Vinil je finil

05.02.2019.

Hipodrom '81.

Autor: Vlado Simcich

Trebalo mi je gotovo godinu dana da se riješim one sitne kišice koja mi je ledila mozak i uporno me namakala upitima oko onog neobičnog prisjećanja Teofila Pančića, beogradskog novinara i pisca. On je, zajedno s mnogim drugim govornicima, sudjelovao na tribini u Circolu povodom dana, 22.3., koji je u Rijeci obilježen Parafovim. Tada je primijetio kako je nadureno stajao u prvom redu okrenut leđima svom najdražem punk bendu. Jer im se pridružila pjevačica, a on je očekivao rudimentarni zvuk gitara. Navodno još nije imao razvijen kritički duh pa je smatrao da je sint u punk bendu izdaja. A i glas Vim Cole.

Vava - Vinil je finil

Naravno, kasnije je revidirao svoja stajališta i raspoloženje prema drugom izdanju Parafa, ali tada, kao petnaestogodišnjak, nije imao previše volje oduševljavati se novim zvukom starog benda.

Budući da je tada živio u Zagrebu, odlučio sam se pozabaviti detektivskim poslom dislociranim od Rijeke i zaroniti u daleku prošlost, ali 200 km sjevernije. Slučaj me je zaintrigirao. Nemam suviše preciznu memoriju pa sam svojim pozivima morao polaskati nešto manje od stotinjak prijatelja, 'prijatelja' i poznanika. Nitko se ne sjeća nikakvog koncerta. Tuluma da, gdje su se susretali s ovima ili onima, to da! Gdje se puštala muzika neumjereno glasno, sagovi su bili oni teški i debeli, udobni za sjedenje, ali tjeskobni svejedno, ormari sa staklenim vratima su bili u funkciji izloga kristalnih proizvoda, slike na zidovima s krajolicima ili jedrenjacima jeftini plagijatorski radovi, kauč ogroman i pohaban, baš kao i pripadajuće fotelje, a stolić za držanje nogu samo raskliman i nimalo buržujski. Tamo bi se pucalo od bezrazložnog smijeha, srednjoškolskih viceva, skrivala se emocionalna ranjivost pred zanesenim kolegicama koje bi samo ponekad pokazale zanimanje za neke teme koje nisu bile direktno vezane uz rokenrol. Onima koje su, pak, pokazivale previše strasti prema 'muškoj' stvari nije dobro stajala takva opijenost. Nisu znale stavljati nogu preko noge i zamišljeno, barem nakratko, šutjeti. Ali nećemo se lagati - i one su imale svoje obožavatelje iako su oskudijevale senzualnim kretnjama kao u slow motionu. Svi se rado prisjećaju staromodnih širokih hlača, ali nitko više ne pamti mladenačke fantazije. Slušalo se na takvim čajankama začinjenim jeftinim alkoholom buduću klasiku – The Clash, Idole, Film, Čorbu, Pekinšku patku, Azru, Stray Cats, s kazeta Termite, Pankrte.

Ponekad se i sinkronizirano pjevalo jer uvijek se netko našao s raštimanom gitarom i bogatim poznavanjem pet ili šest akorda. Cigarete, Filter 57, su se trošile i trovale pluća, nekima trajno ostavljajući traga, ali nitko to tada nije znao. Osim toga, plan se sastojao od toga da će se živjeti vječno. I tako su se slične epizode ponavljale jednom mjesečno, a adrese okupljanja alternirale, ovisno o tome čiji bi se roditelji otputili na nekakvo poslovno putovanje (čitaj: bijeg od napornih tinejdžera). Kada su se, međutim, planeti pogrešno posložili i apstinencija od druženja odužila tražili su se drugi načini zabave. Za novac se svima fućkalo, ali ti je bio nužan ako si želio otići na neki koncert.

Takav jedan spektakl, otkrio sam nakon arheoloških prekapanja, organiziran je pod nazivom Hipodrom '81. Ulaznica je koštala neozbiljnih 30 dinara. Teško prevodivo u današnje monetarno stanje, ali recimo cijena kao malo skupljoj lizaljci.

Tomislav, posljednji od onih koji se sjeća gotovo svega, bio je tamo. Poslije se angažirao u drugim poslovima, novinarskim i uredničkim, no tada je pohađao 3. razred srednje škole u Zagrebu. Ispričao mi je: "To je sve organizirala novinsko izdavačka kuća Vjesnik. Tam' mi je stari delal i tu godinu su odlučili svoj dan ne proslaviti sindikalno neg' tak', pridobivanjem mladih čitatelja velikim koncertom. Ali imali su peh jer je taj lipanj kiša non-stop lijevala, pa su morali odustati od Hipodroma, a kaj ćeš u tom blatu, pa su premjestili sve u Dom sportova. Bilo je krcato, a počelo je sa svirkom u dva popodne! Ak' se dobro sećam nesreću da otvore koncert su imali La Fortunjeros. Si čul za njih? Onda je došla Boa, al' još nisu bili niš poznati pa sam samo buljil u njih. Riblja čorba je razvalila, a to pamtim jer onaj basist Miša Aleksić tu večer zbog nečeg ni sviral s njima. Zijevao sam kad su na bini bili Izazov, ali raji je bilo super kad im se pridružil Mlinarec pa sam i ja zapjevao s njima Noćnu pticu, Mora da sam bio mlad, Caracas i Osmijeh.

E, kad su oni završili nastal je kaos! Svi smo čekali Paraf, vidili smo da se penje gore Zdrave, a bubnjar je mijenjao doboš s jedne na drugu stranu. Za mikrofon je stala Vim Cola, al onda još nismo niš znali o njoj. A di je Valter, vikao sam. Oni su svejedno zapržili, a meni se činilo ko da mi je neko konfiscirao prošlost. Istina, kratku, ali svejedno. Kako su ovi dalje svirali čvrsto i sigurno, a i pjevačica mi se počela dopadati, krenuo sam skakati i gurati se ramenima. Ništa neprijateljski, tak' se čagalo onda, sudaral sam se s drugima, nešto nevidljivo nas je počelo vezivati za bend, k'o da smo se slijepili s njima. Onaj prvi moment rasplinutosti i razočarenja je tak' brzo nestal! Kad su završili pragmatično sam se otišal umit u wc, osvježit litrom vode, bil sam potpuno mokar! Vruće i zagušljivo je bilo, klima nije postojala u dvorani, pa sam sjedio i hladio se na hodniku dok su svoje ture na bini odradili Pekinška patka, Film i Aerodrom. Kaj je još ono, čekaj da se setim... a, da Prljavci su pokupili jako dobar feedback, pa Valjak na vrhuncu svoje diskografske karijere, a ono, hitove su drapali – Lutku, Ona je tako prokleto mlada, Hvala ti, Stranica dnevnika, Neda, ma kaj ja znam! I taman kad smo se počeli već razilazit, jer k'o će sad imat muda nakon njih izaći van, al posle sam skužil da sam ishitreno zaključil da je sve završeno, bil sam umoran k'o cucek nakon šetnje valjda zato, evo ti na stejdžu - Leb i sol! Ono, kaj, nisam bil baš opsjednut tim presviravanjem, pripadal sam nekak' prirodno novovalnoj sceni, a s ovima nisam imal niš zajedničko. Recimo da sam gajio neki mutni entuzijazam prema njima, ipak sam ja vesel i samo malo čangrizav momak, kaj ne? I sreća je da sam ostal do kraja jer su im se, kako lucidno mi to iz današnje perspektive izgleda, pridružili, pazi sad – Bregović i ona dva Idola, Vlada i Nebojša, pa su svi skupa je..no raspalili Bosanca, ne, ne, ne Bosanca, nego Ne spavaj mala moja, tako je, Maljčiku i još Ha ha ha! Kakav furiozni završetak i kombinacija svirača, a?".

Zbog ovakvih trenutaka ponekad požalim što se internet nije ranije rodio i bilježio trenutke na ovako hipnotičan način, srcem i napetošću nove lastike.

Tagovi: