Paviljon Ri

24.09.2019.

"Oh Fiume, dovest ćemo ti topove na vrata…"

Autor: Velid Đekić

Odavno već znam za izraz narodna mudrost. Zanimljivo, nikad nisam čuo za izraz narodna glupost, mada ne morate biti Einstein da biste spoznali kako postoji i ona. Zašto nije dobila jezični iskaz poput svoje parnjakinje mudrosti, pitanje je vrijedno razmišljanja, ali ga do daljnjega prepuštam drugima.

Paviljon Ri / Velid Đekić

 

Zašto o tomu i zašto sad? Zato što sam se prisjetio narodne mudrosti koja kaže kako u svemu lošem ima nešto dobro. Ako je to doista istina, a lako moguće da jest – narod ponekad zna znanje, al' samo ponekad – zašto nam isto ne bi potvrdio i aktualni šušur oko D'Annunzijeve riječke avanture? Meni se čini kako ona, primjerice, može poslužiti kao dobar povod za upoznavanje s manje razglašenim sastavnicama onoga što se naziva talijanskom Rijekom.

Odavno već znam za izraz narodna mudrost. Zanimljivo, nikad nisam čuo za izraz narodna glupost, mada ne morate biti Einstein da biste spoznali kako postoji i ona. Zašto nije dobila jezični iskaz poput svoje parnjakinje mudrosti, pitanje je vrijedno razmišljanja, ali ga do daljnjega prepuštam drugima. Ta je sastavnica ušla u moj život sasvim slučajno, prisjećanjem jedne Riječanke (možete reći i Fijumanke, kako već komu drago) iz njenih dječjih dana. Koračala je s ocem pored tržnice na Brajdi tamo negdje 1960-ih i u nekom trenutku, dijete kao dijete, s ručicom svojom u očevoj ruci, spontano zapjevušila. Što? Saliremo sul Monte Maggiore / sentiremo la banda suonare / se D'Annunzio ci da' il comando / battaglion per battaglion!

Ritam koračnice nad kojim je vijugao dječji glasić brzometno je sledio oca. Sve stade na ulici, i hod i pjesma. Nebo se zatamni. „Ma otkuda ti ta pjesma? Gdje si to čula?“ – zapanjeno upita on. „Pjevala je nonna. Čula sam od nje.“ – nedužno će mala. „Znaš što? Da te to više nikad i nigdje nisam čuo! Capito?“ – naredi pater familias.

Baka je, Talijanka, poslije čula svoje. „Pa gdje je tebi pamet? Je l' ti hoćeš da završimo svi na Golom otoku? Kako si to mogla malu učiti?“

Pjesma koja spominje D'Annunzijeve bataljune u obitelji se nakon toga više nije čula. Godinama, desetljećima. Ali život je vrag, dječja memorija još više, i ona ista djevojčica s Brajde, sada već dama u godinama koje nećemo spominjati jer znamo kako se to za dame ne čini, prisjetila se epizode iz djetinjstva.  Pa mi otpjevušila na uho: Saliremo sul Monte Maggiore / sentiremo la banda suonare / se D'Annunzio ci da' il comando / battaglion per battaglion! Što je bilo prije i poslije tih stihova, s njima i melodija, nestalo je neznano negdje u magmi vremena. Ali refren je, postojan, i dalje bivao tu.

„Što ti je to? Nikad čuo.“ – zbunjeno sam je pogledavao. A onda se priča zavrtjela unatrag. Kako pokazuje ovaj napis, potom i postala poticaj malom istraživanju, traganju za cjelinom, izvorima, vremenima i izvođačima, bilo čime što bi je moglo osvijetliti. Izvora baš nije bilo mnogo, podosta su se i skrivali, kao da ne žele da ih koristi svatko komu se to prohtije, ali upornost je u horoskopskih bikova, bome i račica, barem gdjekad hvale vrijedna osobina.

Elem, doznali smo naziv pjesme i cjelinu teksta. Donosim talijanski, točnije fijumanski tekst i njegov hrvatski prijevod.

 

Oh, Fiume

 

Oh, Fiume tu sei la piu' bella
oh, Fiume tu sei la piu' forte
porteremo i cannoni alle porte
per difendere la liberta'!

Saliremo sul Monte Maggiore
sentiremo la banda suonare
se D'Annunzio ci da' il comando
battaglion per battaglion!

Com'e' bello passeggiar
lungo il mar lungo il mar

Oh,che fa' Venezia bella, Fiume Italiana
Roma e il Po' che bagna l'alta Italia
se vuoi saper son nato nel Carnaro
sono Fiuman sono Italian!

 

O, Rijeko


O, Rijeko, ti si najljepša

o, Rijeko, ti si najjača

dovest ćemo ti topove na vrata

za obranu slobode!

 

Popet ćemo se na Učku

Praćeni glazbom

ako nam D'Annunzio da zapovijed

bataljun za bataljunom!

 

Kako je lijepo šetati tobom

Lungomare, lungomare

 

O, što radi Venecija lijepa, Rijeka talijanska

Rim i Po što oplakuje staru Italiju

želite li znati, rođen sam na Kvarneru

ja sam Fijuman, ja sam Talijan!

 

Tankoćutniji čitatelj prigovorit će hrvatskom prijevodu nemanje rime i prigovor je na mjestu. Uistinu se za rimovanje nisam potrudio, a glavni je razlog tomu, priznajem, činjenica kako mi se potraga za rimom učinila nevrijednom truda. Pjesma je s književnog stajališta poezija trash kategorije, a s takvima valja racionalizirati energiju. Nije to omalovažavanje. Jednostavno, ona zbog književnosti nije ni pisana, pa posljedično do nje nije ni stigla. Ne donosim je ovdje zbog estetskih vrijednosti, takvih nema, već zbog razloga drukčije naravi.

