40 godina zračne luke na otoku Krku

12.11.2010.

Nesuđeni aerodrom na Urinju

Autor: Velid Đekić

Postoje obljetnice koje se daju na sav glas, talambasa se sve u šesnaest. Nema u tomu ništa loše, dapače. No, ponekad se događa da ima i onih koje prolaze neprimjetno, gotovo u muku, ne isključivo zato što je okruženje za njih nezainteresirano, već i zato što akteri kojih se takva obljetnica izravno tiče o njoj šute. Gdjekad je razlog tomu nemanje svijesti o obljetnici ili njezinoj vrijednosti, a gdjekad dojam zbog kojeg iznad glava zatitra pitanje – možda se to akteri vlastite obljetnice srame?

Aerodrom krk karta

Kakvi god bili, prepustimo razloge šutnji njezinim akterima.

         Povod za prethodne riječi? Znajući kako ove godine zračna luka Rijeka bilježi 40 godina rada – a da o tom vrijednom podatku nije bilo posvećena ozbiljnija pozornost ni među djelatnicima zračne luke, pa kako očekivati da bude drukčije u njihovu okruženju – eto nas na korak do misli kako ta brojka ipak zaslužuje malo više poštovanja. Ne zato što bi pojava zračne piste na otoku Krku stubokom promijenila Kvarner i život u njemu, ali ipak… Zar dobiti zračnu vezu sa svijetom (gotovo doslovce svijetom, riječ je o međunarodnoj vezi) nije značajan događaj u životu bilo koje sredine?

To ne demantira ni činjenica da je grad na Rječini dobio prvu zračnu prometnicu s okruženjem još godine 1930, kada je uspostavljena zračna veza Sušaka i Zagreba zahvaljujući zračnoj luci na Grobničkom polju, kao ni činjenica da zračna luka kraj Omišlja valjda u svih svojih 40 godina nije profunkcionirala onako kako se to od nje očekivalo. Već duže vrijeme trpi sudbinu državnoga neželjenog čeda, iz perspektive svoga vlasnika odgurnuta na marginu, unatoč tomu što je međunarodni prometni objekt, kao da se kažnjava zbog tko zna kakvih (ne)učinjenih grijeha. Mnogi glasovi tvrde da je to zato što u naziva ima riječ Rijeka. Znajući u kakvom društvu živimo, u to je, nažalost, više nego lako povjerovati.

Aerodrom RijekaOK, kad stvari stoje već tako kako stoje, učinimo barem na ovomu mjestu ono što treba, podsjetimo na dan kada je otvorena zračna luka kraj Omišlja. Dogodilo se to 2. svibnja 1970. Svečanom početku rada pridružio se tadašnji državni čovjek broj jedan, Josip Broz Tito, spustivši se, sa suprugom Jovankom, na 2.550 metara dugu pistu, pa je njegov specijalni zrakoplov (a, znamo, svaki s njim kao putnikom bio je specijalan) postao službeno prva letjelica koja je dotaknula bodulsku sletno-uzletnu stazu.

Zanimljivo, područje Omišlja nije bilo prvi izbor onodobnih domaćih prometnih stratega. Nakon što se zaključilo kako zrakoplovna pista na Grobničkom polju nije adekvatna gradu poput Rijeke (obližnje su planinske uzvisine činile vrlo teškim upotrebu većih i težih putničkih zrakoplova, pa je sve ostajalo na manjim letjelicama), godine 1954. krenula je inicijativa o i izgradnji nove zračne luke. Kao glavni lokacijski kandidat za nju, sve do početka 60-tih, slovio je – urinjski poluotok. Neko je vrijeme pogled padao i na područje Kastva, zbog blizine opatijske rivijere, na teren između Frlana i Sv. Križa, ali se dala prednost Urinju.

aerodrom urinj nacrt

Objekt je trebao niknuti na prostoru između ulaza u Bakarski zaljev i Žurkova, sjedajući u krajolik uz naselja Perovići, Sv. Lucija, Dorčići i Dujmići, kamenit i obrastao šikarom, s ponešto travnjaka i komadićima obrađenog tla, mjestimično neprohodan. Betonska pista duga gotovo dva kilometra i široka 150 metara trebala se protegnuti duž obale, presijecajući šikaru i izravnavajući uzvisine što su se spuštale prema moru. Zgrade za djelatnike zračne luke i putnike planiralo se podići uz Žuknicu, uključujući prilazne ceste. Plan je na istoj lokaciji govorio i o izgradnji baze za hidroavione, pa bi ista zrakoplovna služba mogla obavljati poslove i za standardne i za hidroavione.

S obzirom da su tu trebali slijetati i uzlijetati veliki i teški zrakoplovi, danas je lako pretpostaviti s koliko bi zadovoljstva njihova golema tijela iznad svojih glava gledali i grmljavinu snažnih motora slušali stanovnici Kraljevice. Prvi radovi očekivani su lipnja 1960, a objekt je trebao biti u cijelosti završen početkom 1963. godine. 

Trebao, jer se u priču o izboru lokacije umiješao netko iz prilično drukčijeg filma. Na samom početku 60-tih oko su na urinjski poluotok bacili riječki prerađivači crnog zlata, praveći i oni neke svoje planove, poput onog o postupnoj selidbi s dugogodišnje preradbene lokacije na Mlaki i izgradnji novih postrojenja na ulazu u Bakarski zaljev. Da je njihova bila zadnja, u međuvremenu je općepoznata činjenica. Prvi terenski radovi u vezi s izgradnjom urinjskih naftaških kolona krenuli su ožujka 1963, a zračna je luka odletjela s nesuđenog poluotoka na nedaleki otok. Ta vrsta leta trajala je do 1970.

Takvih se, i mnogih drugih podataka uputno prisjetiti u godini obljetnice, s njom kao povodom. Šutnja možda jest zlato, ali ne uvijek. 

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 2