Paviljon Ri

13.02.2019.

Preprodavači kinoulaznica

Autor: Velid Đekić

Mislili o njima ovo ili ono, danas ih više nema. Nije to zato što su se prodobrili, pa ne rade to što rade na štetu vlastitih sugrađana, nego zato što kinodvorane već duže vrijeme nisu tako privlačna mjesta kao što su to svojedobno bila. Aktualna potražnja za ulaznicama vrlo je mala u odnosu na nekadašnju, pa su posljedice morale biti vidljive i u segmentu mikro-poduzetništva zvanom preprodaja ulaznica.

Paviljon Ri / Velid Đekić

A jučer sve je bilo drukčije, i to toliko drukčije da nam informacije iz tih vremena djeluju kao potpuna egzotika. Da nam nisu roditelji i praroditelji sve izmislili, fabulativno „nadograđujući“ vrijeme svoje mladosti, nastojeći ga i na taj način učiniti neobičnijim, time zanimljivijim od današnjega? Ne bih rekao, izvora informacija koji se podudaraju previše je.

Kupovanje većeg broja ulaznica u pretprodaji i potom njihova prodaja po dvostruko, pa i trostruko višim cijenama pred sam početak filmskih predstava postali su u onom riječkom poraću toliko rašireni, toliko masovna pojava, da se njome odlučilo u drugoj polovici pedesetih u više navrata posebno pozabaviti Upravni odbor riječkoga Kinematografskog poduzeća. Problem je stavljan na dnevni red Upravnog odbora, ali bez vidljivijeg uspjeha. Odgovorno tijelo poduzeća imalo je svoje viđenje situacije, a malo žilavo tržište ispred ulaza u gradske kinodvorane neko sasvim drugo.

Problem se kretao u sferi manje važnog, sitnog kriminala, ali je trajao godinama, što odgovorne drugove u vodećim tijelima nije činilo sretnim. Jedan od načina kojim su u Kinematografskom poduzeću odlučili doskočiti problemu bilo je produžavanje radnog vremena blagajni. To je značilo kako su se blagajne u svim gradskim kinima, osim kina Partizan (danas Teatro Fenice), počele otvarati pola sata ranije od dotad uobičajenog, dakle od 14.30 (prethodno su radile od 15 sati). Zbog posebno velikog zanimanja publike za filmske predstave subotom – vikend je ipak vikend, s više slobodnog vremena – toga su se dana počele otvarati već od 13 sati. Za kino Partizan bila su osmišljena malo drukčija pravila igre, što se moglo „zahvaliti“ činjenici da je ono bilo najviše na udaru legalnog i crnog tržišta, kao standardno riječko mjesto prikazivanja premijernih i posebno atraktivnih filmskih naslova. Pravila igre blagajne kina Partizan govorila su o dvokratnom radnom vremenu, točnije o svakodnevnom radu od 10 do 12 i od 14.30 sati nadalje, odnosno do početka zadnje predstave.

"Krivični postupak"

Kada ni to nije dalo željeni učinak, Kinematografsko poduzeće pozvalo je u pomoć „organe reda“ u uniformama, tj. Narodnu miliciju. A s njom, dakako, nije bilo šale. Zaredalo je oduzimanje ulaznica iz džepova preprodavača, opomene i manje novčane kazne. Kada takve kazne nisu pomogle, poduzete su drastičnije mjere, koje su uključile boravak u zatvoru do 30 dana, izgon preprodavača s riječkog područja i visoke novčane kazne. Povećana kontrola pred kinodvoranama za mnoge je tada ipak završila vrlo loše. Potvrđuje to primjer iz travnja 1960. godine, kada je u zatvoru završilo 17 preprodavača, neki uz dodatne visoke novčane kazne, dok su organizatori preprodaje, pored 15 i 30-dnevnog zatvora i novčanih kazni, dobili šestomjesečni izgon s područja Riječkog kotara. Na tomu nije stalo, pa su imena svih kažnjenih objavljena u novinama, što je trebalo postati razlog više da se prestanu baviti sitnim kriminalom pred kinodvoranama. Dakako, pod uvjetom da su znali čitati, oni i društvo u kojem su se svakodnevno kretali.

Bit će kako preprodavač koji je uhvaćen negdje u to doba pred kinodvoranom Beograd (današnje Art-kino Croatia) i osuđen u veljači 1962. godine čitati baš znao nije. Ili za to nije mario, s obzirom da je krimen zbog kojega je uhićen ponavljao. Evo njegove sudbine, prema članku Novog lista od 25. veljače: „Sudac za prekršaje općine Stari grad kaznio je 29-godišnjeg Aliju Gaša iz Rijeke, Ulica Viktora Cara – Emina 18, sa 11.000 dinara, zbog nedopuštene prodaje kino-karata. Ovo nije prvi put Aliji, da se bavio preprodajom karata. Tko zna koliko se vremena on tim 'honorarnim poslom' bavi? Međutim, prošlog tjedna dolijao je preprodavač 'karte više'. Dežurni milicioner budno je pratio događaje pred ulazom kina 'Beograd'. Bližilo se 18 sati, a jedan mladić nervozno je nuđao prolaznicima 'kartu više', Desetak građana pristupilo je mladiću u želji, da u posljednji čas dođu do karata, ali samo su dvojica kupila karte. Mladić je i dalje nuđao karte. To je postalo sumnjivo dežurnom milicioneru. Pristupio je prodavaču karata i zatražio njegovu legitimaciju. Prilikom pretresanja milicioner je kod Alije pronašao još 40-ak karata za predstave do 18 i 20.30 sati. Predao ga je sucu za prekršaje, koji mu je odmjerio zasad novčanu kaznu, a u slučaju da Alija nastavi ovakvu djelatnost, provest će se protiv njega krivični postupak.“

Socijalna drama

Učinka je u takvim slučajevima bilo, ali iznova ne baš u mjeri u kojoj bi se očekivalo. Razlog se skrivao u podatku kako su se problematičnim poslom bavili mlađi ljudi – najstariji među privedenima imao je 32, a najmlađi 16 godina – odreda bez stalnog zaposlenja, pa je sve uglavnom završavalo u životnom žanru zvanom socijalna drama. Iz naknadne perspektive nije teško zamisliti film o životnim sudbinama tadašnjih riječkih preprodavača ulaznica, pogotovo što je riječ o u dobu koje iza sebe već ima iskustvo talijanskog neorealizma.

Što zaključiti nakon takvih informacija o jučerašnjim preprodavačima ulaznica pred gradskim kinima? Taj da su kinodvorane u to doba postale masovno privlačna mjesta, što je morao biti veliki plus u gradskom javnom životu, kao i da se u cijeloj priči očekivano moralo pojaviti i ponešto, nazovimo je tako, kolateralne štete. Da nije bilo publike, ne bi bilo ni preprodavača.

Hm, tko bi rekao kako ćemo u tom logičkom slijedu doći do točke u kojoj žalimo što preprodavača ulaznica pred današnjim kinodvoranama više nema ni za lijek? I da mi je pomalo krivo što me netko u uniformi pred Art-kinom, kvragu, neće već jednom pretresti? Onako, kao sumnjivca s možebitnim viškom ulaznica, ili barem zabunom, u potrazi za takvima?

Tagovi: