Dolce far niente

16.02.2013.

Prokrastinacija

Autor: Eugen Kinkela

Prokrastinacija. Je li vam poznat ovaj pojam? Ako ste ikad pokušali pronaći odgovor na pitanje zbog čega ste toliko lijeni onda jest – prokrastinacija je, naime, jedna od temeljnih osobina inteligentnih vrsta, a odnosi se na zarazno gubljenje vremena koje sabotira planove i ruši ih kao riječka bura prometne znakove.

zmaj

Dolce far niente. Ispijanje kave u ugodnom društvu uz ugodan razgovor ili ugodnu tišinu (Nije li fenomenalno kad nekoga poznajete toliko dobro da možete gotovo telepatski komunicirati?), njegovo veličanstvo Internet, filmovi, serije... U našoj neposrednoj okolini ima toliko stvari koje su kao stvorene za odvlačenje pažnje od obaveza. Naravno da je gledanje serije zanimljivije od učenja za kolokvij, ali to je već jedna druga priča. Svaka obaveza je nužno neugodnija od neobaveznoga provođenja vremena, i tako to mora biti, jer inače ne bi ni postojalo ono što nazivamo prokrastinacijom. Ja, čak i kao samozvani ekspert na ovom polju s dugogodišnjim iskustvom (ovaj članak pišem – neki će pogoditi – umjesto da učim) nemam dovoljno znanja da proniknem u sve tajne ove podmukle (mučke?) ljudske karakteristike, pa ću se zadovoljiti time da pokušam objasniti neke od njezinih tipičnih karakteristika.

Prvo pravilo svakoga lijenčine je da ako je vrijeme slobodno, ono je upravo takvo – dakle neispunjeno bilo kakvim obavezama. Slobodno vrijeme svaki neradnik smatra svojom svetinjom (zarađenom, naravno, izvršavanjem mrskih obaveza u za to predviđenom vremenu) i najgora ideja za provođenje slobodnoga vremena je definitivno bilo kakva korisna aktivnost. Drugim riječima – ovo je moje slobodno vrijeme, a obaveze i želje drugih neka uzmu broj i stanu u red. Upravo zbog toga nas zadaće za praznike, seminari i učenje pretvaraju u fuu-face kada se pokušavaju nastaniti u našem slobodnom vremenu. A uvijek to pokušavaju, zar ne?

Drugo je nepisano pravilo da naš um radi protiv nas samih. Ili je tako samo u mom slučaju. Je li vam se ikada desilo da vam je ubitačno dosadno i ne možete se sjetiti ničega čime biste ispunili vrijeme, a u drugoj prilici, kada morate napisati tu zadaću za sutra ujutro, padne vam na um genijalna ideja za fotografiju, priču, pjesmu, status na Facebooku ili nešto deseto (ovisno o afinitetima)? Nisam ni sumnjao. Čini se kako nas, kad smo pod stiskom, obasipaju konstruktivne i privlačne ideje koje nemaju veze sa zadaćom koju moramo obaviti i ne daju nam da joj se sasvim posvetimo. S druge strane, kada imamo višak vremena, ove ideje spavaju u nekoj od ladica našega uma, i čekaju da ih probudi konvoj obaveza koji prolazi ispred njih. Na stranu Murphyjev zakon, ovo nije fer, zar ne?

Treće je sveto pravilo da prokrastinacija izaziva krivnju. Ako kod vas nije tako, onda ste veće lijenčine od mene, a ne želim nikome predati ovu titulu pa ću nastaviti tvrditi da je kod svih tako. Svi mi, dakle, znamo kada ne radimo ono što bismo trebali. Ovakva aktivnost (gledanje filmova, kopanje po internetu i slično) dok obaveza čeka da joj se posvetimo, izaziva poznati i nezamjenjivi osjećaj koji je kombinacija neugode, krivnje i osjećaja nesposobnosti. Sami sebe krivimo za svoju lijenost i unaprijed prihvaćamo poraz – kašnjenje, lošiju ocjenu, gubitak kredibiliteta kod drugih. Na ovakav način ulazimo u začarani krug: kada jednom prihvatimo da smo lijeni, od sebe očekujemo sve manje i na kraju se zadovoljavamo mrvicama. Kako smo i dalje svjesni da su ovo mrvice, gubimo sve više volje za bilo kakav rad. Ovo nas, pak, dovodi do četvrtoga i posljednjega pravila. Ne tvrdim da postoje samo četiri, no volim ovaj broj i trenutno se ne mogu sjetiti niti jednog drugog. A i ne da mi se razmišljati jer sam lijenčina.

Četvrta se zlatna regula možda nekom neće svidjeti. Ne sviđa se ni meni, ali prihvaćam da ona postoji. Je li vam se ikada desilo da u širem društvu imate osobu koja studira, radi, ima privatni život i općenito je u svakom pogledu vrjednija od vas? Vjerojatno ta osoba ima i bolje ocjene, i više novaca, i više prijatelja. Ako ste u jednom trenutku shvatili da vas takva osoba živcira, čestitam – vi ste prokrastinator. Ovakva vas osoba živcira jer vam pokazuje kako biste i vi mogli biti bolji i stizati više toga. Ona vas živcira jer vam pokazuje da sve što sam prethodno nabrojao ne mora biti tako. Na stranu individualne razlike, svi smo više-manje podjednako sposobni za rad. Ono u čemu se najviše razlikujemo su naši umovi i to koliko smo ustvari robovi svojih navika i uvjerenja. Ako vaš prijatelj i kolega može toliko toga, teoretski biste mogli i vi, zar ne? Ovo zvuči pretenciozno, ali je uvjerljivo baš zato jer se ne može dokazati da nije točno.

Što ćemo dakle raditi večeras? Ja ću – za promjenu – učiti, jer ću nakon toga moći čestitati sam sebi i nagraditi svoj trud – pogađate – prokrastinacijom...