Neistina ovjekovječena u mramoru? Da, i to je moguće.

14.09.2016.

Vremešno carstvo mladih - 50 godina kluba u Kružnoj

Autor: Velid Đekić

Ne vjerujte olako mramornim pločama, slova na njima pisali su ljudi. Djeluju kao da su čvrsta, utemeljena koliko se to uopće može biti, uklesana za vječnost, zato valjda i puna vječno važećih istina. Ali, avaj... Jedna takva mramorna ploča dočekuje nas u Kružnoj ulici, desno od ulaza u klub Palach. Bolje bi bilo da nije tamo, da bude skinuta čim prije, jer ništa na njoj nema veze s istinom. Neistina ovjekovječena u mramoru? Da, i to je moguće.

Paviljon Ri / Velid Đekić

 

Početak storije o omladinskom klubu u prizemlju Kružne 3 vodi u proljeće 1966. godine, kada je krenula prilagodba prostorija na toj adresi za potrebe mladih Riječana, točnije studenata, koji su njome trebali dobiti prostrane i udobne klupske prostorije. Nije to bila lokacija ekskluzivnije naravi. Kružna je ulica u to doba prilično zapušten dio grada, oštećivan desetak godina kontinuiranom praksom poduzeća Ferum da je koristi kao otvoreno skladište vlastite željezne robe (svakojakih cijevi, ploča, građevinske armature i slično), objašnjavajući to činjenicom kako nema na raspolaganju drugo podesno skladište. Ferum je za takvo korištenje Kružne čak plaćao najamninu. Pri istovaru i utovaru željezne građe stvarala se poprilična buka, štoviše ti su se poslovi znali odvijati i noću, što je donijelo prva nezadovoljstva stanara okolnih zgrada. Kada je Ferum konačno napustio ulično skladište u gradskom središtu, stanari su odahnuli, pomislivši kako su ipak došli na svoje, u oazu mira i tišine.

Gradska odluka da se prostor u prizemlju „oslobođene“ Kružne namijeni riječkim studentima odvest će zbivanja u drukčijem smjeru. Adaptacija prostora se tijekom 1966. zahuktala, svečana predaja prostora na upotrebu planirana je za sredinu (vjerojatno 15.) listopada, što se trebalo dogoditi u sklopu Studentskog tjedna, odnosno Brucošijade, kao dar Rijeke svojim novopečenim akademskim građanima. No, planovi su u životu prečesto tu samo zato da budu prekršeni. Adaptacija je tijekom ljeta u nekoliko navrata prekidana zbog pomanjkanja novca, pa je sredina listopada dočekana u Kružnoj drukčije od željenog, sa zvukom čekića i miješanjem žbuke, a ne svečarskim govorima i pljeskom. Uslijedilo je pomicanje rokova za desetak dana, ali – kako će se ubrzo pokazati – ni to neće biti dovoljno. 

Kako nas u gradskom tisku uredno izvješćuje članak pod naslovom Otvoren Klub studenata (Novi list, 12. prosinca 1966.), novi riječki prostor za mlade primio je prve posjetitelje tek u subotu, 10. prosinca 1966. godine. Klub je otvorio predsjednik Skupštine općine Rijeka, Dragutin Haramija, u prisutnosti brojnih uzvanika, profesora i studenata. Kako se tom prigodom moglo čuti, u klupske zahvate je uloženo 35 milijuna dinara, koji su stigli s računa Studentskog centra. Malo ili mnogo, iz aktualne vremenske perspektive teško je reći, ali je od odgovora na taj upitnik zanimljiviji podatak kako klub u trenutku otvorenja nije bio dovršen u cijelosti. Završetak prve etape preuređenja omogućio je uporabu nešto manje od polovine ukupno planiranog prostora, a preostali dio namjeravalo se urediti sljedeće godine. Klub je tada manje-više dobio kvadraturu u kojoj će djelovati sljedećih desetljeća (682 četvorna metra), razdijeljenu na nekoliko prostorija, u kojima se predvidjelo održavati stručna i popularna predavanja, družiti uz televizor i društvene igre (šah, bilijar), koristiti čitaonicu (s primjercima dnevnog i tjednog tiska), učionicu i mali bife. Naziv prostora? Studentski klub Index.

