15 najvažnijih albuma snimljenih uživo

E, i unatoč neodoljivom zovu
sirenskog cinizma odlučih se na bezbrižno kolumniranje s predznakom blaženog oglupljivanja
– izabrao sam, ali valja napomenuti kako nikada i nigdje nisam vidio sličnu top
listu, kako u Rolling Stoneu, Q, Mojou ili Uncutu, 15 najvažnijih albuma
snimljenih uživo, čaćereći na koncertnim nastupima.

Povod
ovoj selekciji unekoliko mi je pomogla činjenica da sam tijekom ove godine
miksao zasada jedini live album Urbana+4, No
sex no mix (materijal smo snimali dva dana na nastupima u riječkom klubu
Stereo, 29. i 30. svibnja, 2009., a većina utisnutog na CDu je iz onog drugog,
ležernijeg, komotnijeg dana), a koji mi je ukupno drugi u producentskoj
karijeri. Prvi je bio onaj Blagdan Banda, Palach’s
Not Dead, snimljen na skromnih 8 kanala, gdje smo Trpkov i ja morali
stisnuti cijeli bubnjarski set pod tri (!) mikrofona. Jer, pa možete si
izbrojite na prste, bilo nas je u grupi još 4: 2xgitare, bas, glas. Onaj s back
vokalom je štekao pa smo ga jedva spasili…  ma, da, znam kako CD zvuči, ali recimo da nam
je bio cilj dosegnuti lo-fi standard dostupan na sličnim snimkama.

 

Uglavnom,
tijekom moje 35-godišnje kronične diskofilije skupio sam značajan broj nosača
zvuka s predznakom LIVE, mahom na vinilu, iz čvrstog uvjerenja da su moji
muzički junaci bezgrešni pa sam stoga držao takve snimke potpuno autentičnim i
koliko toliko nadomjestivim surogat iskustvima obzirom većinu tih izvođača sam
samo mogao sanjati gledati stvarno uživo.

Upravo
sam nedavno na gramofonu zavrtio super konzervativnog, uvijek u kariranoj
košulji i trapericama, Roryja Gallaghera, pa stoga počnimo s brojem:

 

 

 15.
Live
in Europe, irskog gitariste i pjevača, pokojnog uživatelja, dakako,
alkoholnih pića, mahom, viskija kako to i dolikuje jednom Corkijancu. Ploča je
snimana tijekom njegove intenzivne turneje 1972, u veljači i ožujku, pa
kompilirana od najboljih komada pod jedan naslov. Ukoliko ste ikada sumnjali u
iskrenost Gallagherove svirke i snimke uvjerit će vas već uvodna Messin with
the Kid, gdje otprilike po sredini pjesme, Rory naglo odvrne volume na svom
dotrajalom Stratu i prodere zvučnike, neočekivano i glasno, ili pak, na B1, Going
back to my home town, gdje se jedva nazire sviranje po mandolini u odnosu na
jasne i čvrste udarce ritam sekcije. Neponovljivo. Gallagher, ali Rory ne ona
dva simpa momka iz Oasis, oduvijek je bio nazivan najmarljivijim koncertantom u
poslu i kao takav doživljavan priprostim, narodnim gitaristom, te bio predmetom
cinizma. Doduše, ne baš uvijek i bez razloga (šulja+jeans! naravno da nije bio
fora glamur časopisima) ali je unatoč svemu preživio sve trendove, zadržavši
svoje zamisli i nedosljednost netaknutom. Još da ga je i jetra podržala u
pregnućima…

 

