić. Trpjelo bi se za ići na WC. Mislim da je sada prodavačicama malo lakše, jer samo spuste roletu. Mi smo nekada morali sve novine spremati unutra ako trebaš na WC. Onda ti u međuvremenu netko naiđe da bi kupio nešto, pa nosi sve van i tako u krug.

Jesu li česte promjene poslova u vama pobudile nešto što ni vi niste znali da nosite?

Nisu ništa pobudile u meni. Za mene je to sve bio proces sazrijevanja koji izgleda kao traka koja se giba i prolazi kroz život. Ništa nije crno, ni bijelo nego tijek stvari koje prihvaćam kako idu.

Kolači kao mala umjetnička djela

Vikendima pred božićne i uskrsne blagdane ispečete po 15 vrsta kolača. Dolazi li ljubav prema slasticama od malih nogu ili je to novopečena ljubav?

Kao djeca se nismo igrali u kućama, nismo imali ni televizor, ni telefon, ništa. Non-stop smo bili vani, igrali smo se s otpadom koji bi našli i od njega smo sastavljali „igračke“. Rupe na betonskim zidićima su nam služile za kuhanje. U tim rupama sam pekla kolače od blata i ukrašavala ih lišćem i cvijećem. Moja baka je iz Slavonije i uvijek su domaći kolači bili na stolu, a kako sam ja zaljubljenik u slatko ta ljubav zaista dolazi od malih nogu. Kad je mama završila u bolnici, ja sam preuzela sve u svoje ruke i sad je na meni da očuvam tu našu malu slatku tradiciju.

Kakve vrste kolača pečete? Jesu li to recepti iz vaše mašte?

Sve radim matematički, nemam nekakve sklonosti ka umjetnosti uopće, sve je tehnička izvedba. To su sve tajni recepti iz bakine i mamine kuhinje, zapravo obiteljsko-tradicijski recepti zapisani u jednoj staroj brašnjavoj bilježnici koju nitko ne bi razumio.

Hoćemo li uskoro jesti vaše ukusne kolače u slastičarnici „Dubi“?

Kolače pečem za gušt, zbog obitelji i užeg kruga prijatelja. Zaista više ništa ne planiram otvarati, iako me svi nagovaraju. U posao treba puno uložiti i treba proći puno tehničkih uvjeta. Recepti će ipak ostati naša mala obiteljska tajna.

Paraglajding i jahanje konja

Vaši hobiji su bili paraglajding i jahanje konja. To su potpuno dvije različite aktivnosti.
Što vas je ponijelo da se upustite u paraglajding?

Jedan moj prijatelj se bavio paraglajdingom i tražio je nekoga da leti tandem. Pitao me želim li ići s njim. A kako ja jako volim ptice, oblake i nebo, htjela sam probati kakav je osjećaj letjeti. Pristala sam i tako je sve krenulo.

Imala sam šest tandemskih letova. To su najbolji letovi. Letjeli smo na visini od 2400 m iznad Učke. Temperaturna razlika je bila 17 stupnjeva. Doživljaj je poseban! Psihički moraš biti jak, jer doslovno sjediš na ničemu- na remenu, kao da si na malom ruksaku.

Je li paraglajding opasan sport i kakav je osjećaj biti iznad svega?

Paraglajding je doista opasan sport i nije za svakoga, a osjećaj je u isto vrijeme genijalan i zastrašujuć. Razlika u temperaturi je znatna. Na svakih 100 m temperatura je niža za cca 0.7 stupnjeva Celzijusa. Udišeš mješavinu raznih mirisa koje na zemlji uopće ne osjetiš. Kad se sputaš odjednom u sekundi osjetiš prelaz iz hladnoće u toplinu i apsolutno sasvim druga nijansa mirisa. Ništa od toga ne možeš doživjeti kada si u avionu. Mirisi su me oduševili, o osjećaju da ne govorim to se ne može opisati, jednostavno moraš doživjeti!

Koliko dugo ste se bavili jahanjem i zašto ste se prestali?

