Vinil je finil

16.08.2018.

U dresu Big Countryja, 1998.

Autor: Vlado Simcich

Sad kad se donekle skulirala euforija oko svjetskog prvenstva ugurala mi se u uski prorez podsvijesti debljine konjske dlake uspomena od prije dvadeset godina. Svi oni koji su se tada našli na istom mjestu kao i ja znat će o čemu pišem. Cijeli je taj dan, a radi se o 20. kolovozu, protekao napeto, baš kao da sam bio vozačem ambulantnih kola i spašavao živote jureći amo-tamo. Rano je valjalo podignuti sidro i krenuti put Zagreba. Sandro i ja prednjačili smo u poticanju neurotičnosti tog prekrasnog dana. Razumljivo jer radilo se o još jednom odlasku na koncert Rolling Stonesa.

Vava - Vinil je finil

Po rasporedu kretanja zrakoplova zaključili smo da će momčad najvećeg benda na svijetu aterirati na naše tlo vlastitim prijevoznim sredstvom pa smo se najprije uputili onamo, na aerodrom. Namještali smo frizure, popravljali sunčane naočale i općenito bavili se održavanjem dobrog raspoloženja. U jednom trenutku vrata su se zgrade otvorila i kroz njih je krenuo veći broj ljudi. Dedukcijom smo zaključili da nema dvojbi o kome je riječ. Odlučili smo slijediti oklopna kola s nepropusnim staklima. Možda je samo završila smjena radnicima zaposlenim na aerodromu, pa su posebnim konvojem prebačeni u svoje domove, jasno, ali nama se više sviđalo prvo objašnjenje. Nakon duge vožnje nepropulzivnim prometnicama metropole izgubili smo ih iz vida, depresija nas ipak nije svladala, pa smo promijenili smjer prema Hipodromu. Ondje je zadnji nastup održao Papa, koju godinu kasnije. Također je privukao određeni broj sljedbenika, ali ni približno kao autori Sympathy for the Devil. Valjda sam ja dovoljno objektivan!

Bilo je svega osam sati do početka koncerta, a mi još nismo zauzeli dobre pozicije. Zabrinjavajuće! Konačno, kad smo se provukli kroz niz policijskih patrola bez ijednog prometnog prekršaja, Sandro je odlučio stati na kočnicu, usput je potegnuo i ručnu, i dobacio mi uzbuđeno – evo ih. Na horizontu sam istina vidio neke crne limuzine parkirane blizu bine, ali nitko nije garantirao da se ondje momci zalijevaju šampanjcem i konzumiraju svježi kavijar iz Crnog mora, no nije mi preostalo ništa drugo nego jurnuti za frendom koji je već trčao slalom među pripadnicama specijalne zaštitarske postrojbe. Kad je neoštećen dotrčao do jednog od vozila, napravio je zaštitna sjenila od svojih ruku i virio kroz crna stakla. Nije vidio ništa, ali je poslije tvrdio da je sto posto unutra sjedio Jagger. Odlučio sam mu vjerovati jer su mene prethodno svezali dobronamjerni privatni policajci kojima je jedan propust toleriran, ali dva bi značila momentalni otkaz.

"Čestitam, Kroejša!"

Kad su nas naposljetku pustili na slobodu, uz ukor pred isključenje, počeli smo svladavati put do konstrukcije bine vrijedne milijun dolara. Tratina je bila puna rupa, zapinjali smo višekratno, a ja sam se osobno napasao te fine trave četiri puta, ali barem sam zaboravio na glad do kraja koncerta! Uslijed one gnjavaže s osiguranjem propustili smo dobra mjesta, no svejedno smo na neko vrijeme odložili izvršiti suicid zbog toga. Tražeći izvor svježe vode, slučajno smo nabasali na onu manju pozornicu do koje su Stonesi na aktualnoj turneji Bridges to Babylon dolazili, iz imena je jasno, mostom. Konstrukcija nije bila kamuflirana ako se gledalo iz zraka, da, međutim, iz žablje perspektive to je naprosto nalikovalo na mjesto gdje stoje nekakvi reflektori. Išao sam se popeti na tu manju palubu, sa željom da malo odmorim, prezalogajim doručak, pogledam svjetinu oko sebe. Ali, ma kakvi, nije dopušten prilaz! Žandari su dobro radili svoj posao, sproveli su me naglavce natrag u publiku. Prihvatio sam stanje stvari, čekao da najdraži mi škotski bend u povijesti rokenrola, Big Country, krene s nastupom. Zanimljivo, Stonesi uvijek osobno biraju predgrupe, pa je ovaj koncert, prethodno zakazan za 28. svibnja, trebao otvoriti također bend iz istog nacionalnog podneblja, Simple Minds, ali nekim neobičnim spletom okolnosti, cijela je stvar prolongirana tri mjeseca, pa su Jednostavni umovi otpali iz kombinacije.

Lagano podrhtavanje bilo je vidljivo gore na bini, no to nisu bila mitološka bića koja tvore Stonese, nego neki mulci obučeni u dresove brončane hrvatske reprezentacije! Ubrzano se oslobodim smušenosti i priberem kad krene Look Away! Stuart Adamson urla u mikrofon, pažljivo prebire po gitari, a kvadratići na njegovom tijelu poigravaju u ritmu predivnih pjesama. Nakon četvrte, "In a big country", Stuart se obraća narodu riječima: "Čestitam na veličanstvenim igrama, Kroejša!"

Skačem više od ostatka 70.000 posjetitelja, ali bojim se da nisam zapažen zbog toga, pa Big Country peru dalje još pola sata program sastavljen od najboljih stvari, hit do hita. Prijete da se neće vratiti na bis jer im ne daju ovi iz sljedeće grupe, prekardašili bi satnicu. Bogohulim i vičem: „Baš te briga za Stonese, 'oćemo još!“ Nitko, ali stvarno nitko mi se nije pridružio u vapaju pa su Big Country odjeveni u dresove nemarvelovih superjunaka išli ća. Žmirnuo sam jedanput, ali ne vraćaju se. Šutnja s pozornice je potrajala sljedećih tri kvarti ure, pa su došli ovi drugi zbog kojih sam se isto zatekao tu. Također je bilo uzbudljivo.

Ali nisu komentirali loptanje, a još manje nosili kvadratiće.