PRIRODA DRUŠTVA

03.03.2017.

Oko sokolovo

Autor: Davor Suhan

Samo par minuta sudačke nadoknade dijelile su nogometaše Rijeke da povećaju bodovnu prednosti ispred drugoplasirane momčadi Dinama. A onda sudac vinkovačke utakmice (ime apsolutno nebitno) svira nepostojeći penal za modre. I dok cijela sportska javnost njega razapinje na križ, najveći krivci koji kumovaše ovoj sportskoj nepravdi vraćaju se kući pjevajući – bez imalo kritičke svijesti i prigovora savjesti.

Priroda društva

Ne branim suce, svakom neka je njegova odluka na vlastitu dušu (pa tako i u ovom slučaju), no u pravome sportu njihova sudačka uloga nikada ne može biti presudna, još manje rezultatski fatalna. Ako se desi da jest, onda je sudac posljednji čovjek na koga treba baciti kamen. Jer sporne sudačke odluke nisu toliko grešne i pogrešne, koliko grijesi igrača i trenera kojima je više stalo do skupljanja bodova negoli do istine.

Glumačke tehnike simuliranja, lažiranja i provociranja gotovu su postale dio taktičke pripreme, i gledajući realno niti jedan pošteni sudac ne može dobiti terensku bitku protiv takve, nesportskim ponašanjima inficirane momčadi. Dosuditi krivi penali (slučajno ili namjerno) naprosto je nemoguće bez aktivne podrške igrača u čiju korist se sudi. Zato nije fer da suci sami plaćaju račune njihovih podlosti, već ga trebaju podijeliti zajednički – pravično i ravnomjerno.

I stoga jedini ispravan komentar ove vinkovačke nogometne farse dali su navijači Dinama, odbivši na kraju utakmice primiti dresove svojih sportskih junaka. A oni, jesu li shvatili njihovu poruku?

Za sada iz kluba još uvijek nema pozitivne reakcije koja bi dala naslutiti da se to dogodilo, pa je očito da je u pitanju sustavna greška u odgoju igrača. No ovakav slučaj nije nažalost iznimka. Rijetke su prilike kada neka sportska ekipa odbija sudačku pomoć, bilo iz previda ili sudačke namjere. Tek poneki osviješteni pojedinci znaju prekršiti ovo (nesportsko) pravilo i svojim sportskim gestama podići cijelo gledalište na noge. Na njima se ne može svirati nepostojeći prekršaj, jer takvu vrstu poklona oni jednostavno ne žele primiti. I tu je početak i kraj svake priče o sudačkim spletkama, namještanju utakmica i raznim sportskim kuhinjama.

Stvari, dakle, treba mijenjati u korijenu – odgojem mladih sportaša u duhu fair playa, a ne sređivanjem stanja u sudačkoj organizaciji. Ali taj korijenski sustav treba tretirati holistički. Predsjednica Hrvatskog fair play odbora – proslavljena riječka kuglašica Biserka Perman – vidi to ovako:

 „Kad spomenemo fair play, prva slika koja se javlja u mislima je sportsko natjecanje, pravila sporta, suci, publika. No, poštena igra, prihvaćanje pravila, sudačkih odluka, suparnika i publike samo su neki kamenčići u mozaiku koji predstavlja fair play. Fair play treba biti i ponašanje u obitelji, u igri, u školi, na fakultetu, na ulici, u susjedstvu, u autobusu, na poslu. Fair play je pomoć, poštovanje prijatelju, kolegi u školi, na sportskom borilištu, na poslu, poznaniku, nepoznatome čovjeku u našem okruženju, životinji u parku. Fair play znači strpljenje, ravnopravnost i iskreno prihvaćanje različitosti u načinu razmišljanja, svjetonazoru, prihvaćanje osoba druge nacije, vjere, boje kože, drugoga imovinskog stanja i suprotnoga spola.

Fair play je ispunjenje svojih zadaća i obveza, potpora i osmijeh ohrabrenja prijatelju koji je izgubio samopouzdanje, sudjelovanje u kućnim poslovima. Fair play treba živjeti svakog dana, fair play je način života."

Stoga izbacimo pogreške sudaca iz ove rasprave. Naučimo igrače sportskom ponašanju, gradimo javnu kritiku na sportskom karakteru i uloga arbitra postati će marginalna.

Za početak krenimo odavde.