Pet godina sam se bavila jahanjem, no zbog nemilog događaja sam prestala. Bilo je to u Istri, točnije u Manjadvorcima. Krenula sam na jahanje u galopu i svidio mi se, iako je sasvim suprotno od letenja. Galop ili konjski trk bi opisala kao jedan snažni tutanj, potres. Išla sam po jednoj stazici na pastuhu. Kad sam se vraćala nazad sa šetnjice, pastuh je osjetio da je blizu štala. Odjednom je napravio grbu, odbacio me i ja sam pala. Srećom sam imala kacigu na glavi. I to me nije obeshrabrilo da i daje nastavim s jahanjem. Opet sam se popela na konja i ponovno me srušio. Ovog puta sam lupila glavom. Vidjela sam zvjezdice kako mi plešu oko glave kao u crtiću. To su bila dva upozorenja u istom danu i nakon toga sam odlučila da prestajem s jahanjem. Sada se moja kći bavim jahanjem i ima moju podršku.

Volim životinje više nego ljude – i nije me sram to priznati

Vaša najveća ljubav je ljubav prema životinjama. U vrtu imate kućice za ptice koje opskrbljujete hranom i vodom. Imate tri mačke i psa. Nekad ste znanstveno prstenovali divlje ptice po šumama. Možete li nam opisati vaše iskustvo?

Ljubav prema životinjama je ogromna, puno veća nego prema ljudima. Ja sam mizantrop i nije me sram priznati.

Da bi radio kao prstenovač moraš biti licenciran, što ja nisam. Uvijek sam bila pomoćnik. Išla sam s ljudima koji su bili iskusni prstenovači. Prstenovanje se odvija u periodu proljeća i ljeta dok ptice ne migriraju. Uvijek bi se kretalo prije svitanja, oko četiri ujutro. Ptice najčešće spavaju u trski. Postave se mreže koje se podignu i ptica ostane u mreži. Zatim slijedi proces kad se stavlja prstenje. Mnoge ptice već imaju prsten i takva ptica se naziva nalaz. Očitava se broj s prstena i šalje u bazu. Najčešće su to podaci od kud je došla. Naša lokacija za prstenovanje je bila jezero Ponikve na otoku Krku. Najviše je bilo lastavica, trstenjaka, vodomara i sjenica. Zanimljive su ptice, skroz su male, ali snažno ugrizu do boli.

Jeste li sada u nekoj udruzi za životinje?

Bila sam u Udruzi za zaštitu prirode ANIMALIA. Dobila sam specijalnu dozvolu, išla sam na monitoring gnjuraca na Otočićima na koje je inače zabranjeno ići. Bili su to Brijunski otoci; Vanga, Galija, Grunj, Vrsar i Madona. Također sam putovala i na Rovinjske otočiće.
Trenutačno pomažem i volontiram u Azilu za napuštene pse.

Koliko dugo volontirate u Azilu za napuštene pse? Opišite nam malo proces rada koji pridonosite azilu?

Jedno tri godine volontiram i pomažem Azilu za pse koji se nalazi u Rijeci na Viškovu, gdje trenutno boravi cca 80 pasa. Ove godine sam volontirala na kućici za vrijeme adventa. Prodavali smo prekrasne božićne stvari i tom zaradom omogućili psima sve potrebno.
Inače vozim pse kod veterinara i skupljam donacije koje ljudi daruju npr. dekice, posude i slične potrepštine. Vodim ih u šetnje, bez obzira na to što imam alergiju na dlaku. Financijski isto pomažem kad nešto treba. Novac koji zaradim na snimanju većinom doniram da se podmiri trošak veterinara kad je neki pas bolestan.

Kako ste došli na ideju da se pridružite azilu?

Uvijek me bilo strah gledati te brižne pse jer sam kukavica. Jako sam emotivna, sve me to dira u srce i najradije bi ih sve odnijela doma. Žao mi je što nisam odmah znala da se može pomoći i na druge načine da ne moraš direktno biti s psima i gledati ih takve sirote i jadne. Pratila sam njihovu Facebook stranicu, vidjela sam da traže vozače i odlučila se javiti i pomoći na taj način.

Kako ljudi mogu pridonijeti i pomoći Azilu za napuštene životinje?

Ljudi mogu pomoći na razne načine. Mogu pridonijeti financijski, zbilja ne treba puno koliko su u mogućnosti. Mogu doći prošetati psa, što je dobro i za njih i za životinju. Sve informacije možete pronaći na njihovoj Facebook stranici Azil za pse „Društvo za zaštitu životinja Rijeka“.

