Jučer mi je poštom pristigla intrigantna pošiljka. Otvorio sam kovertu, nisam imao pametnija posla jer ionako u posljednje vrijeme intelektualno stagniram, dva puta zatresao i u ruku mi je upao CD. Dobar dizajn, pomislio sam u sebi pa me je shodno tome i zagolicao sadržaj tog omota. Odhodao sam do stana, iako mi je proces koračanja u posljednje vrijeme znatno otežan zbog puknutih ligamenata u koljenu, otključao vrata, dezinficirao ruke pod špinom, pa pristavio kafetjeru da mi isporuči dnevnu dozu kofeina. Dok sam čekao nad šparhetom da se zagrije ploča, glupavo sam vrtio CD po rukama, izvukao ga iz celofana i sa stanovitim strahom gledao u onu munju posred omota koja najavljuje oluju, Der Sturm.
Raširim gatefold i s lijeve strane su ukazuje neki tekst na engleskom koji kaže da se ‘radio valovi šire aproksimativnom brzinom kao i svjetlost... ‘ , pa još: ‘tu smo da uspostavimo kontakt…’. Dovraga, ne shvaćam! Jel to neka kozmička pizdarija ili ozbiljni materijal koji najavljuje nova znanja, epifaniju o izvanzemaljskoj inteligenciji?
Kad sam imao šesnaest upoznao sam se sa sličnom njemačkom filozofijom proizišlom iz njihova kraut rock pokreta koji je harao tijekom sedamdesetih, od Tangerine Dream, Amon Ra, Klausa Schultzea do Can. To ne znači da sam shvaćao tu muziku, bez obzira što sam se naprezao do krajnjih granica to upiti, nije pomagalo, ali nisam odustajao od povremenog reproduciranja tih kazeta i ploča. No, kad sam se stvarno usredotočio na slušanje, i moja se ambicija ponešto pokazala da nije ograničena samo na bučni soundtrack koji mi je dotad ispunjavao dječačku sobu.
U međuvremenu sam kavu izlio u šalicu, zasladio je s dvije žličice bijelog šećera i pustio CD. Suočen s mogućim ambijentalnim elektronskim suzvučjem sklopio sam oči i čekao blisku budućnost. Da, nisam se prevario, slojevi i slojevi gustih klavijatura i nenametljivih gruvova ispunili su prostor, zadovoljno sam ispijao gutljaje kave, a svijest mi je polako krenula putem osvajanja nepreglednih svemirskih prostranstava.
12 instrumentalnih komada
Dvanaest, uglavnom, instrumentalnih komada su usklađeni raspoloženjem i atmosferom, a to je mogao napraviti netko s ogromnim prethodnim iskustvom, s onim znanjem koje se prikuplja životom i intuicijom, ali ne i s ambicijom da se svakome dopadne to što izlazi s ovog albuma. Ne postoji ovdje želja ni usmjerenje da se ovo pretvori u životni muzički trijumf već nešto poput bilješke odlaska, konačne spoznaje. Kad je CD stao stisnuo sam opet play. Sličan doživljaj, kao da češljem pažljivo četkam kosu, statički elektricitet podiže mi dlake na vratu, svaki novi notni trenutak je opipljiv i propovjednički snažan.
Ovaj vizionarski projekt, punog naziva 300.000 Verscheidene Krawalle, napokon iščitavam s omota, jest dijelom ‘zvučne divizije Laibach’, sniman posljednjih deset godina, između 2011. i 2021., a kompozitori su mu Baron Reichenbach, A.D. Knez i Elk Eber. Ali da razriješim misteriju: prvo i treće ime su pseudonimi jednog te istog čovjeka – Dejana Kneza, osnivača Laibacha kojeg je napustio definitivno 2006. godine.
Der Sturm je album slika vremena koje živimo i koje prikazuje subjektivnu stvarnost autora, ne dopuštajući prolaznosti da zaboravi na daleke odjeke jedne ‘Internacionale’ koja nakratko zasvira i jedinstveni je artistički signal za nastupna pokoljenja koja će se jednom zaista možda otputiti u istraživanje novih mogućnosti u kozmosu. Ili će sam kozmos čuti naše vapaje upomoć…
Podijeli na društvenim mrežama