Paviljon Ri

07.03.2018.

Partizanka Ana: Pametnija od nas, ona se nije predala

Autor: Velid Đekić

Šarena dugmad, veseli konci, mekana vuna, zujavi patentni otvarači/zatvarači, rastezljive gumene trake (lastike), bockave igle za šivanje, dugačke igle za pletenje i stotine sličnih čudesa punile su moje oči od malih nogu u toj prodavaonici.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Bit će da sam zalazio s majkom u nju. Često je šivala, drugima, a i nama, sjećam se košulja i hlača koje mi je krojila, džempera koje mi je plela, a ja redovno odijevao. A i bockala je koješta, što su na zidovima stana i kojegdje drugdje potvrđivali nagurani gobleni, kako je to već bilo uobičajeno u nekim stanovima u neka vremena. Nad ulazom u prodavaonicu protezao se natpis Partizanka, sve dok ga netko 1990. ili tu negdje nije dovitljivo skratio u Anu, vjerojatno spašavajući život prodavaonice pred udarom „demokratskih promjena“ koje su se neumno obračunavale ne samo s onim što treba, nego i s onim što ne treba, zapravo s time ponajviše. Rušiti je uvijek lakše nego graditi.

I kada sam ovih dana u Novom listu ugledao članak upravo o Partizanki Ani, štoviše rasprostrt na dvije stranice, razvuklo mi je osmijeh.

Šarena dugmad, veseli konci, mekana vuna, zujavi patentni otvarači/zatvarači, rastezljive gumene trake (lastike), bockave igle za šivanje, dugačke igle za pletenje i stotine sličnih čudesa punile su moje oči od malih nogu u toj prodavaonici. Poodavno su iz moga života nestali gobleni, šivaće igle, bome i smotuljci vune koju je prije pletenja trebalo premotavati u klupka (kako li sam samo mahao rukama lijevo-desno dok mi je majka s na njih stavljene vune povlačila nit i namotavala je u mekanu, skakutavu loptu). Pa ipak, da neke stvari ostaju u nama htjeli mi to ili ne, pokazalo mi se prije nekoliko mjeseci kada sam, u prolazu trgom, zapeo okom za izlog prodavaonice, uređen gotovo kao da se u međuvremenu ništa promijenilo nije − po čemu se od ostalih gradskih izloga egzotično izdvaja, a što valja čitati kao marketinški kompliment − i nakon silnih godina, bez ikakva ozbiljnijeg razloga, štono riječ iz čista mira, iznova zakoračio unutra. Izlog me nije prevario. Priča iza njega još uvijek je funkcionirala onako kakvom sam je jednom davno ostavio. Možda sam u očima prodavačica pružao dojam zalutaloga, zbunjenog tipa, ali u mojoj glavi ama baš sve je stajalo na mjestu, s tom razlikom od standarne situacije što sam se osjećao čudno, a ugodno. Zaboravljena oaza iz djetinjstva bila mi je cijelo vrijeme pred nosom, a ja je nisam primjećivao, zadubljen iz dana u dan u silne, navodno umnije misli. Pametnija od mene, strpljivo me čekala.

Hm, ima nečega majčinskog u njoj, na više načina.

Šarena dugmad, veseli konci, mekana vuna, zujavi patentni otvarači/zatvarači, rastezljive gumene trake (lastike), bockave igle za šivanje, dugačke igle za pletenje i stotine sličnih čudesa punile su moje oči od malih nogu u toj prodavaonici.

Dobro, zašto ovo pišem, kada je već Novi list rekao o prodavaonici manje-više sve što je mislio da treba, uvodeći čitatelje u njen današnji svijet, u njeno ozračje tako različito od ugođajem hladnih, otuđujućih prodajnih centara, golemih skladišta zapravo, u koje nas tjeraju kao masovno proizvođene piliće brojlere, pa ti brojleri polako i postajemo? Pa, samo zato da bih, nepopravljiv kakav već jesam, bolje pojasnio početke prodavaonice u ranim godinama onoga poraća. Današnje prodavačice u Ani teško da imaju informacije o tome, uključujući one s nadužim stažom, autorici članka ta vrsta rekonstrukcije priče nije bila glavni zadatak, pa su posljedično ostali visjeti u zraku neki izrečeni podaci koji to zapravo nisu, jer u rekonstrukciji početaka svojom netočnošću više odmažu nego pomažu. Tko zna, možda ću time vratiti barem ponešto od (znam, neobveznog) duga što ga osjećam prema tomu gnijezdu u kojemu se izvan moga pogleda oduševljeno množe kalemovi s koncem, kutijice s iglama, naprstci za ruke šivačica i stotine drugih meni slabo poznatih, a šarenih i veselih artikala bez kojih, znamo, prava kućanica niti može, niti hoće.

Šarena dugmad, veseli konci, mekana vuna, zujavi patentni otvarači/zatvarači, rastezljive gumene trake (lastike), bockave igle za šivanje, dugačke igle za pletenje i stotine sličnih čudesa punile su moje oči od malih nogu u toj prodavaonici. Odmotamo li priča o Partizanki unatrag, poput vunenog klupka koje se iz samo njemu znanih razloga vraća na svoje počelo, na smotuljak vune raširen na mojim dječjim rukama, naći ćemo se u sada već ohoho davnoj 1953. godini.

Prodavaonica je otvorena 30. svibnja te godine, a bijaše subota, kada je radni narod, točnije onaj njegov dio koji toga prijepodneva nije morao na radno mjesto, mogao opuštenije zakoračiti u novu gradsku prodajnu oazu s vlasničkim potpisom poduzeća Partizanka, najveće tvornice čarapa, trikotaže i pozamanterije u državi. Poduzeće je u tom trenutku imalo dvije prodavaonice u Beogradu, riječko prodajno mjesto bilo mu je treće, a nakon njega najavljivalo je otvoriti prodavaonice u Skoplju i Nišu. Jedan od razloga zbog kojega se Rijeka našla tako visoko na popisu ciljanih lokacija za širenje maloprodajne mreže poduzeća vjerojatno je imao veze s podatkom da je ono tu već imalo zastupništvo za prodaju robe na veliko, pa se korak prema maloprodaji u neku ruku činio logičnim.

Prodavaonica se pojavila na riječkom Trgu Republike br. 5 (danas Trg Republike Hrvatske), u prostoru što ga je prije nje koristila osnovna organizacija Socijalističkog saveza radnog naroda, u koji je valjalo uložiti ne baš malo truda i novca da se u njemu dobije suvremenu prodavaonicu s vlastitim skladištem. Ovdašnje je domaćice o otvorenju prodavaonice smjesta obavijestio novinski oglas.

Šarena dugmad, veseli konci, mekana vuna, zujavi patentni otvarači/zatvarači, rastezljive gumene trake (lastike), bockave igle za šivanje, dugačke igle za pletenje i stotine sličnih čudesa punile su moje oči od malih nogu u toj prodavaonici. Jedna od posebnosti riječke Partizanke bilo je uvedeno fluorescentno svjetlo, tada ne baš često u gradu, a među posebnim odlikama interijera zasigurno je bio i moderan namještaj što ga je izradilo beogradsko Udruženje filmskih umjetnika. Razjašnjenje „filmskog“ upitnika valja potražiti u podatku kako se Udruženje, osim rada za potrebe snimanja filmova, dodatno bavilo izradom namještaja, vjerojatno si time osnažujući ne pretjerano moćne financijske mišiće. Prema nacrtima arhitektice Sonje Zdunić, građevinske radove što su prethodili otvorenju prodavaonice odradio je riječki obrtnik Ivan Mandić.

Kada su te subote zakoračile u Partizanku, pred očima Riječanki našao se za to doba bogat asortiman muških, ženskih i dječjih čarapa, raznovrsne trikotažne robe, vrpci i sličnih proizvoda potrebnih valjda svakom kućanstvu. Kako se javno istaknulo s ponosom, roba na prodajnim policama bila je najmodernijeg dezena, odlikovala se dobrom kvalitetom i niskim cijenama. Bit će da se sve dogodilo u doba kada marketingaši nisu zaobilazili istinu baš toliko koliko to čine danas, čemu je najboljim dokazom činjenica da se prodavaonica održala silan niz godina, što ne bi bilo moguće da se između nje i gradskih kućanica nije stvorio odnos trajnog povjerenja.

Eto, tada to i tako to bijaše u prvim danima Partizanke, tj. Ane. Ne znam hoću li i kada ću iznova prekoračiti njezin prag, ali to možda i nije toliko važno, važno je da ja ona tu, kao jučer. Što se godine više nižu, postajem svjesniji spoja trajnosti i krhkosti nekih vrijednosti, zbog čega mi postaju sve važnije. Pa makar imale oblik prodavaonice koja se posve tiho, neprimjetno, a ipak jasno ušuljala u moj život, oblikujući ga na njoj svojstven, istodobno tako nevažan, a tako važan način. Hm, tko bi rekao kako ću nešto slično pomisliti za mjesto kojim caruju kutije s dugmadima, ukrasnim platnenim trakama, iglama „zihericama“ i raznobojnim stolnjacima?