Iskustvo koje kaže da u svemu što započne dobro, valja uskoro očekivati probleme, nije iznevjerilo ni ovu priču. Nakon svečanih riječi kojima je označeno otvorenje, djevojke i mladići nisu baš hrpimice navalili u njima namijenjen prostor. Klubom je upravljalo poduzeće Studentski centar, kao svojom zasebnom ekonomskom jedinicom, ali ne posve po ukusu tadašnjih studenata, što nije mogao promijeniti ni Wurlitzerov džuboks u nekom od kutova, pa se u njemu skupljalo tek nešto književnosti bliskih duša, točnije grupa mladih pjesnika. Klupska vrata bila su otvorena svih dana u tjednu, osim utorka. U očekivanju adaptacije i drugog dijela prostora, u prizemlju Kružne našle su se, ili su se planirale izvanškolske aktivnosti studentarije poput igre go, šahovske sekcije, folklora…

Posjetitelja u klubu nije manjkalo, ali – pitanje je kakvih. Prvih klupskih dana u njemu se moglo koristiti samo uslugama bifea i dvorane s televizorom. Radeći noću nešto duže, te s nižim cijenama pića, Index započinje funkcionirati kao svratište za sve i svakog. Profil onih koji dolaze u Kružnu dvojben je, zaredali su i incidenti, pa nije čudilo što su studenti tu rijetki, a studentice uopće nisu dolazile. Klub je isprva djelovao bez ventilacijskih uređaja, što je imalo za posljedicu težak, nezdrav zrak. Problem je riješen postavljanjem ventilacijskih uređaja potkraj 1967. godine.

Usporedno su krenuli polemički tonovi na relaciji Studentski centar – Savez studenata. Centar je htio da materijalno-financijsko poslovanje i investicije ostanu u njihovim rukama, a studenti su, kojih je tada u gradu bilo četiri tisuće, željeli preuzeti vođenje i financiranje kluba. To je uključilo kreiranje novoga kulturnog programa, s tribinama, literarnom grupom, plesnim priredbama, više SEKS-a (čitaj: predstava Studentskog eksperimentalnog kazališta) itd. Rezultat? Kapitulacija Studentskog centra, u kojoj nije teško prepoznati blagoslov vlasti. Klub Index prestaje biti dio Centra 31. siječnja, a u trenutku predaje na upravljanje studentima, 5. veljače 1969. godine, dobiva naziv Jan Palach.

Jan PalachKljučeve Kluba dobila su u ruke petorica studenata Medicinskog fakulteta: Boris Traub, Ivan Saftić, Ivan Kraus, Zmago Turk i Ratko Brnabić. Potkraj prosinca 1969. postaju raspoložive i dvije novouređene klupske prostorije, pri čemu je veća univerzalnog tipa, predviđena da prijepodne bude učionica, popodne i navečer kino i kazališni interijer, te ambijent za književne događaje. Prostorno, to je manje-više Palach kakav poznaju i posjetitelji iz njegovih kasnijih faza funkcioniranja. Vođenje Kluba bit će u rukama petorice budućih liječnika do svibnja 1971. godine. Prije nego što prepuste njegove ključeve novim ljudima, u cijelosti će revitalizirati mjesto, što će s vremenom postati povod da se upravo s tom organizacijskom ekipom započnu poistovjećivati − premda netočno! − počeci klupskog prostora u Kružnoj. Najvrednija u takvim mislima bila je činjenica da su mladi medicinari pretvorili prizemlje zgrade u Kružnoj šest dana tjedno u živahno mjesto, na kojem ne manjka ni glazbenih tonova.

O događanjima u tadašnjem Palachu moglo se čitati u njegovu tiskanom mjesečnom biltenu, koji je u ruke stizao pod nazivom Riječko Studić. Svoje mišljenje o tim događanjima, posebno glazbenim, od prvog je (bučnog) dana imalo ono isto najbliže susjedstvo koje je na tomu mjestu imalo što reći o decibelima još od vremena kada je Kružnu ulicu koristilo kao skladišni prostor poduzeće Ferum. Ništa nije pomagalo što su glazbeni programi u Palachu završavali u za to doba razumno vrijeme, a prema današnjim standardima egzotično rano, u 21 sat, subotom i nedjeljom u 22 sata. Ako ništa drugo, prigovaralo se zbog žamora mladog svijeta koji se okupljao ispred klupskih prostorija. Vječna priča: nije se rodio tko bi čangrizavim „starcima“ udovoljio…

Hoće li Palach kao novo/staro studentsko/omladinsko okupljalište nastaviti biti mjesto buke i početkom još jedne školske godine, jeseni 2016., u neku je ruku pitanje časti toga prostora. Tihi studenti, ne zvuči li to poput oksimorona?

Last but not the least, nisam zaboravio ni ljubimicu mi, mramornu ploča s početka ovog napisa, nosačicu vječnih „istina“. Cure i dečki s indeksima u džepovima, bome i svi ostali, budite pametni, skinite taj kameni promašaj sa zida i odnesite ga na „đubrište historije“. Marišćina je možda daleko, ali već ćete vi naći neko bliže, podjednako primjereno mjesto. Kolega Jan Palach s oblaka vam neće zamjeriti, dapače.