Nikad dosta putovanja!

S obzirom na to da se u vama krije veliki pustolov i volite putovati, otkrijte nam koliko često putujete i koje zemlje ste obišli? Podijelite s nama neke lijepe i zanimljive događaje s putovanja?

Kao velika obožavateljica vlakova uvijek sam na putovanja išla vlakom umjesto avionom. Putovanje vlakom je trajalo i po 16 sati. Jednom prilikom sam s prijateljicama organizirala piknik po starinsku u vlaku od Rijeke do Fužina. Putovala sam i u Gunju kao pomoć kada je pukla brana i nastala poplava. Često sam planinarila i skijala. Obišla sam mnoga skijališta; Alta Badia, Krvavec, Rogla, San Martino di Castrozza, Nassfeld i Marmolada.

Sada često putujem s mužem Vittoriom. Bila sam po Europi; Madrid, Venecija, Krakow, Beč, München, Berlin, Brandenburg, Köln, Zürich, Amsterdam, Prag, Budimpešta, Pečuh, Tarnów, Albanija i Crna Gora.

Kad su putovanja u pitanju, ne treba čekati, uvijek se nešto nepredviđeno dogodi zato se prilika ne smije propustiti! Moja životna želja je bila otputovati u Australiju, Sydney i ostvarilo mi se. Na moju sreću u Australiju sam putovala prije korone i totalne karantene. Sydney je predivan grad, nekako pitom kao da ste u nekom selu, nema straha, a ljudi su jako srdačni. Sve im je jako lijepo uređeno. Moja mlađa kći Laura i ja smo bile kod rođaka koji živi u Sydneyu. Posjetile smo Centar za životinje gdje žive raznovrsni klokani i koale. Kad smo vidjele taj raj na zemlji, raspametile smo se! Tamo ideš među klokane, dragaš ih i družiš se s njima. Koalu možeš držati u rukama. Životinje uopće nisu plahe. Doživljaj je neopisiv, a pošto volim životinje bila sam presretna. Vidjela sam i dva australska psa dinga. Oni su bili u zatvorenom prostoru.

Jednom prilikom nakon ručka u restoranu, kći i ja smo pticama davale hranu. To je inače zabranjeno. Tada se oko nas okupilo jedno stotinjak kakadua, bilo je prekrasno.

Od svojih najdražih putovanja još bih izdvojila Poljsku. Krakow znam kao da sam rođena tamo, stalno se vraćam u taj grad. Krakow je predivan kraljevski grad, sve je u zlatu, pogotovo Wawel mjesto gdje su kraljevi obitavali. Ima jedan ogroman park u kojem živi puno vjeverica. Volim šetati tim parkom. Bila sam u rudniku soli u Wieliczka koji je nešto velebno na 600 metara dubine. U muzeju se nalaze skulpture načinjene od soli. Sol nije bijela, nego je sive boje.

Mladi trebaju riskirati i napraviti promjenu, ali pametno

Posjetili ste i koncentracijski logor u Auschwitzu. Kakav osjećaj donosi Auschwitz?

Koncentracijski logor Auschwitz sam posjetila dva puta i to mi je previše. Ali svatko tko nije bio trebao bi bar jednom otići da doživi. Samo kad vidite odrezanu kosu i stare cipele, prođe vas osjećaj jeze i jada. Zanimljivo mi je bilo vidjeti tinejdžere kad su obilazili logor. Njihove glave su bile zabrinute i pognute. Ne postoji čovjek kojeg ne dotakne neopisivo snažna energija koja se prolazi tim mračnim hodnicima i prostorijama.

I za kraj… Koja je vaša životna poruka za naše čitatelje koji se još uvijek traže u poslovnom svijetu?

Puno se toga promijenilo, danas je to drugačije nego sto je bilo nekad; veći je izbor i puno mogućnosti se nudi. Ali naravno ovisi o mogućnostima ima li osoba prihode i može li si dozvoliti da otvori svoj biznis, ili nema novaca pa ipak mora raditi bilo što kako bi imala za život. Poruka mladima bi bila; ne se bojati i samo hrabro! Treba riskirati i napraviti promjenu, ali pametno jer moraš imati pozadinu od koje ćeš živjeti.