Paviljon Ri

06.03.2019.

Žene u riječkoj muškoj industriji

Autor: Velid Đekić

Njihov dan je pred nama. Nisam od onih koji misle kako je sve što se odnosi na žene potpuno zasebna priča, bome niti od onih koji bi sve ženske posebnosti utrpali u opći, zajednički koš. Mi smo dva lica istog novčića, zasebne strane zajedničke priče. Što to znači iz perspektive govora o riječkoj industrijskoj baštini? Ima li ženskom pogledu u toj temi uopće mjesta?

Paviljon Ri / Velid Đekić

Odgovor je potvrdan. I s njime ćemo se tek trebati ozbiljnije suočiti, uranjajući u istraživanje toga važnog poglavlja ovdašnje industrijske priče, sve da bismo se uputili u ženski doprinos onomu čime se u Rijeci danas tako ponosimo. Podaci što slijede neka budu poticajan uvod u to istraživanje.

Žene se nisu lako izborile za svoje mjesto u riječkim radničkim redovima. Gradske industrijske zone u 19. stoljeću, pa i poduže vrijeme nakon njegova završetka, bile su najvećim dijelom, ako ne i gotovo u cijelosti muška radna carstva. Sve zbog tradicionalnog podrazumijevanja da se na radnim mjestima u ovdašnjim brodogradilištima i ljevaonicama, u elektranama i u lučkim skladištima, u gradskoj Plinari, Tvornici torpeda, Rafineriji nafte, Tvornici bačava i sanduka, u tvornicama namještaja, željezničkim radionicama i sličnim ambijentima zapošljavaju gotovo isključivo radnici.

Potvrde za to nalaze se u izvještajima što su ih tvornička vodsta iz godine u godinu dostavljala onodobnoj riječkoj Trgovačko-industrijskoj komori. Prema njima, u Tvornici rasvjetnog plina (npr. 1891. i sljedećih nekoliko godina) radi preko 50 radnika, a žena nema nigdje na popisu. Isto vrijedi za Ossoinackovu Tvornicu bačava i drvenih sanduka (40 muških radnika, žena nema). U Tvornici kemijskih proizvoda 1896. godine radi 30 radnika, radnica niti jedna, a u Brodogradilištu Howaldt & Co. na popisu se nalazi 181 radnik, dok je rubrika za žensku radnu snagu prazna. U Tvornici torpeda iste godine zaposleno je 350 radnika, žena nema.

Izvještaji o radu Rafinerije nafte zanimljivi su zbog maloga tektonskog poremećaja nastalog 1890-ih. Čitamo li u njima napisano, eto nas ususret  podatku kako oni poduži niz godina nigdje ne spominju radnice, sve unutar tvorničkog kruga ostaje na muškom rodu. Tako je u Rafineriji 1891. bilo zaposleno 300 radnika (izričito se kaže muških, a budući da je izvještaj pisanim talijanskim, koristi se izraz maschi), sljedeće godine riječ je o njih 250.

Međutim, 1893. bilježi se ozbiljna novost, zapošljavanje ženske radne snage. Izvještajna rubrika za radnike donosi marno sljedeće informacije: 236 muških (maschi) i 2 ženskih (femmine), plus 14 muških pomoćnih radnika. Godine 1894. brojke će se promijeniti u muškom dijelu priče, također u formulaciji opisa, pa će Rafinerija imati 163 uomini i 2 donne, a slično je stanje 1896, kada popis bilježi 270 uomini i 2 donne. Sljedeće godine jedna od te dvije radnice prestat će biti zaposlena u Rafineriji (250 uomini, 1 donna), a preostala radnica – pretpostavimo li kako je riječ o istoj, prethodno zaposlenoj osobi – ostat će jedina žena u potpuno muškom pogonskom okruženju sljedećih sedam godina, što će reći sve do 1904, kada će se brojno stanje zaposlenih opisati podatkom: 350 uomini i (ponovo) 2 donne.

Ljuštionica riže je 1891. godine imala na popisu 300 radnika i 70 žena, dok je u Tvornici duhana 1909. bilo zaposleno 175 muškaraca i 1936 žena

Što zaključiti? Nema dvojbe, Rafinerija je u to doba smatrana izričito muškim carstvom, pa je svako zapošljavanje drugog spola bilo poseban događaj, stoga u službenim izvješćima vrijedan i posebnog  bilježenja. Kako li je onoj jednoj donni bilo raditi, na kojemu je mjestu radila – u radničkoj kuhinji, u administrativnom uredu ili negdje drugdje – ostaje samo nagađati, kao što je područje nagađanja i njezin identitet, odnosno ime i prezime.

Drugdje je stanje, rekosmo, slično ili još gore.

Pa ipak, načelo kontrasta, a jamačno i s njim povezan socijalni dinamizam (ako nigdje drugdje, a ono barem tijekom zajedničkih tramvajskih vožnji gradom na posao i s posla) profunkcionirali su zahvaljujući sredinama poput Ljuštionice riže i Tvornice duhana, koje se moglo smatrati djelomičnim ženskim radnim carstvom, u drugom slučaju čak većinskim. Ljuštionica riže je 1891. godine imala na popisu 300 radnika i 70 žena, dok je u Tvornici duhana 1909. bilo zaposleno 175 muškaraca i 1936 žena (vidi fotografije radnica Tabacchiere).

Druga polovica 20. stoljeća donijet će u tomu golem iskorak, žene će se probiti i na ona radna mjesta na koja u neka prethodna vremena nisu smjele ni pomisliti. Prođimo kroz radnički ulaz Tvornice ambalaže i uvjerimo se što znače te riječi u njezinu primjeru. Kada je 1963. godine Tvornica ambalaže 8. mart dobila naziv prema međunarodnom prazniku posvećenom borbi za ženska prava – prema usmenoj informaciji, predlagač je toga naziva bio mladi zaposlenik u Projektnom odjelu Tvornice Edoardo Torjan, dakle na djelu je bila muška inicijativa – bila je to posljedica činjenice kako su 70 posto njezine radne snage činile žene.

Ulazak žena u tradicionalna radna muška carstva, koji se s vremenom neizbježno morao dogoditi, nije uvijek značio socijalni plus niti za jednu niti za drugu stranu, pitanje je u kakvim se uvjetima taj ulazak događao.

Tako je to nekako bilo, dok je riječke industrije bilo.