Paviljon Ri

21.03.2018.

Planovi stadiona Kantrida: Tribine na kamenoj litici

Autor: Velid Đekić

Tko bi rekao da ću se i ja prihvatiti nogometa, kao teme za pisanje. Naravno da sam u mlađim danima jurcao za loptom, sjećam se i nekih svojih srednjoškolskih i studentskih utakmica, pa ne mogu reći kako nogomet ne volim, ali ipak...

Paviljon Ri / Velid Đekić

Ne volim ga baš zato što ga zapravo volim. Od njega me odbilo to što se već poodavno pod njegovim nazivom prodaje nešto što u suštini nije sport nego industrija zabave. Sve je podređeno zaradi onih koji tzv. nogomet organiziraju, a tko vjeruje kako su prvom planu sportska kultura, zdravlje i slične maštovite stvari – pravo mu budi. Mene u taj moronski krug neće uhvatiti, ja znam kako sport i zdravlje stanuju drugdje, nipošto u džepovima nogometnih menadžera, funkcionera biznis korporacija a la FIFA, HNS i sličnih. Potonji da mene predstavljaju po svijetu kao Hrvata, kako mi to vole nabijati na nos?! Oni predstavljaju samo svoj džep, bezobrazno ogrnut u nacionalnu zastavu.

Trava s Kozale

Pa zašto onda ipak nogomet u kolumni ovoj? Zato što ovdje sipam priče o gradu, a stadion na Kantridi takva je priča.

Zaronim li 60 godina unatrag i izronim li pored stadiona, na mjestu gdje se jučer prostirala lijepa šljunčana plaža na kojoj sam se kao dječak brčkao, ali su je zbog nogometa uništili, što vidim? Stadion pun radova. Nije da je on prije bio u neupotrebljivu stanju – 4. travnja 1956. na Kantridi je odigrana prva međunarodna utakmica u onom poraću, a riječ je o uzvratnom susretu studentskih reprezentacija Jugoslavije i Francuske, koji je završio rezultatom 2:1 za domaće, pred sedam tisuća gledatelja, pri čemu je u obje reprezentacije igrao velik broj standardnih državnih reprezentativaca – ali je neke stvari ipak valjalo učiniti.

Planovi stadiona KantridaPrimjerice, staviti na njega travnatu podlogu, koju prethodno nije imao. Trava je na Kantridu stigla ljeta 1958. godine, nakon odluke Nogometnog saveza Jugoslavije da sva igrališta u državi na kojima se planiraju utakmice saveznog prvenstva prve i druge lige moraju imati zelenu podlogu. Na riječkom stadionu zato se po završetku kvalifikacijskih utakmica za ulazak u prvu saveznu nogometnu ligu, kojima je riječki klub ušao u taj natjecateljski rang, krenulo uklanjati površinski sloj zemlje i postavljati novu podlogu na koju su potom položeni blokovi s travom, donijeti s jedne livade na Kozali. Radovi su obavljeni tijekom srpnja i kolovoza.

Opasnost za navijače

Čim je krenulo savezno prvenstvo, pokazalo se kako posla ima još. To se dobrim dijelom odnosilo na dio stadiona namijenjen gledaocima, točnije na dio tribina pod stijenama. Kada je početkom rujna u Rijeci odigran dvoboj Rijeke i Vojvodine, zanimanje za utakmicu bilo je takvo da se na Kantridi pojavo rekordan broj gledatelja. Mnogi su stizali na igralište već u ranim poslijepodnevnim satima, da bi zauzeli što bolje mjesto. Bilo je i takvih koji su se zbog bolje pregleda zbivanja na novopostavljenom travnjaku odlučili popeti na kamenu liticu istočne strane stadiona, dovodeći penjanjem po okomici bivšeg kamenoloma u opasnost i sebe i sve koji su se našli u podnožju stijena. Da stvar bude gora, nije riječ o pojedincima, nego o većem broju navijača, što je prijetilo nesrećom ozbiljnih razmjera.