14.
Waiting
for Columbus, dupli je longplej, nikada ne biste rekli, kalifornijskog
benda Little Feat. Naime, holivudski su sastavi obično nosili ili cvijeće u
kosi ili svjetlucali od glam šljokica kojima bi privlačili osobe kako suprotnog
tako i istovjetnog spola, ovisno o preferencijama. Ovi? Ma, jok! U južnjačkom
su duhu skladali mjuzu, pogotovo na prvih par albuma, a kasnije su podvaljivali
i pokoji funky element. Motor im je sastava bio briljantni slide gitarist i
izvrstan pjevač, Lowell George. Snimili su šest besprijekornih albuma, ali
nikada nisu globalno uspjeli, no bez obzira na sve obožavali su ih piratski
izrađivači ploča pa samo dok su bili živi, od 1970 do 1979., su im objavljivali
snimke ko ludi. Stoga, bend odlučuje ’78. objaviti službeni live. Većina
materijala potječe s londonskih koncerata u Rainbow Theatru, a pojačani su za
ovu priliku bili nenadmašnom puhaćom sekcijom The Tower of Power Horn Sectionom
i, kuriozitet, gostovanjem filigranskog svirača ujedno najpotcjenjenijeg bivšeg
člana Rolling Stonesa, Mickom Taylorom u izvedbi senzacionalne bluz stvari
Apolitical Blues. Album zvuči toliko svježe i dobro da je kompatibilan i s
današnjim vremenom, pogotovo otkada je soul revival aktualan, a svirka
Lowellovova slajda! uh, pa taj je tip bio pravi nasljednik Duane Allmanova
stila, neobuzdan ali uvijek melodičan i umjeren.

 

13.
Live
At Leeds, The Who su pažljivo obukli taj vinil u ugodnu žutu boju kako
bi koincidirao s dresom poznatog lokalnog nogometnog kluba (trenutno nisu dio
premier shipa), a na ploči je otisnuto svega 6 stvari, od kojih se Townshend
najviše poigrao u studiju s Magic Bus, gdje je izokrenuo bazično sviranje
gitare i zvuk općenito unatrag pa je to dalo potpuno novi pristup živim
albumima. Sjajan, inventivan i iznimno hrabar potez. Zanimljivo, u vrijeme
objavljivanja ploče (1970), i iako je vjerno dočaravala atmosferu s divljih
nastupa (za potvrdu teze molim lijepo provjeriti uvodnu Young Man Blues u kojoj
briljira neukrotivi Keith Moon) 
Whoovaca, album je, tvrdili su kritičari, prikrila činjenicu da
Townshend s teškoćom piše nove skladbe. Krivo! Krivo!

 

12.
Stupidity,
iliti glupost, bio je odvažan naslov za album koji je, međutim pravim čudom,
postao bestselerom 1976. godine na Otoku, a vlasnici su mu garažni pub junaci
Dr.Feelgood, o kojima je proslavljeni brit redatelj (napravio prethodno
dokumentarac Great Rock’n’roll Swindle, te Absolute Beginners ili glupavi Running
out of Luck s Jaggerom u glavnoj ulozi), Julian Temple tek snimio doc-film,Oil
City Confidential, pred samo par mjeseci premijerno prikazan u Hrvatskoj. Bend
je u vrijeme postojanja svojom svirkom, izgledom i ponašanjem nalikovala tipovima
iz 60ih godina, a njihov zvuk rocka na toj fantastičnoj ploči je ogoljeli
bjelački ritam i bluz izvođen furiozno u manijakalnoj atmosferi ispijača crnih
ginis piva. A još, samo ako vam se da pa, nije teško ukucajte jubito i
provjerite, pogledajte smiješno prijeteće pokrete kao mitraljezom-gitarom koja
stoji pod pazuhom Wilka Johnsona dok svira fraze Chuck Berryja i kreće se poput
pomahnitalog robota, s jedne strane stejdža na drugu!!!

