Zaboravljamo li olako prvi riječki egzodus?

22.02.2012.

Slučaj Barač: tog se tipa mora protjerati iz Rijeke!

Autor: Velid Đekić

– Otvaraj! Otvaraj ili razbijamo! Nakon nekoliko udaraca pesnicom u vrata (ili je to bio držak puške? vrh vojničke čizme?), glas je bio prijeteći. Nije ostavljao izbora. Gospodin u časnim godinama, polako je s druge strane, bezvoljno, okrenuo ključ. Lica pred njim bila su ljutita. – Koliko ti treba da otvoriš?! Dokad ćemo mi s tobom gubiti vrijeme?!

Milutin Barac

Tako je ili nekako slično započeo prizor na ulazu vile na Mlaki, u krugu riječke Rafinerije. Bilo je ovo doba godine, hladno jutro, druga polovica zime, prije ravno 90 ljeta. Sažetak događaja? Istjerivanje Milutina Barača iz Rijeke. Krivnja? Bio je Hrvat. Uklapao se u opću sliku zbog koje se tada istjerivalo iz grada: jedan je od onih s krivim krvnim zrncima, zbog čega mu je suđeno dijeliti sudbinu mnoštva sunarodnjaka. A uklapao se bome i u sliku posebnu: nije bio bilo kakav Hrvat, već u gradu i šire itekako ugledan. Upravo je zato i upravo na njemu valjalo pokazati da onaj tko takve tu ne želi, misli ozbiljno.

– Otvaraj ili razbijamo!

Ljudi u odorama Vojne policije pred njegovim vratima, ili oni koji su ih  poslali, mora da su o njemu znali sve. Znali da je graditelj i tehnički direktor riječkog rafinerijskog pogona na Mlaki, prvih godina rada najvećeg u Europi. Dosje je govorio kako je taj posao obavljao skoro četiri desetljeća, zbog čega su ga u gradu, i širom netom nestale K. und K. monarhije, doživljavali njenim sinonimom. Usporedno se njegovo ime nalazilo u vodećim tijelima više riječkih tvrtki, među kojima i onih od posebno velike važnosti. Početkom 1890-ih član je Nadzornog vijeća Dioničkoga pomorskog parobrodarskog društva Ungaro-Croata, jedan je od direktora sušačke Banke i štedionice za Primorje, potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokiranje, član Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica. Listajući dalje prikupljene podatke, našli su ga u Upravi Dioničkog društva za traženje nafte, također na mjestu tehničkog direktora budimpeštanske Rafinerije mineralnih ulja d.d., što je u praksi značilo da je u jednom trenutku tehnički direktor čak pet rafinerija na tlu pet država nastalih po raspadu Austro-Ugarske. Dosje je svjedočio još nešto, a vrlo loše: taj je tip hrvatski domoljub, pomaže hrvatske kulturne, strukovne i ostale ustanove u Rijeci i diljem Hrvatske, a čini to kad god mu se ukaže prilika.

Takvog se doista trebalo riješiti. Trenutak za akciju? Kada Kraljevina Italija po koncu Prvog svjetskog rata ushtjedne kapitalizirati članstvo u pobjedničkom taboru i domoći se Rijeke. Početno poglavlje u tom scenariju ispisuje Gabriele d'Annunzio, dovodeći u grad odrede crnokošuljaša, naoružane i razularene. Od tog trenutka mijenja se nacionalna slika grada. To se čini dovođenjem novog ljudstva na obalu Rječine, sirotinje s juga Apenina, i protjerivanjem netalijanskog stanovništva. Tko nije shvaćao da mora zaboraviti svoju Rijeku i život u njoj, pomoglo mu se, ako je trebalo, i vatrom, o čemu je govorio pogled na goruće brodice hrvatskih vlasnika na vezu u Mrtvom kanalu. Jesu li Hrvati prvi na udaru? Ne. Najprije se krenulo u obračun s onima na utjecajnijim, važnijim mjestima u zatečenoj društvenoj hijerarhiji, pa iz grada nestaju Mađari, Austrijanci, Nijemci, Slovenci, čime se Rijeku u određenom smislu obezglavilo, da bi potom red došao i na Hrvate. I nipošto ih se nije podcijenilo, njih je u lokalnoj statističkoj slici stanovništva bilo više nego li je to itko htio priznati. S njima u gradu, tim se gradom nije moglo vladati.

Milutin Barac

Baraču, premda Hrvatu, u tom nizu nisu predvidjeli davanje posljednje karte za odlazak. Uglednici uvijek i u mnogo čemu imaju prednost, pa ga ni u tomu nisu htjeli zakinuti. Našavši se okružen crnokošuljašima, Barač se brzo suočio s nekoliko pokušaja protjerivanja. Dosje mu je puhao za vratom danju i noću, u vili i pred njom, u obilasku pogona i tijekom radova u svom pčelinjaku, što se nalazio u obližnjem zelenilu…

Dan poslije prvog dolaska pripadnika Vojne policije na svoja vrata, 15. rujna 1920, Milutin Barač se pismeno žali gradskom vojnom Zapovjedništvu. Istoga dana o svemu izvješćuje i lokalno predstavništvo Dioničkog društva za koje vodi Rafineriju, očekujući da ono spriječi protjerivanje. U žalbi piše: „Vojna policija dala mi je jučer popodne usmeno do znanja kako sam protjeran i da moram napustiti Rijeku u roku od 24 sata. Na ovu odluku predajem žalbu u potrebnom roku. Ovdje u Rijeci prebivam od 1. juna 1883, dakle 38 godina, prvo kao tehnički direktor ovdašnje rafinerije petroleja, a zatim kao tehnički direktor dioničkog društva Rafinerija mineralnih ulja i ne mogu promijeniti moje prebivalište bez znanja gore spomenute direkcije Društva. Tijekom ovih mojih godina, znalački samo vodio tvornicu ne samo u interesu ovog Društva, nego i u interesu samog grada Rijeke. Tijekom ovih mnogih godina nisam imao nikakav dug ni kod gradskih ni kod državnih vlasti.          Tako ni sada nisam ni jednoj vlasti dao bilo kakav povod da me se protjeruje, osim okolnosti koja ovdje nije bitna; da sam rođen u Hrvatskoj i koja ne može biti razlogom protjerivanja.“