Stadion Kantrida u tom je trenutku imao samo 950 sjedećih mjesta, što je bio skroman broj za grad veličine Rijeke. Povećanje tribina imalo je svoja ograničenja – uz južnu stranu stadiona protezao se obalni put, na istočnoj i zapadnoj strani prostor su definirale bočne strane nekadašnjeg kamenoloma

Dakle, valjalo se prihvatiti posla i na uređivanju te strane tribina, uključujući onemogućavanje veranja navijača na opasne stijene. Na stolu se tih dana zato našao prijedlog ambicioznog zahvata koji bi sigurnost stadiona učinio boljom, uz još neke dodatne pozitivne pomake.

Stadion Kantrida u tom je trenutku imao samo 950 sjedećih mjesta, što je bio skroman broj za grad veličine Rijeke. Povećanje tribina imalo je svoja ograničenja – uz južnu stranu stadiona protezao se obalni put, na istočnoj i zapadnoj strani prostor su definirale bočne strane nekadašnjeg kamenoloma. Blokovi njegovih stijena mjestimično su se uzdizali 25 metara, čineći gromade od vapnenca, vidljivih slojeva, raspuklina i žila. U podnožju litice nalazio se vrlo uzak prostor, a na njega se povremeno dio stijena znao obrušiti. Stabilnosti stijena nije pomagao ni promet uz njihov gornji rub, odnosno vibracije na cesti što je spajala Rijeku s Opatijom i obrnuto. Da bi se opasnost od odronjavanja kamenja smanjila, periodično se obavljalo preglede litice i uklanjanjalo njezine dijelove koji su se pucanjem odvajali od kamenih gromada i prijetili padom. Preventivu je također činilo sprečavanje izravnog utjecaja atmosferilija na stijene te onemogućavanje djelovanja raslinja, što je zajedničkim snagama  razorno djelovalo na njihovu stabilnost.

Švalbina vizija nove Kantride

Odgovor je pronađen u projektnom uredu Građevnog poduzeća Primorje i to pod geslom „Osigurajmo Kantridu – povećajmo tribine“. Projektant nove Kantride bio je inž. Davor Švalba, a njegova vizija preuređenog stadiona značila je povećanje broja sjedećih mjesta nekoliko puta, na pet tisuća. To se moglo zahvaliti novoj trbini koju je činio armiranobetinski skelet sa pet etaža (katova) i završnom pokrovnom pločom. Konstrukcija je djelovala vrlo lagano, s razmakom stupova od osam metara i pločom debljine deset cm. Pojedine etaže zamišljene su stepenasto / amfiteatralno, radi boljeg pogleda na igralište, a ograda je bila željezna. Posebno zanimljiv konstruktivni element objekta činila je spiralna rampa koja se sa strane građevine lagano obavijala oko središnjeg stupa i na taj način omogućavala bolju komunikaciju s pojednim etažama / katovima tribine. Radovi su bili zamišljeni u tri etape, a kao uvod u njih je na odgovornom mjestu obavljena revizija projekta, što znači kako je dobio zeleno svjetlo, potom je dovršen izvedbeni elaborat.

I? I onda se stalo. Radnici na Kantridi se nisu pojavili, građevinski strojevi na teren nisu izašli. Kamena litica stadiona ostala je onakva kakva je bila prethodno, uz periodične manje zahvate kojima je zadaća omogućiti da sve na toj strani objekta ostane manje-više onakvo kako je bilo dotad, što je danas poznato svakom posjetitelju Kantride. Zašto je scenarij priče otišao u takvom smjeru, a iskorak nakon nekog vremena potražen u širenju tribina na drugim stranama stadiona, tema je neke druge priče. Stepenaste etaže i spiralne stepenice sa strane nove građevine ostale su samo projektantski crtež koji nam iz današnje perspektive djeluje pomalo egzotično, a u promatrača budi misao: „Nekad bilo – nikad bilo“.

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 1