 

11.
Kick
Out the Jams, motherfuckers! E, kad bih barem imao baš tu verziju
albuma… naravno da je u mojoj kolekciji ona ploča s nevinim pokličem,
naknadno nadosnimljenim i nespretno sljepljenim, brothers and sisters. Pa da, zbog tog, onomad uvredljivog vriska
bijelog pantera Johna Sinclaira, prvi tiraž albuma detroitskih mangupa i
polukriminalaca MC5, povučen je iz prodaje da bi se uskoro u shopovima našla
čednija varijanta. Debi album za MC5, i to odmah uživo, zabilježio je
revolucionarnu ideologiju, beskompromisno siloviti i visokoenergični rokenrol,
okovan po prvi puta s dvama  ubojitim
gitaristima, Wayneom Kramerom (imao sam ga sreću i upoznati a njegov autogram
sam pohranio u švicarskoj banci, hehe, a službenici institucije se uzalud trude
pronaći moje ime u vladajućoj stranci pa da štogod i ušićare mojim uhićenjem) i
Fredom Sonicom Smithom (kasnije muž prezimenjakinje Patti), i divljom užarenom
publikom potpaljenom sjajnom naslovnom i Ramblin Rose, ili dugačkom i
razigranom Starship.

 

10.
Peter
Frampton Comes Alive  i dan danas
krasi jedinstveni epitet naprodavanijeg živog albuma ikada objavljenog u još
uvijek postojećoj pop industriji! Da, ali o čemu se tu radi, pitate se? No,
dakle, momak je u vrijeme objavljivanja imao tek 25 godina, prethodno bogatu
karijeru s fantastičnim hard rock sastavom Humble Pie, gdje je dijelio vokale i
gitare s Steveom Marriottom, i već se 1971. otputio u samostalnu karijeru, te
prije negoli je objavio live album sa svjetske turneje realizirao 4 svoja
albuma koji niukoliko nisu dali naslutiti da će peti nasljednik postati
megaselerom. Zapravo, tijekom ljeta 1975. Comes Alive je potpuno dominirao
američkim, a nešto manje ipak britanskim, top listama, afirmiravši malenog
gitaristu Framptona kao zlatnog dečka lako slušljivog rocka. Album je polučio
tri super hita: Show me the Way, Baby I Love your Way i Do You Feel. Savršen
pop proizvod izveden u maniri klasične rock postave.

 

9. The
Name of this band is Talking Heads sadrži dvije ploče, od kojih je prva
radikalno oguljena, svedena na šturu ritam sekciju, klavijaturu i skvičavog pjevača,
dok je već druga zabilježila nešto kasniju fazu njujojorčana s proširenom
postavom udaraljkaša i na duže staze gostujućeg gitariste, Adriana Belewa.
Upravo zbog njega ovaj živi album i zaslužuje moju trajnu pažnju i konstantno
čuđenje. Naime, klasični tretman gitare možete  odložiti u pretinac zaboravljenih vještina
kada čujete slonovski zov ljubavi koji Belew producira tretirajući vlastiti
instrument na način kakav još nitko dotada nije čuo! Dakako, ni naglašeni funk
i ritmičnost svakako nije bilo naodmet čuti u tim drugačijim Talking Headsima.
U svakom slučaju, od produkcije te dvije ploče nećete pasti na guzicu, to je
sigurno, takve stvari možete tražiti od Yes, da, ali novovalni kontekst i zvuk
nitko nije tako uvjerljivo zabilježio kao Byrne i društvo.

 

8. In
the West je, protivno svim očekivanjima da će se Hendrixov živi album
naći pri samom vrhu moje neslužbene top liste, nastao kompiliranjem nastupa u
periodu od ’67 – ’69, pa se na basu izmjenjuju Noel Redding i Billy Cox, a
Mitchell je bubnjarska konstanta kojoj su, malo samo kasnije, izmaknuli stolac
politički pritisci crnih pantera. Ali u ovom tekstu tome nema mjesta…
Longplejka je objavljena, i to je prva takvog tipa, samo godinu nakon Jimijeve
smrti i pomalo je zbrkana, pa sadrži sprtljane ali dragocjene verzije britanske
nacionalne himne s puno nekontrolirane mikrofonije i nikada prije zabilježenu
minijaturu, s posvetom Beatlesima, Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band. No,
ono što  ovaj živi kompilacijski zapis
čini apsolutnim vrhuncem i must-have u kolekciji su nadahnuta verzija, da kao i
obično, Voodoo Chile, beskrajni bluz Red House, te posebice divlji i
poluuvježbani klasik Johnny B.Goode! Nikada boljeg Chuck Berryja nisam čuo! Moj
prva zračno-gitarska akrobacija bila je upravo uz reprodukciju ove iste. Svaki
put kada sestra nije bila u inspekciji svog gramofona. A, da, gotovo da sam
zaboravio – Lover Man sadrži i onaj kratki pasaž s temom Bumbarova leta!
Neobuzdani nastavak soliranja definitivni je primjer Hendrixove inventivnosti i
novih iznenađenja.

 

7. One
for the road je posljednji live album koji me se strahovito dojmio.
Objavljen je u ovom stoljeću, a vlasnici su mu britanski nikada-na-vrhu-bend,
Ocean Colour Scene. Kaloričnu dozu konzervativnog rokenrola na CDu otvara
upravo njihov najveći hit, Riverboat Song, po kojoj će te se ih sjetiti. Ili
ne. No, što čini ovaj bend i njihov live posebnim, obzirom je u današnjim
computer age uvjetima neusporedivo jednostavnije snimati i, ono što čini gotovo
svaki izvođač kako domaći tako i inozemni, objaviti takav proizvod? Vrlo je
teško, dakako, govoriti o nedvojbeno autentičnom snimku uzimajući u obzir
prethodni navod o jednostavnosti interveniranja u postojeći  tonski zapis, pa ipak bih se usudio ustvrditi
da je ovaj prilično netaknut obzirom na titrave prateće glasove koji isplivaju
u npr predivnoj The Circle, ili nepažljivim gitarstičkim ispadima (istina vrlo
rijetkim), ali i konkretnom gotovo pa na ‘suho’ obrađenom zvuku bubnjeva.
Nadalje, fini balans između nabrijanih stvari i seta potpuno akustičnih komada
je realno popraćen, ovisno dakle o karakteru pjesme, umjerenim i gotovo tihim
kvazi-aplauzom do totalno euforičnih ovacija. Da je One For the Road, ime su
naime posudili od njihovih uzora Kinksa čiji se live album identično zove, kojim
slučajem objavljen na vinilu bio bi dvostruki, a samim time i znatno prohodniji
od ovako zbijenih ali ne i previše napornih 74 minuta.

 

6. Alive,
američkog glam kvarteta Kiss, objavljen je 1975. godine, u vrijeme kad je bend
sustavno napadan i ismijavan od strane kritike kao besprimjerni predstavnici
najniže razine rock glazbenika, a upravo suprotno obožavan od mnogobrojne,
domaće isključivo, publike, vjernih fanova svedenih pod nazivnik Kiss Army.
Zaista, jeftini bugi hard rock s budalastim tekstovima, možda i spada u sam vrh
misterija u rokenrolu, pogotovo ako se zna da su u samo tri godine poharali
nacionalne top liste, prekrcali koncertne prostore i k tome postali prava
diskografska komercijalna atrakcija, te unatoč negativnim  konotacijama koje je njihovo ime stvaralo u
utrobama pravih konosera muzike, stvari su se vremenom stubokom izmjenile, Kiss
je ostavština revalorizirana, pogotovo nakon kontinuiranog opetovanja modernih
heavy metal proroka poput Metallice, Anthrax ili Megadeath u kolikoj su mjeri
svojim zvukom i spektakularnim nastupima Kiss utjecali na njihov izričaj.
Istina, bubnjar Peter Criss, osim atraktivne maškare na Mačora, nije pokazivao
osobite ambicije da postane kakav rock Billy Cobham. Ma jok, sviraj ravno, fuš
stalno zatvoren bez obzira na potrebitost dinamike kroz djelove
kitica-refren-solo, no zato je Ace Frehley briljirao u britkim i pomalo
predvidljivim solažama što ga je postavilo na sam pijedestal američkih
noga-na-monitoru gitarskih heroja. Ovaj dvostruki koncertni album prodan je u
tonama, a nedavno je reizdan na 180 gramskom vinilu, u originalnom neproširenom
izdanju.

