Vinil je finil

21.05.2019.

Zaboravljeni intervju s Kojom (1988.)

Autor: Vlado Simcich

Zazvonio mi je telefon, prenuo me iz zagrobnog mira kojemu sam težio dok sam preslušavao Momentary Lapse of Reason. Nisam si mogao priuštiti dulji rok za nejavljanje pa sam podignuo slušalicu. S one strane bio je urednik rubrike Rock kultura, koja je svojedobno izlazila u subotnjim izdanjima Novog lista.' Ako nemaš ništa pametnije za radit (iako ne znam otkud mu to tumačenje mog slobodnog vremena) daj mi napravi razgovor s Kojom. Ionako sviraju kod vas u klubu'.

Vava - Vinil je finil

Naumio sam doduše prisustvovati tom koncertu Discipline kičme, ali bez neke veće želje da se fokusiram na basista i njegovo umjetničko svjedočenje. Pa, hmmm, dobro, kažem s nešto manjim oduševljenjem u glasu. Znao sam da se neću samo tako izvući sa zadatka, pa umjesto da si oduzmem život otišao sam u Jugoton i kupio si tu njihovu novu ploču.

Posve suprotno očekivanju malo me je toga na Dečijoj pesmi navelo da postanem vjerni sljedbenik vokalno instrumentalnog beogradskog sastava. S jedne strane to je  - opravdano - ukazivalo na moju muzičku skučenost, a opet s druge strane u budućnosti nisam vidio, unatoč temeljitom istraživanju, veća odstupanja, neću napisati ponavljanja, u pristupu autorskog izričaja. Svejedno, lanac indicija o važnosti i kvaliteti Discipline opstao je u regiji sve do danas, a tko sam ja da bih protuslovio tome!

No, dakle, uz tezu da ću sebe prinudno lišiti slobodne večeri tog petka 11. ožujka 1988., pristupio sam posvećeno gledanju koncerta. Prostor 'OK Ivo Lole Ribara' je bio ispunjen - modernim rječnikom - full. Stajao sam prikliješten uza zid baš kao kad se sam našao u sobi za preslušavanje na miliciji. Disciplina kičme se pokazala baš kako se i očekivalo – kao stroj za ubijanje, što bubnjića, što općenito moždanih ćelija. Vrhunac večeri sam doživio kad je Koja opleo po Purple Haze rifu, a nije mi bio loš ni Betmen.

Interes publike bio je veći tijekom izvedbi Čudne šume, Nemoj, Ne, ne ne, Đavo, Svi za mnom, Sreće, Javnog veselja. Razmišljao sam dugo kako mu pristupiti, pričalo se za Koju da nije osobito razgovorljiv, ali postojali su i drugi primjeri da je baš kul. Ako ga ne daviš previše. Grizao sam nokte od nervoze prije nego li sam se predstavio s identifikacijskom pressicom Vala. Nemoj gubiti nadu, rekao je, daj mi petnaest minuta da odmorim. Razmatrao sam da li mu vjerovati na riječ ili ne. Stoga sam pristupio sljedećoj strategiji – sjeo sam ispred garderobe. To ga je sasvim malo iznerviralo pa je pristao odgovarati na moja pitanja.

Dojmovi s večerašnjeg nastupa?

- Super. Publika skače, sve OK:

Raspadom Šarla 1981. označen je i kraj novovalne frke u Beogradu. Bend je bio podržavan, ali unatoč tome ste se razišli!

- Pa, bili smo u svađi. Sva trojica. Mrzili smo se kao ljudi i uopće se nismo slagali, očima se nismo mogli gledati...

Dokad misliš biti mesija punka? 

- Pa, mesija je pohvalno biti. A i potrebno ponekad. Bitno je da se svira.

Početni oblik benda je bio bas i bubanj, što predstavlja stanoviti kuriozitet i u svijetu?

- Ma bilo je nekih grupa u toj formaciji, samo šta su oni svirali neki jazz, šta li, a ja koristim i funk, punk i Hendrix utjecaje. Hendrixove ploče bi mogao puštati i danima se ne skidati s njih, a zbog njega i koristim wah wah pedalu.

'Svi za mnom' predstavlja stanovito zaokretanje prema popu?

- Vidi, pop je sve vrijeme oko nas, evo čuješ (s razglasa se pušta EKV)? Postoje neke mijene i pop je potreban danas, ali ne u toj mjeri da se koriste sintetičke mašine. Eto, na primjer, prešao sam u PGP RTB, gdje su mi ponuđeni izvrsni uvjeti, tu mi je nadomak, dvije stanice autobusom. Odem tamo i sve riješim! Dosadilo mi da prodajem 2000 primjeraka LP-ija. Osnovna mi je ideja da ovo čuje što više ljudi, zato sviram pop, hahaha.

Smatraš li da je vaša muzika svejedno nekomunikativna?

- Nikako! U usporedbi s muzikom grupe Magazin možda i jest...

Dijelovi ovog live mini albuma su snimljeni slučajno?

- Jok, snimljeno je namjerno. Dva koncerta za redom bila su napravljena samo zbog toga, snimak je bio na osam kanala i smatram da se osjeća taj dah živog nastupa. Osim toga, ima tu i muzičkih kikseva, ali to je u redu. Vjerodostojno je.

Zašto pet različitih verzija iste pjesme?

- Gledaj, ta Dečija pesma mi se stvarno veoma dopada! Mogao sam od nje stvoriti pet različitih pjesama, ali jednostavno nisam htio i još uvijek nisam svjestan vrijednosti koju Dečija pesma sadrži, samo znam da sam je morao snimiti!

Nedavno si bio u Londonu. Ušao si u najuži krug na audiciji za novog basista grupe Shriekback?

- Ma, to je bilo odvratno! Ne volim tu grupu, a išao sam tamo jer sam bio u nekom prijateljevanju s njihovim menadžerom, Hugom Burnhamom (bivši bubnjar grupe Gang of Four, op. a.). Htio sam vidjeti kako izgleda audicija za neki veći bend. Ali nisam prošao! Ljudi su bili apsolutno oduševljeni, ali ja za njih sviram prejako, a oni sviraju dva-tri tona. Krajnje neinventivno i suhoparno!

Kakva će biti nova ploča?

- Bit će to hard rock ploča. I punk. Simbioza hard-punk.

Rukovali smo se na rastanku, Koja se vratio bočici koka-kole, a ja sam mu se zahvalio na gostoprimstvu i odmah na diktafonu provjerio kvalitetu snimljenog. Nakon svega mogu reći da nisam nakon intervjua iskrvario, a nije mi bila nužna ni prva pomoć. Koja se pokazao ekonomičnim, ali i potpuno iskrenim sugovornikom. Sutradan sam nakon solidnog doručka stavio još jednom Dečiju pesmu na gramofon dok sam lupkao gornji tekst na pisaćem stroju...