Paviljon ri

18.12.2018.

Prva jugoslavenska zastava u Rijeci

Autor: Velid Đekić

Ovih je dana točno stotinu godina od osnivanja zajedničke države južnih Slavena, upamćene pod nazivom Jugoslavija, čemu nije smetnja ni činjenica kako je u više navrata mijenjala naziv, uređenje, vlast, granice, zapravo nema što nije. Kada se Jugoslavija pojavila u gradu na Rječini? Točnije, kada se u gradu pojavio njezin prvi službeni, oku vidljiv javni znamen?

Paviljon Ri / Velid Đekić

Podsjetimo se nekih datuma u dramatičnim trenucima po ratnom slomu Austro-Ugarske koji su skrojili sliku unutar koje se to dogodilo.

Jedan od važnijih je zasigurno 21. listopada 1918. godine, kada su u Rijeci otkazali poslušnost dotadašnjima nadređenim odredi Jelačićeva puka, istjerali mađarske honvede (domobrane) i policiju, te na vojarnu u kojoj su bili izvjesili hrvatsku zastavu. Nedugo potom, 29. listopada, odlukom Sabora Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije formalno su razriješene sve veze s Austro-Ugarskom monarhijom. Tom su odlukom Grad Rijeka i njegov teritorij pripojeni Kraljevini Hrvatskoj. Istoga dana zadnji mađarski guverner u Rijeci, Zoltan Jekelfalússy, dao je ostavku na dužnost i zajedno s ugarskim redarstvom otišao iz grada.

Vakuuma u vlasti nije bilo jer je također istoga dana riječki odvjetnik Rikard Lenac preuzeo u Guvernerovoj palači upravu grada u ime Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je glavni grad bio u Zagrebu. Dan potom, 30. listopada, Konstantin Rojčević, kotarski predstojnik Sušaka, a u tom trenutku izaslanik Narodnog vijeća, preuzeo je vojnu upravu grada Rijeke i njezina teritorija, a sve je proteklo mirno, bez ikakvih nereda. Prema odluci Narodnog vijeća, donesenoj u Zagrebu 31. listopada, Lenac je imenovan velikim županom za grad Rijeku, s time da je formalno stupio na dužnost 1. studenog.

Da mira u gradu ipak neće biti, pokazalo je 30. listopada osnivanje Consiglio Nazionale Italiano (Talijanskoga nacionalnog vijeća), koje je imalo svoju verziju predstojećeg scenarija. Ono zahtijeva priključenje grada Italiji, nakon čega slijedi niz događaja koji će na koncu doista odvesti grad u okrilje Kraljevine Italije, u kojima je jedan od ključnih aktera Gabriele D'Annunzio. U prijevodu, znaci nove, jugoslavenske države će izlazak na javnu pozornicu malo pričekati.

Naravno, to se odnosi na gradsko područje na zapadnoj obali Rječine. Onaj drugi dio, sušački, koji se širio lijevom obalom Rječine, doživio je drukčiju sudbinu, koja će ga odvesti pod skute novostvorene države južnoslavenskih naroda.

Jedan od protagonista toga vremena je sušački sportski klub Victoria, osnovan 1908. kao Srednjoškolski sportski klub Victoria, kojemu su članovi bili učenici sušačke Gimnazije, a djelovao je od 1910. pod nazivom  Hrvatski športski klub Victoria. Klupski je život tijekom rata zamro, ali na tomu nije stalo, članovi su 1917. odlučiti udahnuti svom udruženju novi elan. Završetak rata donio je očekivanje rezultata mirovne konferencije koja bi odlučila o sudbini Rijeke, a Narodno vijeće odlučilo je ne čekati na to skrštenih ruku, pa je u aktivan proces odlučilo uključiti i klub, koji je iznova počeo okupljati građane Sušaka.

Godine 1918. oživjela je u tom procesu i plivačka sekcija kluba. Njezino  vođenje preuzeo je povratnik iz Rusije Rudi Reš. Jedan od inicijalnih koraka sekcije bilo je organiziranje prvog poratnog natjecanja u plivanju na 100 i 400 metara, također vaterpolske utakmice, što je značilo prilično iskušenje vodstvu kluba jer je za nju valjalo okupiti 14 igrača. No, uspjelo se, pa su natjecanje i utakmica održani 3. kolovoza 1919. na kupalištu Klotilda (nazivanom i prema njegovim vlasnicima, obitelji Reš).

Obilježenih plivačkih dionica na mjestu događaja nije bilo, a plivalo se od jedne grede u moru, bez okretišta, cijelih 100 metara u dužinu. Cilj je bio betonski gat pred kupalištem. U natjecanju na 400 metara plivalo se također bez okreta, od čamca usidrenog otprilike 400 metara od obale. Zašto otprilike? Zato što nije bilo dovoljno dugog konopca da se čamac usidri na dubokom moru, pa su ga valovi pomalo gurali prema obali, što je dužinu od 400 metara posljedično skraćivalo. To se baš i nije pokazalo kao velik problem, vrijednost pojedinačnog rezultata bila je još nešto nepoznato. Kao štoperica poslužila je kuhinjska budilica koju je Rudi Reš donio iz roditeljske kuhinje, a predstavnici organizacijskog tijela zaduženog za utrku čekali su u čamcu da kazaljka pokrije brojku 60 i onda dali znak za polazak. Konopce koji su služili za omeđivanje plivališta donijeli su plivači iz svojih kuća, što je uključilo konopce za sušenje rublja. Rezultate se objavljivalo služeći se gramofonskom trubom, koja je također imala porijeklo u domu obitelji Reš.

Vaterpolo? Lopta koja se našla u moru bila je nogometna, a vratnice gola načinjene od daske što je plivala na moru, tako da su na nju prikucane dvije letve, gore spojene nategnutom konopcem koji je predstavljao prečku. Igralište nije bilo omeđeno s bočnih strana, a sudac je davao zviždaljkom signal za prelazak granične crte igrališta kad bi lopta udarila u obalni zid ili grote s jedne strane ili kad bi zašla među čamce s publikom, s druge strane. Kao igrači su nastupili: Rade, Drago i Stanko Krišković, Radović stariji, Jovo Esapović, Vitomir Vranić, Neven Mohović, Rudi i Julije Reš, Ante Grubiša, Slavko Banić, Slavko Blažina, Marijan Pospek i Marijan Kovačević.

Utakmicu je gledalo mnogo navijača, a na njezin uspjeh upućuje podatak kako su se po završetku nadmetanja manje-više svi navijači pohitali upisati u klupske redove. Ako je prve poratne godine bio problem skupiti dvije vaterpolske momčadi po sedam igrača, već sljedeće sezone plivačka sekcija imat će na popisu ukupno 40 plivačica i plivača.

Jedna od posebnih zanimljivosti utakmice od 3. kolovoza 1919. godine? Na mjestu sportskog nadmetanja bila je izvješena jugoslavenska zastava.

D'Annunzio i njegovi arditi još nisu bili stigli na Kvarner, a njihov dolazak mjesec nakon utakmice sve će promijeniti. Pored ostalog i tako što će rad kluba Victoria biti privremeno prekinut. No, to je već početak jedne druge priče, o kojoj možda drugom zgodom.