Vinil je finil

22.09.2016.

Život poslije Hartere

Ponekad novi život može dobro razvit svoje korijene, pustiti ih duboko i uvjerljivo. Poslije, nakon nekog perioda, se tek uz jako puno truda prisjećamo da je postojalo i nešto prije. Što je imalo i drugačije nazivlje. Kad sam prvi puta otišao na festival koji je organizirao Simon Dejhalla držao sam fige da ću ondje zateći toliko ljudi da ću imati s kim popiti cugu i malo se pogurati prema prvom redu i pogledati ono što me uistinu zanima. Ali, čovječe, kako je to bila loša procjena! Prije svega – ondje je bilo more publike, a ja sam bio poput stranca ubačen u oluju! Dok nisam dopustio da me prostor, dobra i vesela atmosfera u potpunosti ne usišu. Ajde, neću pretjerivati, ali trebalo mi je nekih sedam do osam minuta.

A Hartera napučena neznancima odjednom se počela, postupno, minut za minutom, neprimjetno ispreplitati s dobro znanim licima, prijateljima i kolegama s kojima sam imao zaista što podijeliti, jer moj je život bio neodvojiv od njihovih. Naravno, mogao sam izabrati tu večer ne otići prema staroj tvornici papira, ostati doma buljeći u neki loš tv program, proizvoljno se izolirati kako se i inače vole neki stanovnici našega kraja. A onda se dan kasnije gristi jer su propustili nešto doista veliko, možda čak i sudbonosno. Jer su se ponijeli prema jednom zaista važnom događaju kao da su se zatekli u Transilvaniji, u suton stigli kući i povukli tridesetak kila težak zasun na vratima iza sebe. Neka sve ostane na pristojnoj udaljenosti, zar ne? Kako sam svjedočio fantastičnoj koncertnoj ponudi na toj prvoj Harteri, izuzimajući pokoje ime, raspoloženje prema lokalnom festivalu koje je ambiciozno grabilo prema međunarodnoj reputaciji, nastavio sam odlaziti i sljedećih godina. Bilo je to stvarno dobro mjesto, obećavalo je sretnu budućnost, svjetska imena u pohodu na Rijeku! Naš grad je bio kao vatrena ptica, industrija je otišla Manituu na ispovijed, ustupivši mjesto novim trendovima na svojim isluženim i napuštenim prostorima. Tako šik da je gotovo bilo i kul! Ali, kvragu, te zgrade izložene stotinama decibala nekoliko uzastopnih godina, bez adekvatnog održavanja, počele su se pretvarati u opasnu tempiranu bombu.

Doista je malo trebalo da se glavni koncertni prostor prošle godine ne pretvori u Bagdad s početka stoljeća – u ruševinu pod kojom je zatrpano sljedbeništvo dobre zabave, tinejdžeri u finim majicama, izvođači nabrijani za konvkistaciju novih fanova! U tom trenutku svaki bi svjedok festivala morao biti jako kreativan da prikaže ovaj antiklimaks kao veliku pobjedu, složit ćete se. Davor Viduka, briljantni gitarist negdašnjih Kojota, a sad u službi Kawasaki 3P, na tonskoj je probi izvukao prilično debeli kraj kad se urušio dio krova, ateriravši na njegovu ruku. To je bio, ironično je reći, dobar znak, a ujedno je označio i kraj Hartere kakvu smo poznavali. Naime, ne želeći više se upuštati u zdravstveni hazard publike i izvođača, organizatori odlučuju izmjestiti događaj na novu lokaciju zadržavajući staro ime. Možda je to u redu, tranzicijski period u kojem se privikavamo daje nam osjećaj sigurnosti i udobnosti, oko cijelog festivala se vrti orbita uobičajenog pozitivnog medijskog ugođaja, lokalni radiji rade sto na sat, podrška dolazi i od tiska i sve se čini da je festival na dobrom putu za oporavak. To se i potvrdilo protekli vikend, Torpedo je ispunio očekivanja, izbor je vokalno instrumentalnih sastava bio korektan, posjeta nije razočarala – bilo je pesimista koji su tvrdili da bi festival mogao ubuduće okupljati šačicu fanatika poput onih lovaca na NLO-e u Roswellu – i izostao je građevinski kolaps zgrade. Pa, dakle zašto onda ne već sljedeće izdanje festivala jednostavno nazvati pravim imenom? Eksplozivnim, rasprskavajućim, Whiteheadovim izumom?