Posjet Francuskoj, Švicarskoj, muzeju informatike i CERN-u

25.07.2011.

Zemlje sira, čokolada, satova i franaka

Autor: Svetozar Nilović

Uvijek se u dosadašnjim bilješkama dotaknem Peek&Pokea. Vjerojatno svjesno jer u 4 godine postojanja omogućio mi je brojne susrete, poznanstva, prijateljstva, neprijateljstva… i putovanja. Jedno od takvih bila je prije par mjeseci Moskva gdje sam se uputio "Putevima Roberta Bartinija" ali i neskromno spojio ugodno s korisnim. Ovaj put je ipak bio malko bliži, povod putovanju posjet švicarskom muzeju informatike "Bolo" i najpoznatijem svjetskom znanstveno-istraživačkom centru CERN-u, a i opet neskromno spajanje ugodnog s korisnim i jedna ruta Ženevskim jezerom i izlet u jedan zaista zanimljiv francuski gradić.

Put nas, naravno, vodi iz Rijeke, preko Slovenije, Italije, Francuske do Švicarske kao krajnje destinacije. Preciznije destinacije za obilazak jer smo noćili u Gaillardu, francuskom gradu koji je fizički spojen s Genevom. Razlog je naravno financijske prirode pa putnicima namjernicima imovinskog stanja poput mog, noćenje za 15 eura po danu je  i više nego povoljan izbor. Naravno da hotel, u čijem se imenu kriju vodeni kreveti, mesing, ogledala, bar s izborom finih vina, ne sadržava ništa od navedenog, ipak u Hotelu Premiere Classe sam se osjećao savim ugodno i za noćenje je bio i više nego dobar izbor.

Davno prije nego je Hrvatska postala velesila barem po autocestama, iz knjiga smo još kao klinci s nekakvom čežnjom učili o "Autostradi del Sole" ili "Autoputu sunca" koji se proteže Italijom. I taj cijeli put sad nema potrebe opisati jer je više manje copy/paste kako kroz okolinu tako i po popratnim ugostiteljskim objektima počevši od lanca "Autogrilla" čiji dućani svojim interijerom jednostavno vabe za potrošnjom, tako i naplatnim kućicama. Putovanje od Trsta preko Venecije i dalje prema Milanu je zanimljivo isto kao i vožnja bilo kojom drugom auto cestom. Nakon pedesetak kilometara od prolaska Milana prema Torinu, konačno se odvajamo s matičnog autoputa i putem prema talijanskom gradu Aosti drastično se mijenja i okolina. Strmi vrhovi Alpa se naziru i sve su bliže kako se bližimo vjerojatno najpoznatijem tunelu na svijetu, koji vodi ispod najvećeg vrha Europe  - Mont Blanca. Iako već poodavno nije najduži na svijetu, ovaj tunel ostaje zabilježen kao mjesto najveće tragedije koja se dogodila u cestovnim tunelima. Kamion koji  je prevozio maslac, zapalio se negdje oko sredine tunela, i za nepunih 15 tak minuta odveo u smrt 39 osoba. Iako su i inženjerska rješenja doprinijela tragediji koja se mogla izbjeći, pitanja sigurnosti su se od dana tragedije drastično postrožila  tako da se vozila propuštaju naizmjence sa strogim ograničenjem kako brzine tako i razmaka od 150 metara između vozila. Ulazak s talijanske strane i nakon dvadesetak minuta nalazimo se na francuskoj strani odmorišta s kojeg se pruža nevjerojatan pogled na glečer i Mont Blanc.

Nakon otprilike sat vremena vožnje kroz impresivni krajolik, stižemo u već spomenuti Gaillard, francuski grad(ić) u kojemu ni nakon 4 dana provedena u njemu nismo uspjeli locirati ono što svaki grad čini gradom – strogi centar tj. glavno šetalište. Iako smo prethodno rezervirali sobe u Hotelu Port de Geneve, nadasve "ljubazna" recepcionerka i/ili vlasnica nas je iznenadila informacijom da smo u međuvremenu ostali bez soba i nakon što je naša suputnica gđa. M pokazala svoj goropadni karakter i perfektno znanje francuskog, istu je natjerala da nam nađe drugi smještaj. Hotel Premiere Classe izgleda više kao Via Roma (riječki zatvor). Izgled neka ne zavarava jer smještaj u 4 kvadratna metra pruža sve ono što je potrebno za neku startnu bazu kao i ljubazno osoblje (Vincent i njegov pas). Ali ne i više od toga.