Tri mjeseca nakon prvog pokušaja protjerivanja, Barač piše pismo kćeri Sofiji u Zagreb. Piše ga još uvijek u svojoj vili, bez ikakva utjecaja na ono što se u Rafineriji i oko nje događa, razočaran i umoran. Pismo je pisano 14. prosinca 1920, a u tom su trenutku uz Barača supruga Ludovika i kći Olga. „Draga kćeri! Kao što znadeš, uspio sam, zahvaljujući intervenciji Dioničkog društva, zasad ishoditi ostanak u Rijeci. Jadna Rafinerija, koju sam 38 godina s radošću i ljubavi stvarao, dotjerivao i vodio, danas je postala skladište za strane proizvode, iz kojeg se šalju pošiljke trgovcima. Jadni radnici koji su sa mnom radili i ostarjeli, sada ne rade i, usprkos visokim plaćama, izmoreni su glađu i slabo odjeveni. A ja? Gdje je moj ljubavlju vođen rad u tvornici, u uredu, u vrtu i dvorištu, gdje je moja razonoda koju sam imao u lovu, ribarenju, te uzgoju biljaka i pčela? Kakav tužan pogled u budućnost…“

Milutin BaracAko se Barač 1920. žalbama i intervencijama uspio izboriti za ostanak u Rijeci, dvije godine potom izgon je neopoziv. Konačna naredba o protjerivanju uručena mu je 13. siječnja 1922. i nakon nje ništa se nije dalo učiniti da se spriječi neželjen tijek sudbine. Potpisnici te naredbe bili odlučniji nego ikad da na slučaj Barač stave točku. Naredbu su smatrali posljednjom. Ne bude li postupio prema njoj, zaprijetili su uhićenjem. Njemu, u dobi od 74 godine. Istog dana kada mu je uručena odluka o protjerivanju, Barač sa suprugom i kćerkom sprema najneophodnije stvari u putne kovčege. Rijeku napušta u jutarnjim satima sutrašnjeg dana. Namještaj iz vile stigao je za njim u Zagreb tri godine poslije. Na Baračevo pismo iz  listopada 1924, kojim traži povratak namještaja,  Rafinerijina nova Uprava odgovorit će pozitivno. U vilu je poslala stolara i nekoliko radnika, koji su se prihvatili pakiranja namještaja u drvene kutije. Glavnina pošiljke stala je u tri željeznička vagona.

Danas o Milutin Baraču znamo podosta, pri čemu su u prvom planu dvije informacije: on je osoba iz redova kapitalnih imena koja su u 19. stoljeću gradila impresivan riječki gospodarski bum, ujedno je žrtva prvoga riječkog egzodusa u 20. stoljeću. Između dva svjetska rata, kada je Rijeku držala u željeznoj ruci fašistička vlast Kraljevine Italije, koja je inicirala prvi riječki egzodus u novijoj povijesti, Hrvati gotovo nestaju s gradske mape. Dijelom istjerivanjem, dijelom ih nasilno pretvarajući u Talijane, „zahvaljujući“ zakonu o obveznoj promjeni netalijanskih imena i prezimena u talijanske. Posljedice toga osjetio je u svojim dokumentima npr. mladi riječki slikar Romolo Wnoucsek, gubeći izvorno, češko prezime (otac mu je Čeh, mati Slovenka) i postajući naredbom Venucci.

Uslijedilo je još nekoliko egzodusa iz grada. Kapitulacija Italije potaknula je 1943. odlazak mahom onih koji su stigli u Rijeku s fašističkim režimom, pa su uz taj režim i vezali vlastitu sudbinu (tzv. crni egzodus). Sljedeći egzodus uslijedio je povlačenjem njemačkih trupa iz grada 1945. (dio talijanskih žitelja, uključujući preostale crnokošuljaše, nije htio dočekati Titove jedinice). Četvrti egzodus dogodio se potkraj 1940-ih, kada grad još jednom mijenja nacionalnu sliku, zbog odlaska velikog dijela talijanskog stanovništva (njima se pridružuje dio Hrvata i Slovenaca koji sebe ne vidi u novoj državi što zbog ekonomskih, što zbog političkih razloga). O tomu, zadnjem egzodusu, danas se često govori, s trpkim osjećajem u ustima. I treba govoriti, ali ne tako da se o prethodnima šuti, pogotovo ne tako da se šuti o onom egzodusu kojim je cijeli tragični niz nasilnih intervencija u nacionalnu sliku Rijeke pokrenut. Na djelu je načelo spojenih posuda, bez informacije o njihovim sponama dobivamo nepotpunu, iskrivljenu, lažnu sliku.

Što bi nam sve o tomu mogao kazati Milutin Barač, da mu je prilika progovoriti o knedli u grlu i suhim ustima koje je osjetio u trenutku udaraca na vrata u davno, hladno zimsko jutro…?  

– Otvaraj! Otvaraj ili razbijamo!

Ne ponovilo se nikomu.

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 8