Paviljon Ri

12.06.2019.

Sve je krenulo Nagradom Ivana Zajca

Autor: Velid Đekić

Lipanj je, a s njime nam je stigao i Dan grada, što ga već neko vrijeme obilježavamo 15. lipnja. Ima među nama pojedinaca koji se tom danu raduju barem mrvu više od ostalih sugrađana, poput onih kojima će se dodijeliti Nagrade Grada Rijeke za uspješan rad na raznim područjima.

Paviljon Ri / Velid Đekić

 

Dobitnici će se smiješiti čestitarima i biti sretni, oni kojima je Nagrada izmakla već nešto manje (ta ipak smo od krvi i mesa, zar ne?), a kako god bilo, lijepo je što postoji takav oblik javnog priznanja za nečiji rad. Znam kako nagrade ne stižu uvijek u ruke ponajboljih, kao što im se događa i da stignu u ruke krive – o dobitnicima odlučuju samo ljudi, a s tom biološkom vrstom nikad nisi posve siguran na čemu si  – ali to je već neka drukčija priča.

Jeste li znali kako se Nagrada nije uvijek tako nazivala, da su njeni počeci nosili ime vodećega riječkog glazbenog maestra?

Nagradu Ivana Zajca počelo se dodjeljivati 1955. godine, tada u čast desete obljetnice oslobođenja Rijeke, na prijedlog Savjeta za prosvjetu i kulturu Gradskog narodnog odbora. Dodijeljena je na Dan oslobođenja, što će reći 3. svibnja, i od tog se trenutka nastavila dodjeljivati kontinuirano, što je potrajalo do današnjih dana. Njezin naziv i vrijeme dodjele nisu jedine razlike u odnosu na sadašnju Nagradu Gada Rijeke: logikom vlastitog naziva, isprva je stizala u ruke isključivo najzaslužnijih riječkih pojedinaca i glazbenih družina za njihove učinke na području glazbene umjetnosti. Zaslužnici sa svih ostalih radnih područja tek su čekali da ih se na istovjetan način primijeti, odnosno da se pridruže notnim uspješnicima. Nagrada je imala novčani oblik, pa su dobitnici postajali bogatiji (za to doba pomalo neprimjeren izraz?) za 40 tisuća dinara. Je li to u ona vremena bilo malo ili mnogo, danas je uistinu teško dokučiti.

Te su, 1955. godine, dobitnicima postali skladatelj Ivan Matetić Ronjgov, Radničko kulturno-umjetničko društvo Jedinstvo, solist riječke Opere Milan Pihler, Pionirski pjevački zbor IV. osmogodišnje škole i učenik Muzičke škole Ante Farina, potonji zahvaljujući talentu i trudu uloženom u ovladavanje tajni sviranja violine. Sve ih je svečano i drugarski primio prvi čovjek tadašnje gradske uprave Edo Jardas. I nije im bilo krivo…

Kako je izjavio nagrađeni bard istarske muzičke ljestvice (ne mislim se  koristiti izrazom „dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja“, to je strukovna terminologija potpuno neprimjerena za izvanstrukovni medijski prostor, s njom je javno više štete nego koristi), njegov je cilj raditi na promoviranju folklornih vrijednosti i čuvati ih od propadanja. „Žao mi je što sam na tom polju skoro sam, te bih bio sretan vidjeti mlađe generacije muzičara kako prihvaćaju i nastavljaju moj program“ , iskoristio je priliku požaliti se Ronjgov. Nije stao samo na žalbi, usmjerio je i strelice u jasno definiran cilj: „Ali nažalost, naša narodna muzika u novije vrijeme prilično je odnarođena i iskvarena jazz muzikom.“ Što ćemo, danas Matetićeve riječi zvuče kao kuriozum, a što bi tek rekao da čuje u kojoj se mjeri ovdašnji glazbeni folklor isprepleo s jazzom, npr. u djelovanju domaće cure Tamare Obrovac, ne usudim se ni pomisliti.

RKUD Jedinstvo dobio je Nagradu na devetu obljetnicu svoga rada, što će reći kako je krenuo obogaćivati gradski život glazbom skoro neposredno po oslobođenju. U međuvremenu je na pozornicu izlazio više od 150 puta, dobivajući nagrade za najbolji amaterski pjevački ansambl grada i cijele dotadašnje Riječke oblasti, uz plasmane u vrhu republičkih festivala. Ansambl je vodio dirigent Zdenko Peharda. U procesu odlučivanja o Zajčevoj nagradi Jedinstvu nije odmoglo ni to što su brojne svečane akademije priređivane tih dana u čast desete obljetnice oslobođenja bile obvezno začinjene njegovim nastupom. 

Pionirski zbor IV. osnovne škole bio je svježa cvjećka, osnovana tek godinu prije, ali neobično uspješna. Predvođen nastavnikom i zborovođom Nedjeljkom Karabaićem, na smotri pionirskih zborova već potkraj 1954. osvojio je prvo mjesto. I Karabaić je imao zanimljivih iskustava s mladima i folklorom: „Radeći sa zborom, naišao sam kod djece na neki principijelan stav otpora prema muzici ovog kraja. To se dogodilo i kad smo počeli raditi pjesmu Ne beri Jele. No kasnije, kad su čuli kako to zvuči u zboru, toliko ih je oduševila da su na završetku sami zapljeskali i izjavili da im se od svih pjesama koje smo učili ova najviše sviđa.“

Milan Pihler imao je iza sebe 36 godina opernog rada, a Nagradu je dobio za uloge Borisa Godunova i Zrinskog. U godini dobivanja Nagrade nastupio je u ulozi Zrinskoga ništa manje nego stoti put, pjevajući je na raznim pozornicama. A Godunov, njegova višegodišnja želja, prvi put mu se ostvario na riječkoj pozornici.

Petnaestogodišnji Ante Farina bio je u trenutku dobivanja Nagrade učenik sedmog razreda riječke Srednje muzičke škole. I sramežljiv, pa je ono što danas nazivamo odnosima s javnošću preuzela njegova majka, nastavnica Gabrijela Farina. „U početku nije imao stalnog nastavnika violine, tako da je promijenio čak sedam nastavnika iz toga svog glavnog nastavnog predmeta.“ Sve se promijenilo dolaskom profesora Kürschnera. A profesor je pak o svom učeniku kazao sve najbolje: „Ja ću i nadalje založiti sve da bi Farina postigao još bolje rezultate. Za to on posjeduje sve preduvjete, a da li će uspjeti ovisi jedino o njegovoj marljivosti, u što ne sumnjam jer je on ozbiljan dečko.“

Ne znam koliko su vam danas, tolike godine nakon prvog dodjeljivanja Nagrade, njezini dobitnici poznati, ali možda je to manje važno. U životu je valjda uvijek tako, neki su zaslužili sjati kao zvijezde trajnije, a neki zabljesnu na mah i utrnu. Kako god bilo, sada znamo kako je priča izgledala u trenutku dodjeljivanja prve Nagrade Ivana Zajca, kasnije preimenovane i preformulirane u Nagradu Grada Rijeke.

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo, mada u temeljnim stvarima zapravo i nije. Uvjeren sam da bi maestro Zajc podržao promjene, ta i kako bi drukčije kada su učinjene da bi pomogle širenju krila uspješnom radu na zajedničko dobro stanovnika grada na Rječini. Što bi se reklo, i bez Zajca – trajno Zajc.