Gaillard i Geneve su fizički spojeni tako da je nama laicima naviklima na granične prijelaze i "Not EU"  rampe između Francuske i Švicarske, djelovao više kao nekakav punkt za prodaju tramvajskih karata za obližnju tramvajsku stanicu koja se nalazi na samoj granici. Ulazak u Švicarsku i kupovanje  godišnje vinjete za autoceste olakšava nas za 40 CHF. Vožnja kroz Genevu, koja nam trenutno nije odredište, uz Ženevsko jezero vodi nas do našeg dnevnog cilja – Muzeja informatike "Bolo" smještenog u sklopu sveučilišnog centra u Lausanne.

Kroz Muzej "Bolo" proveo nas je vlasnik zbirke i muzeja Yves Bolognini, koji osim pravog muzejskog ugođaja, uživa kako potporu grada Lausanne, tako i privatnog sektora. Do kraja godine, Yves nas upoznaje, Muzej "Bolo" seli se u veći prostor, a ono što se tamo nalazi zaista je vrijedno gledanja. Kroz prostor Muzeja dominira i tzv. BioWall, a neki naš ushit kako je riječki Peek&Poke veći, ubrzo zamjenjuje osjećaj pokornosti kad Yves pokazuje skladište s eksponatima koji fizički ne stanu u prostor njihovog muzeja.  "Muzej Bolo" član je asocijacije švicarskih muzeja i prepoznat kao originalni projekt također nekolicine entuzijasta od strane grada Lausanne i švicarske države. Ah da, sa sjetom ću ja, pogleda uperenog k nebu...

Drugi razlog zbog kojeg nas je put doveo u Švicarsku tj. Genevu je naravno CERN. Da li još vrijedi ona vidi Napulj i Muori (Umri) (Muori je mjesto pored Napulja i nema nikakve veze sa smrću) ali CERN se u nekom budućem itineraru svakako mora vidjeti. Nastao je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, između ostalog i da bi spriječio odljev mozgova u Ameriku. Postao je poznat po najskupljem znanstvenom projektu na svijetu – Velikom sudaraču čestica (Large Hadron Collider). Veliki prsten radijusa 27 kilometara proteže se kroz Švicarsku i Francusku, a u samom CERN-u uposleno je preko 20.000 znanstvenika iz cijelog svijeta, tako i naše gore listovi.  Sustav dug 27 kilometara konstantno je ohlađen na 2K (- 271 stupanj C), a cijeli CERN troši energije koliko i pola Švicarske. Za posjet CERNu potrebno se predbilježiti minimalno dva tjedna unaprijed, a naši znanstvenici Senka Đurić i Darko Mektorović za nas su odvojili cijeli dan i pokazali nam tajne koje CERN krije. Dobro, malo je preteška riječ "tajne", jer u CERN-u doslovno nije ništa zabranjeno. Iako smo nažalost ostali uskraćeni za spuštanje na 100 metara i susret s LHC Atlas, omogućen nam je pogled kontrolnoj sobi iz koje se upravlja ovom kolosalnom ljudskom umotvorinom, brojnim tematskim izložbama, kao i nezaobilaznom ručku u sklopu instituta. Obilazak tematske izložbe o nastanku CERNa  ujedno, poslije skoro 5 sati označava i kraj našeg posjeta ovom znanstvenom centru. Usput, znate li da je  prvi www upravo prije 20 godina krenuo iz CERN-a?

Kad se poklope zvijezde i zavlada sinkronicitet, a sreća prati hrabre, za vrijeme boravka u Švicarskoj tj. uz obale Ženevskog jezera odvijao se i najpoznatiji jazz festival na svijetu – Montreux. Ali prije Montreuxa na kratko smo se zaustavili u još jednom gradu – Nyonu. Gradić na dvadesetak kilometara udaljen od Ženeve krasi centralni trg i dvorac s kojeg se pruža predivan pogled na Ženevsko jezero. Četrdesetak minuta u Nyonu nažalost nije dostatno za sve što pruža ovaj gradić, koji u nogometnom svijetu itekako puno znači. Krovna  europska nogometna organizacija UEFA stoluje u njemu. Jean Alessi je ovdje našao svoj krov nad glavom, a nedostatak vremena i put za Montreux skratio je posjet ovom zaista predivnom gradiću... nekako ipak pretihom.