 

 

5. Rock’n’roll
Animal njujorškog kuma tamne strane, Lou Reeda predstavlja sam vrhunac
njegova, uvjetno nazvanog, samostalnog rada u sedamdesetima. Uvjetno zato jer
ploča sadrži svega pet pjesama, a čak su četiri (Sweet Jane, Heroin,
Rock’n’roll, White Light/White Heat) iz ostavštine bivšeg sastava Velvet
Underground. Međutim, unatoč prekapanju po boljoj prošlosti Lou se okružio
fantastičnim bendom kojemu je prepustio aranžiranje starih favorita u moderni,
čvrsti i konkretni rock zvuk primjeren vremenu objavljivanja longpleja, 1974.
godini. U izvedbi i boji ploče poseban su doprinos  dali sjajni gitarski duo, Steve Hunter i Dick
Wagner, i zapravo su Reedu svojim silnim pregnućima učinili kontrauslugu.
Naime, po prvi, vjerojatno i posljednji, puta ovaj je karizmatik oko sebe okupio
stvarno vrhunski inventivni tim svirača koji ga je na neki način zasjenio, te
su uskoro svi dali petama vjetra kad ih je u bend pozvao Alice Cooper, tada u
samom peaku svoje karijere, a s kojim su također objavili hvalevrijedan live
zapis Welcome to my Nightmare. Posebno uzbudljiva je verzija Sweet Jane, s
prekrasnim introm od gotovo dvije minute nakon čega slijedi fantastičan rif –
tang-tangtangtangtang-tangtang… abeceda za početnika.

 

4. Get
Yer Ya Ya’s Out, glupog li naslova dovraga, je drugi službeni živi
album Rolling Stonesa, objavljen 1970., rekao bih na jednom od njihovih
vrhunaca karijere, gdje se u epizodnoj snažnoj ulozi našao već spomenuti Mick
Taylor. Ploča je snimljena u dva dana u njujorškom Madison Square Gardenu, a
već uvodna Jumping Jack Flash bilježi jedan prekrasan i vrlo tipični svirački
Stones krompir, falš notu koju ju je teško ne zamjetiti, no u apsolutni favorit
se ploče prometnula bluzerska gore-dole-sporo-brzo stvar, Midnight Rambler.
Neponovljiva verzija i samim Stonesima, a kamoli ikom drugom! Nadalje, jedan
kuriozitet vezan uz ovu ploču se nalazi prije Sympathy for the devil. Naime, iz
publike se konstanto čuje ženski glas koji traži paint it, black, paint it black, you devil! A taj isti glas,
nedvojbeno identičan i skinut s Get Yer Ya Ya’s Out, podvaljen je u opću
stadionsku gungulu kojom su Stonesi ovladali 20 godina kasnije, ili preciznije
na turneji znanoj kao Urban Jungle, a to se sve vrlo zgodno da čuti prije
izvedbe You Can’t Always Get What you Want, s još jednog njihovog live albuma
Flashpoint. Kakvi muljatori, a?

 

3. Live&Dangerous
je dvostruki album, vjerojatno najbolji u karijeri irskog sastava, Thin Lizzy,
predvođenog karizmatičnim basistom i pjevačem, Philom Lynotom. Naravno, i ovaj
longplej kao i svi ostali njihovi uratci, je na tragu odličnog, eklektičnog
hard rock bugi stila, s jednom obvezatnom baladom u repertoaru, Still in Love
with You, kojom baš kako i zapovijeda rock dominiraju romantični stihovi o
propaloj vezi podloženi pastoralnim gitarskim solažama, u ovom slučaju Briana
Robertsona i Scotta Gorhama. Album  je
zapravo pravi pravcati biser ispunjen sve samim hitovima, ili onima koji su to
trebali postati – od Rosalie, do Boys are back in Town, ili eksplozivne Don’t
Believe a Word, do ritam&bluzerske Baby Drives me Crazy gdje se razmjenjuje
intenzivna ljubav između Lynotta i publike, pa one zaključne Rocker pa ajmo sve
ispočetka na Jailebreak. Jako važna napomena: ovaj album NE sadrži Whiskey in
the Jar.

 

2. Made
in Japan je stvarno napravljen i usnimljen na dalekom istoku, u vrijeme
vladavine Deep Purple svjetskim pozornicama. U najjačoj postavi, znanoj kao
Mark II, Purple su promovirali u tom času svoj posljednji album Machine Head pa
dobrim djelom i prevladavaju stvari s njega. No, kulminacijom i tog dvostrukog
live seta se ipak drži nadahnuta Child in Time, s briljantnim vokalnim
eskapadama Iana Gillana, kao i fantastični, i uvijek uzbudljiviji uživo negoli
studijski, virtouzo Ritchie Blackmore. Da, ovo je definitivno njihov  ultimativni doseg, no ni ostala trojka ne
zaostaje za dvjema zvijezdama, Jon Lord u svom skoro klasičnom Hammond izdanju
s elementima bluze, čvrsti maestro iz sjene na basu Roger Glover, i super
pouzdani razigrani metronom Ian Paice. Kada sam tek nabavio Made in Japan
posebno sam se zaljepio za Lazy. Kakva predivna komunikacija na relaciji Lord –
Blackmore! Nema kraja toj zapravo bluzerskoj shemi i njihovom kvaziprepucavanju
poput dvoje posvađanih ljubavnika. Pfffuuu! A tek Space Truckin’, s kozmičko
psihodeličnim natjeravanjem ritam sekcije! Da nema ovog pod brojem jedan
apsolutni vladar moga gramofona, no…

 

 

 1. ‘It’s
Alive’, da, nema iznenađenja, njujorških Ramonesa. U ulozi prirodne
protuteže i samouvjerenosti većini gornjih naslova – lišeni imperativa
soliranja i nadmetanja s vlastitim egom, Ramonesi su doveli rock do svojih
početaka neandentralnosti, kako strukturom tako i namjenom. Kratke dvominutne
pop pjesme u ruhu rebelijanskog punka, s tekstovima o izgubljenoj i otupljeloj
generaciji pogađale su publiku zasićenu simfo i hard rock nemanima koje su
vladale dovoljno dugo svjetskim pozornicama da ih se konačno detronizira.
Dvostruki, dakako prvotno a danas sveden na jedan CD, album sadrži gotovo sve
bitno što su dotada Ramonesi snimili, dakle tri albuma, ovdje svedeno na 50ak
minuta! Sve zajedno sljepljeno u jednu masu prekidanu tek s najavnim
DeeDeeijevim one-two-three-four i hey
ho let’s go!!! Album je snimljen u jednu večer, novogodišnju, i ne, nisam
nazočio tom događaju, a bome niti ikoga znam da je bio te sreće, 1977/78 u
londonskom Rainbow Theatreu, a produkciju potpisuje, još jedan kuriozitet,
Thomas Erdelyi, odnosno Tommy Ramone, što mu je ujedno bio i oproštajni potez
za bend. Ukoliko ste ikada dvojili koji naslov Ramonesa biste morali
posjedovati u kolekciji ovime vas razrješujem svih sumnji, It’s Alive! Najbolji
album uživo ikada, odsviran s minimalnim brojem akorada, šarmantan i
nenadomjestiv proizvod u odrastanju, neokrnjena snimka pravog sirovog punka s
28 izvornih privlačnih točaka – od Rockaway
Beach do We Are a Happy Family.