Prva informacija o pjesmi govorila je kako su je nekadašnji Riječani, oni koji su živjeli u gradu u doba Kraljevine Italije i njezine fašističke vlasti, što znači s desne obale Rječine između dva svjetska rata, pjesmu učili u osnovnim školama. Bila je ona patriotski napjev kojim se mlađahnom naraštaju ulijevalo 1920-ih i 1930-ih ne samo talijansku, nego i režimsku naklonost. (U ona vremena ta se dva pojma službeno nisu razlikovala, talijanstvo i fašističku vlast  smatralo se istoznačnicama.) Zato su je znali svi učenici. Poslije Drugog svjetskog rata pjesma je iz Rijeke iščezla, očekivano, a oni koji su je znali, tada već u nimalo učeničkim godinama, ili su je nastojali zaboraviti ili su je pjevali vrlo, vrlo tiho, pored zatvorenih prozora, da se vani ne čuje ni riječ. Tako to bijaše s mamama i tatama, tako to bijaše s nonama i nonićima.

Ali, tko provjerava dječje uši, još manje dječja usta… Dok se nečiji tata ne sledi i ne uvede čvrstu ruku u kući i, što je još važnije, izvan nje.

Nove informacije o pjesmi vodile su korak dalje od Rijeke. I korak dalje od crnih, fašističkih vremena. Unatoč trudu tekstopisca da čvrsto poveže Rijeku i D'Annunzija, pjesma izvorno nije bila niti riječka niti danuncijevska. Original je nastao u doba talijanskog nacionalnog preporoda 1848. godine kao posveta Venenciji i Mantovi, odnosno njihovoj pobuni protiv austrijske vlasti nad tim krajevima. U početku je melodija bila nešto naglašenija, pa se u pjesmi moglo glazbeno prepoznati verdijevske elemente. Kako je protok vremena donosio nove okolnosti, pjesma jasne političke namjene dobivala je nove političke zadatke, što je na njoj ostavljalo traga i glazbeno i tekstualno. U prijevodu, prilagodba je stizala za prilagodbom.

Prva verzija pjesme imala je naslov Oh, Venezia i Mantova, a stihovi su glasili:

Oh, Venezia, tu sei tanto bella

e tu, Mantova, sei la piu` forte

gira l'acqua attorno le porte

sara` diffizile poterla pigliar

 

Verzije su se s vremenom množile, našlo ih se šest-sedam, a jedna od njih govorila je:

Tu, Venezia che sei la piu` bella

e tu, Mantova, che sei la piu` forte

pianteremo i cannoni a le porte

per difender la nostra citta`

 

Pjesma je s vremenom gubila na aktualnosti, a onda neočekivano iznova oživjela riječkim događajima 1919. godine, tada kao koračnica, s još jednom izmijenjenim, političkom trenutku prilagođenim tekstom. Škole su se novoj riječkoj vlasti učinile idealnim poligonom za njezino ulijevanje u dječje glavice i formiranje poželjnih domoljuba–gradoljuba. No, kao i sve što je previše vezano uz trenutak, prolaskom tog trenutka i sama je postala prolazna, nestajući iz grada. Ako je bilo oaza u kojima se donekle zadržala, valjalo ih je potražiti među onima koji su u poraću otišli iz Rijeke, što će reći kako je danas pamte tek najstariji Fijumani, možda i pjevaju jedan drugom na umirovljeničkim druženjima.

Što o njoj danas misliti? Znali njenu melodiju ili ne? Imali sreću druženja s nekadašnjim dječjim glavicama koje pamte i ono što ne treba ili za nju bili zakinuti?

Pjesma je politički kolorit iz vremena D'Annunzija i njegovih nasljednika koji su vidjeli grad kao isključivo jednonacionalnu, jednokulturnu sredinu, na štetu svih ostalih njenih nacionalnih i kulturnih sastavnica. Tako shvaćeno talijanstvo Rijeke, nažalost, nije nikakav specifikum već opće mjesto. Iste ili slične logike na djelu su u raznim kolektivima i na raznim stranama svijeta. Govorim li o perfektu ili prezentu? Oboma. Ostanemo li na riječkom terenu, znamo za mađarska nacionalistička svojatanja grada (jučer i danas), znamo za hrvatska nacionalistička svojatanja grada (jučer i danas), pa je red znati i za talijanska nacionalistička svojatanja grada (jučer i danas).

A pjesama je bilo i bit će, uključujući one čas poželjne, čas nepoželjne. Evo, pjesmi što je povod ovom napisu dodajem jednu koja je i meni ostala u memoriji, utisnuta u nju za dječjih mi dana. Tek kao odgovor račici koja mi pjevuši Saliremo sul Monte Maggiore

 

Crvena marama

Crvenu maramu nosit ću ja

I plavu kapicu, tra-la-la-la

crvena zvjezdica na kapi sja

o vratu marama, trala-la-la!

 

Srca nam kucaju živo i nemirno

zakletvu dasmo svečanu sad

marljivo učiti, istinu zboriti

starije slušati, cijeniti rad!

 

Zanosno volimo svoju domovinu

slobodna djeca njena smo mi

nju ćemo junački uvijek mi braniti

Titova vojska sada smo svi!