A onda za razliku od Nyona – Montreux. Grad s dvadesetak tisuća stanovnika, grad u kojem je zauvijek zaklopio oči Vladimir Nabokov i grad u kojem stoluje najpoznatiji Jazz festival na svijetu. Iako smo sasvim slučajno naišli za vrijeme trajanja festivala i svi nekako s velikim očekivanjem, mada ne znam kakvim, svakako nismo očekivali kilometarsko probijanje kroz gužvu u kojoj se razaznaju razni mirisi pečenog mesa ali i onaj slatkasti miris zbog kojeg se kod nas "robija", a tamo konzumira bez sankcija. Što je Montreux Jazz festival? Ukratko rečeno, možda i pregrubo s obzirom da nismo prisustvovali koncertima, dani pive i ribarske noći pa pomnoženo s 10.000.

Jutarnja Geneva, sa svojih pola milijuna stanovnika, više odiše mirnim životom nego vibrom velegrada. Buka je ovdje nepoznat pojam, i jedina je ona koju stvara šum poznatog vodoskoka. Iz Geneve za Dnevnik HRT javlja se Mirjana Rakić. Prepoznatljiva pozadina koja je s tako malo truda i ulaganja postala prepoznatljiva poput Eiffelovog tornja. Mol vodi do same fontane koja izbacuje mlaz vode 140 metara u zrak a izgrađena je daleke 1886. godine i svojevrsna je turistička meka za slikanje. Uz obalu pored brojnih kafe barova i restorana, nalaze se mnoge uslužne djelatnosti, a ono što plijeni posebnu pažnju je i iznajmljivanje bicikla i to za prvih 4 sata potpuno besplatno. O Ženevi bi se mogla napisati cijela knjiga jer skoro sve važne svjetske organizacije imaju svoje sjedište upravo tu. Da li ima smisla napomenuti da je Ženeva drugi grad po veličini poslije Zuricha? Vjerojatno ima, ali ono o čemu nema smisla pisati su cijene. Stoga ću ukratko: zamislimo da su nam primanja 5000! Da li bi nam bilo skupo popiti kavu vani za 1,5? Pojesti pizzu za 30? Vjerojatno ne bi, ali ove brojke valja pomnožiti s tečajem  tako nam omiljenog CHFa.

Prelazeći tako granice Francuske i Švicarske kao na promenadi, umjesto u H.R. Gigerovom muzeju našli smo se u malenom francuskom gradiću Annecyiju. Slučajno nabasavši na bespućima cyber prostora, ovaj grad nas je privukao naslovom na službenim stranicama – francuska Venecija. Otkriće ravno Kolumbovom stupanju na američko tlo. Annecy, gradić sa svojih pedesetak tisuća, turističko je središte kakvom trebaju i moraju težiti gradovi u Hrvatskoj. Poznati festival animiranog filma, u kojem su sudjelovali i naši umjetnici, kao i kandidatura za Zimske olimpijske igre 2018. godine, Annecy su ucrtale u kartu važnih turističkih destinacija jugoistočne Francuske. Svega tridesetak kilometara od Ženeve, ovaj gradić smješten na umjetnom jezeru krasi prepoznatljiva utvrda/zatvor "Palais de l'Isle" iz 12. stoljeća na umjetnom kanalu koji vodi iz obližnjeg umjetnog jezera. Strogi centar odista odiše srednjim vijekom. Srednjevjekovnu idilu "kvari" otprilike dvjestotinjak prepunih restorana. Pažnju plijeni i slastičarna s 58 vrsta sladoleda. Izbor naravno pada na onaj s najprirodnijim bojama – plavim. Napuštajući Annecy i opet ni sami ne znajući kada i kako ulazimo u Švicarsku, na zadnje viđenje Ženeve, ovaj put noćne. Očekivanu tihu Ženevu noću, zamijenila je buka i par tisuća ljudi koji su cupkali u ritmu techna. "Lake Parade",  koji je mirnu jutarnju Ženevu pretvorio u bučnu metropolu, prepunu mirisa. Zabranjenog!

 

 

FOTOGALERIJA (50 fotki)

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 7