Paviljon Ri

10.04.2019.

Prva riječka industrijska izložba

Autor: Velid Đekić

Da smo u Rijeci imali izložbe koje su javnosti predstavljale svu silu proizvoda nastalih u gradskim industrijskim pogonima, što će reći kako se imalo čime pohvaliti, danas zvuči sve egzotičnije. Nisu one bile privlačne prilike samo za predstavljanje vlastitih proizvodnih programa, nego i za predstavljanje proizvodnih aduta tvornica iz nekih drugih gradova ovdašnjoj javnosti, što je jasna potvrda važnosti ovdašnjega, nazovimo ga tako, ekonomskog potencijala.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Reprezentativna proizvodnja

Prva u nizu takvih izložbi organizirana je prije 120 godina, što će reći 1889., nekako baš u ovo doba godine, u tada novom lučkom skladištu broj 6 na Žabici. Održana je pod pokroviteljstvom riječkoga guvernera Lajosa Battyànyja, a svečano otvaranje upriličeno je 30. travnja. Podršku događaju pružio je budimpeštanski Tehnički muzej, što je u praksi značilo izlaganje strojeva iz njegove zbirke, pored proizvoda iz svih značajnijih riječkih pogona, pri čemu se ne misli samo na velike i srednje industrijske pogone, već i na one manje, obrtničke, u vlasništvu malih poduzetnika, također na pojedince koji su se bavili ovom ili onom proizvodnom aktivnošću. Izložba je doista nastojala biti sveobuhvatna, nudeći reprezentativan pogled na riječku proizvodnju koncem stoljeća.

O kojim je pogonima, obrtima i pojedincima bila riječ?

U skladištu na Žabici predstavili su se proizvodima Tvornica duhana, Tvornica papira, Tvornica kože Bakarčić & Simonić, Ljuštionica riže i tvornica amida, Rafinerija nafte, Ljevaonica Mattea Skulla, Ljevaonica Luigija Cussara, Tvornica torpeda, Riječka tvornice čokolade i kakaa, Riječka tvornica namještaja, Tvornica tjestenine Cartesio, Tvornica Curti & Co., Tvornica kože Gjure Ružića, Tvornica kemijskih proizvoda Unin, Tvornica pića Pfau & Co., također proizvodni pogoni Leopolda Redlicha, Giovannija Delaitija, Vincenza Palazzija, Pietra Battare, Giuseppea Benka, Antonija Busettija, A. Cosulicha,  A. Rossija, Agostina Gigantea, Josipa Jagodnika, Friedricha & Fürsta, Josipa Heindelhofera, I. Levija & Comp., Carmine Maly-Vidali, braće Rayevich, braće Paulovatz, Franacesca Trohe, Giuseppea Prowaya. U istom se društvu našao klesar Giovanni Dorig, kovač Franjo Dumičić, pčelar Milutin Barač i brojni drugi pojedinci.

Prekoračujući lokalne granice, izložba je dovela u Rijeku neke najsuvremenije strojeve, poput netom proizvedenoga benzinskog motora tvrtke Benz & Co. iz Mannheima, snažnog šest konjskih snaga (je li to prvo pojavljivanje automobilskog motora na tlu Hrvatske), također moderne šivaće strojeve tvrtke Singer Manufacturing Co. (koja je imala predstavništvo u Rijeci). Njima su se pridružili prehrambeni proizvodi tvrtke Riunite fabriche di aceto di Trieste, također raznovrsni uređaji tvrtki koje su radile u Budimpešti, Ljubljani i drugdje.

Imena izlagača mogla su se pročitati u izložbenom katalogu, tj. u Catalogo degli oggetti espositi dal R. U. Museo tecnologico, što ga je tiskao riječki tiskar E. Mohovich. Plakat je pozivao na izložbu tiskan u tri varijante, točnije na tri jezika – hrvatskom, talijanskom i mađarskom. Krasili su ih nazivi: Prva obrtna izložba u Rijeci 1899., Prima esopozione industriale Fiume 1899 i Elsö iparkiàllitàs Fiume 1899.

Interes diljem monarhije

U mjesec dana predviđenog trajanja, do 30. svibnja, izložbu je posjetilo 30 tisuća posjetitelja, ne samo Riječana, već i osoba s teritorija cijele monarhije. Tomu su pomogle za tu prigodu osjetno snižene cijene putničkog prijevoza državnom željeznicom i parobrodima. Štoviše, zbog velikog zanimanja javnosti, izložba je dva tjedna produžena, pa se mogla pogledati sve do 15. lipnja. Među posjetiteljima se našlo i velikih glava, što svjedoči posjet nadvojvode Josipa s obitelji, također posjet Velikog vojvode od Luksemburga.

Koliko su oni bili zadovoljni viđenim, danas je teško reći, a da je zadovoljnih bilo, nema sumnje. Ponajprije se to odnosi na dobitnike zlatnih, srebrnih i brončanih medalja, također počasnih diploma najuspješnijim izlagačima, prema ocjeni međunarodnoga prosudbenog odbora.

Šušur na Žabici ponovio se i sljedećih godina, što će reći kako se jednom zakotrljana izložbeno-industrijska priča nastavila kretati dobro definiranom stazom. Naravno, vrijeme je učinilo svoje, što se iznad svega odnosi na ratno-političke stresove što nisu mimoišli grad na Rječini, koji je dijelio sudbinu okruženja. Kako je dijelio jučer, tako dijeli i danas. Pa ipak, čitajući gradski dnevni list La Bilanciu iz dana održavanja Prve riječke industrijske izložbe, logično je zapitati se zašto bi kotač takve izložbene povijesti morao biti zaustavljen zauvijek. Naravno, preduvjet za to je da se u industrijskom smislu u Rijeci ima što pokazati, da ovdašnji pogoni iznova ožive.

A zašto ne bi? Jučerašnje pozitivne stvari radno ne potpisuju nikakvi supermeni, nego samo ljudi od krvi i mesa, baš poput nas danas. Tko nađe volje i pameti, naći će i sve ostalo, zar ne?