Kolumna uglavnom plitkih misli

10.11.2010.

Par crtica o Divljim detektivima

Autor: Vlado Simcich

Iako sam na početcima kolumniranja sebi obećao voditi, što nikada u životu nisam pa očito nastavljam ustaljenu praksu, svojevrsni dnevnik čitanja to mi, dakle, ne uspijeva. Otada sam pročitao nešto naslova, a zapeo sam posljednjih mjesec dana u stvarno bogatom rukopisu. Onog Čileanca, Roberta Bolaña. I, ne, nije niti brat a ni sin Marca iz T.Rexa. N ima onaj valić iznad pa zahtjeva pretragu po simbolima da ga se upiše u komp kako treba. Čita se kao 'nj'.

Pustinja

No, da roman Divlji detektivi je štivo koje traži angažman čitatelja. Riječ je o petstotinjak stranica, moram reći uzbudljivih i zavodljivih, i gle, nema n i k a k v i h veza s triler formom kako sugerira naslov. Ništa od toga, pače od misterioznih ubojstava i CSI prekopavanjima po juhama izmrcvarenih ljudskih tijela.

 

Čak sam jedno vrijeme držao kako je roman i teško prohodan, obzirom je pisan nekomercijalnim stilom, narativnim isječcima koji podsjećaju na pisma poslana na adrese onih koji striktno poznaju kontekst autora/ice pisanih riječi kao i onih kojima su iste i upućene. Onda se pisma pretvaraju u novinske članke, a tek katkad u kratke poetske ispade. I tako u krug. Vizualizirano to bi izgledalo kao uzimanje iskaza protagonista u dokumentarcu o glavnim likovima. Dakle, ako imate veliku volju i želju što lakše razumijevati Detektive možete doskočiti problemu tako što ćete pročitati najprije prvi dio (Meksikanci izgubljeni u Meksiku), pa onda skočite na sam kraj tojest treći dio (Pustinje Sonore), te nakon toga se vratiti na najopširniji dio II. (Divlji detektivi) i slijediti datume nadnevaka, koji po poglavljima znaju skakati i po dvadesetak godina, pa donekle iščitavati tekst linearno. U slučaju, međutim, izostanka strpljenja za takvu aktivnost naprosto se prepustite, pa će vas i oni katkad nedovršeni dijelovi držati u stanju blage napetosti, iz razloga nadanja u razrješenje.

 

Komplicirano zvuči, pa da. A sad na početak. Naime, Bolaño stvara imaginarnu družinu, pjesničku moram to pojasniti, utrobnih realista, koju je pak ustanovila 20ih godina prošlog stoljeća Cesaree Tinajero, a koja je pisala pjesme sljedećeg sadržaja:

Cesaree Tinajero valovi

ili

Cesaree Tinajero linija

a tumačenje linija, ovakvih i onakvih je dostupno u tekstu. Početkom 70ih godina (iako je radnja romana smještena između 1975 – 1996), taman po skončanju flower-powera u SADu, sasvim nova generacija utrobnih realista se okuplja, mladci i mladice od nešto manje od dvadeset godina starosne dobi. Dva su lika vrlo važna: Arturo Belano, prilično jasno ocrtava se autorov alter ego kroz njega, te Ulises Lima, samo prvi je i stranac u Meksiku, vrlo ambiciozni po pitanju poetike, te intenzivne želje za uvrštavanjem vlastitih imena u hispanoameričke antologije. U jednom trenutku družina se raspada, pričem Belano i Lima, ovom prilikom mogao bi ih zvati turobnim avanturistima, odlaze, nakon neobične novogodišnje noći '75/'76, najprije u jednomjesečnu potragu za pjesnikinjom Tinajero po pustinji Sonori, a potom u gotovo beskrajnu pustolovinu po Europi, od Francuske, Španjolske, Izraela, do Gvatemale i Afrike, poboljevajući konstantno ali dijagnozama unatoč ne odustajući od nezdravog života s cigaretama, alkoholom, drogom, pothranjenošću (iako ne od vlastite želje već od neimaštine ali i neradog prihvaćanja radnih obaveza) i namjernim izazvanjem insomnije. Njihove su sudbine do kraja romana neizvjesne, no niti jednog trenutka, bez obzira na posljedice, ne odstupaju od idealističke koncepcije pjesništva, što se u njihovom slučaju da protumačiti potragom za krajnjom slobodom i potpunom neovisnošću, posvemašnjim izostankom materijalističkih potreba, lakim ljubavnim vezama neobaveznog karatkera, kao i konačnom ostvarenju prema putu besmrtnosti poetske riječi.

 

Bez obzira na opsežnost romana garantiram vam dobru zabavu, iako ne i potpuno lako štivo, ali vjerujem da ste već, iz gornjih redaka, anticipirali da ovo nije nalik tinejdžerskoj Sumrak trilogiji, nego ipak nešto artificijelniji komad štiva s referencama na političko, socijalno i kulturološko stanje u turbulentnom latinoameričkom društvu, od juga – rodnog autorovog Čilea – do sjevera, Meksika.

 

Za bolje razumijevanje romana valja znati, a podatci su dakako dostupni na netu, da je autor prošao pravu životnu putešestviju, izbjegavši iz Pinochetove diktature, proputovao je Južnu Ameriku, te se konačno preselio u drugoj polovici 70ih u Barcelonu. Da bi preživio u Španjolskoj nije prezao od najtežih fizičkih poslova, iako ga zapravo ništa osim pisanja poezije nije niti zanimalo. Tek je početkom zadnje dekade prošlog stoljeća počeo pisati prozu, i to vrlo intenzivnom dinamikom, po roman godišnje. I tako sve do smrti, koja je uslijedila u očekivanju nove jetre. Njegova je popularnost tek sada počela dosizati zenit, gotovo sedam godina nakon smrti. Kod nas. E.