priroda društva

28.02.2014.

Školska natjecanja – metodička rana današnjeg obrazovanja

Autor: Davor Suhan

Lijepo je biti uspješan. Pobjednici natjecanja ponos su svoje škole. Što su onda gubitnici? Sramota? Naravno da ne. Uspjeh je već to što su bili odabrani u reprezentaciju škole… Ali, budimo realni – djeci je ipak neugodno. Stvari su jednostavno krivo postavljene. Obaveza je sustava da se to ispravi.

Priroda društva, Davor Suhan

Radi se naprosto o potrebi osvještavanja totalnog besmisla nekih izmišljenih vrijednosti koje u metodici odgoja i obrazovanja postaju konstanta. Ako pođemo od pretpostavke da je glavni cilj obrazovanja karakter (što postaje izazov modernog društva) onda je škola mjesto u kojem se djeca najprije trebaju učiti pomaganju i suradnji, stoga kompeticijski kontekst treba dozirati na razumnu mjeru, do granica igre i zabave u kojoj je važno učestvovati, a ne pobijediti.

Pedagoški zagovornici školskih natjecanja reći će vam da to upravo i jest tako. Obrazložit će vam to i teorijski, sasvim uvjerljivo, uz puno lijepih pedagoških fraza.

Praksa međutim govori nešto drugo. Ne postoji nastavnik koji je ikada sa oduševljenjem podnio izviještaj na školskoj sjednici o zauzimanju posljednjeg mjesta njegove ekipe na ovogodišnjem Lidranu ( ili nekom drugom školskom natjecanju). Umjesto toga slijedi analiza: “Zašto je izostao dobar rezultat?”...jer, pedagoška teorija “VAŽNO JE UČESTVOVATI” – nije neko praktično dostignuće koje se osobito cijeni, ako iza svega ne stoji očekivani plasman.

Sami nastavnici takvu vrstu neugodnosti još će i preživjeti; ali kada su u pitanju učenici, ovakve situacije uvijek su potencijalno opasne u smislu pogrešnog vrednovanja vlastitih sposobnosti, što može imati za posljedicu pad motivacije i trajno povlačenje iz zone “neuspjeha”. 

No tu još nismo stigli do kraja. Ova visoka razina natjecateljske bitke ne otkriva još svu dubinu problema. Reprezentativci jedne škole rijetko ponavljaju loš rezultat u svakoj godini. Ona slijedeća već može biti uspješnija pa se kolo natjecateljske sreće i dalje okreće, nastavljajući održavati iluziju metodičke koristi od ovakve vrste utrke.

Stvari se, međutim, znatno kompliciraju na jednoj stepenici niže. Ta pogrešna opčinjenost natjecateljskim rezultatom najbolje se očituje u redovnoj nastavi, kada učenicima koji zaostaju u PROSJEKU ocjena, uvedemo dopunske satove iz onih predmeta u kojima postižu slabije rezultate, kako bi dostigli neku izmišljenu ciljnu granicu, umjesto da im pojačamo  satnicu onih predmeta koji im idu od ruke i pomognemo da više uživaju u onome što ih doista zanima, bez ikakvih posebnih očekivanja u smislu bilo kakvog natjecateljskog rezultata gdje će svoja znanja, sposobnosti i vještine mjeriti sa drugima  (osim ako to i njima samima ne predstavlja užitak).

Nije li pravi smisao jedne odgovorne školske pedagogije upravo u jasnom razlučivanju odgojno - obrazovnog smisla i besmisla te, u skladu s tim, postupno selektiranje školskih predmeta po istom smislu i besmislu (sukladno osobnim sklonostima i potrebi razvoja postojećih dispozicija svakog učenika)?

Nitko me ne može uvjeriti da je nekom potencijalnom Luki Modriću pametnije uvesti  dopunsku iz matematike, nego mu za dva školska sata pojačati nastavu iz tjelesnog.

A takvo krivo planiranje upravo se događa. Umjesto da uvježbavaju slobodne udarce i usavršava sportsku tehniku, talentirani  klinci dangube na rješavanju matematičkih jednadžbi koje su nespojive sa njihovim (anti)talentom.

Besmislenost takve (anti)pedagogije možda će biti jasnija ako zamislimo vrsnog matematičara kojega smo, umjesto na dodatne vježbe iz napredne matematike, poslali na vježbanje u sportsku dvoranu, jer ne može preskočiti kozlić.

Takva kriva koncepcija odgojno obrazovne strategije duboko je usađena u kolektivnu društvenu svijest… a svemu je razlog ta nesretna metodička forma kompetitivne koncepcije školskog programa u kojemu se umjesto težnji usmjerenoj ka pronalasku točke osobnog užitaka, učenici uvijek natječu za neke bodove, vječito prosuđujući svoje vlastite vrijednost uspoređujući se sa drugima.

Ali nije ovo samo hrvatska stvarnost. Pogreška je globalna, a posljedice su dostigle štetu planetarnih razmjera:      

Sedamdeset posto čovječanstva živi u siromaštvu, jer su državni vođe izašli iz svojih škola kao istrenirani natjecatelji, odgojeni da svojim znanjem i vještinama pojačaju tržišnu konkurenciju, umjesto da razvijaju međusobnu suradnju.  

Vrijeme je za promjene.  

Tagovi: